Top News
554 prikaza

U Hrvatskoj nitko ni u kafiću ne bi smio biti nepoželjan

Dreamstime
Vlasnik kafića Tri majmuna sasvim sigurno ne bi ubijao i zatvarao u logore kao crnokošuljaši. Ali on ne razumije u čemu je zapravo problem

Jednom su me odbili uslužiti u pošti, onoj na Glavnom kolodvoru. Uzgred, jedna je to od malobrojnih zagrebačkih zgrada podignutih za NDH. Muškarac srednjih godina, a možda i u godinama pred mirovinu, sijed, proćelav, bolesno rumenih obraza, perutavih revera, rekao je da ne može primiti moju pošiljku. Zato što sam taj koji jesam, a njegov je sin poginuo kao branitelj. Opsovao sam ga i izašao van. Možda i zato što nije vikao za mnom, najviše me u cijelom događaju pogodila vlastita psovka. Morao sam odšutjeti. Ako sam već htio nešto učiniti, braniti se od agresije, štititi vlastita potrošačka prava, trebao sam otići nekom šefu ili direktoru, i prijaviti ga. Umjesto toga, napisao sam pjesmu, iz ciklusa “Turčin u Agramu”. Ali ni tu pjesmu ne volim: u njoj sam prešutio vlastitu psovku, ali i okolnost, koja je ipak najzanimljivija i najliterarnija od svega, da me je ta psovka više pogodila od njegovog odbijanja da primi moju pošiljku, pošto me smatra odgovornim za smrt vlastitog sina.


Jednom me je odbila uslužiti trgovkinja na Dolcu. U zatvorenom dijelu tržnice, sasvim na sjevernom dijelu, tamo gdje se od spomenika Petrici Kerempuhu, stubama ili liftom spušta u tržnicu, pa druga tezga s desne strane. Prepoznat ćete je po tome što je trgovkinji za leđima vazda visio svjež kalendar s fotografijom generala Gotovine. Ovo je bio neugodniji doživljaj. Bili smo zajedno u kupovini, ali ja sam upitao za mrkvu, rekao sam - molim vas, kilo mrkve! - a ta je starija žena, bogomoljačkog lica i držanja, figura s periferije grada, samo gledala kroz mene. Baš kao da me nema. Nekoliko sam puta ponovio - molim vas, kilo mrkve! - sve dok konačno nisam shvatio. Nije progovorila ni riječ. Samo je gledala kroz mene, i onda je naišao drugi kupac, pa se njemu okrenula. Bio sam potresen, tako da nisam mogao izgovoriti više ni riječ, a kamoli opsovati. Vidiš, ovo je kao u “Ruti Tannenbaum”!, pozvao sam se na svoj roman, i kao da mi je bilo lakše. Ali zapravo nije. Dugo mi je trebalo da ovo zaboravim. To umijeće da se gleda kroz živa čovjeka, kao da ga nema, kao da nije tu, suština je holokausta u Zagrebu. Ili holokausta bilo gdje. Nisam Židov, niti si umišljam da sam ikada igdje bio žrtva, ali ta mi je strašna žena, obična prodavačica na Dolcu, pokazala tko je zapravo kriv za šest milijuna mrtvih židovskih duša u Europi, ili za koju stotinu tisuća mrtvih srpskih duša u NDH, ili za one ljude, koje su u Štrpcima, na granici Bosne i Crne Gore, u posljednjem ratu četnici izvukli iz vlaka, pobili ih i bacili u jezeru. Krivi su oni koji su ih gledali, ali ih nisu vidjeli. I nikad više neću kupiti kilu mrkve, a da se ne sjetim te žene, s Gotovininim kalendarom iznad glavi. Kada bih upoznao tog uzgajivača ribe iz Dalmacije, bogatog biznismena na državnim poticajima, ispričao bih mu ovu priču, i upitao ga osjeća li se odgovornim. Šteta ako se ne osjeća, jer ja se stalno osjećam tako. I pred čovjekom kojeg sam onako ružno opsovao, i pred tom ženom kroz čiju dušu mogu proći milijuni mrtvih, a da je nimalo ne zaprljaju.


Bilo je toga u ovih četrdesetak godina, koliko se, zapravo, bavim javnim poslovima, još mnogo. I bilo je toga u raznim gradovima, gdje su mi pripisivane različite uloge. Bio sam četnik, partizan, Jugoslaven, ustaša, ustaša, ustaša… U rodnome gradu, recimo, za mnom viču da sam ustaša, a poslije tvrde da su vikali da sam četnik. Ali gornja dva primjera su najmarkantnija. I dobro je da su se dogodili. Ako želite biti pisac ili novinar, ili samo želite živjeti među ljudima, važno je da vam se ovakve stvari događaju. Jer bez njih ćete lako, i vrlo vjerojatno, postati ono što ne želite biti. Pa ćete nekoga potjerati sa šaltera, izbaciti iz kuće i iz vlastitog haustora, i tko zna što ćete sve učiniti, a da vam ne bude jasno za kakvo zlo preuzimate odgovornost.


Nije mi se svidjelo kada je vlasnik kafića Tri majmuna u Rijeci na svoj objekt, koji božinovići, capazi i ostale nežive i bezosjećajne markotićke drže zatvorenim, stavio natpis da tu hadezeovci nisu poželjni. Nešto me učas zazeblo oko srca i nešto mi se teško spustilo na želudac, kao za onih desetotravanjskih dana u prosincu 2015., kad su Karamarkovi crnokošuljaši marširali centrom Zagreba i kad su Mirjani Rakić nosili četničku kapu na dar. Ili je bila partizanska? U njihovu slučaju to je gore.


Vlasnik kafića Tri majmuna sasvim sigurno ne bi ubijao i zatvarao u logore, kao što bi rečeni crnokošuljaši činili. Ali on ne razumije u čemu je zapravo problem. Ili je toliko očajan da mu ne padne na um na što ta njegova zabrana podsjeća. I kako to, zapravo, izgleda kad se u Hrvatskoj nekome zabranjuje ulazak u kafić, kazalište, gradski park, na željeznički kolodvor... U Švedskoj i Danskoj bi to, možda, išlo. Premda ni za te zemlje, istina iz drugih razloga, nisam siguran. Ali u Hrvatskoj zbog vrlo loših uspomena i kolektivnih noćnih mora nikad nikome ne treba braniti ulazak u kavanu, kafić, poštu, tržnicu... Jer to neugodno asocira, ružno podsjeća, plaši i uznemirava. Uznemirava, recimo, mene. Ali uznemirava i druge ljude, koji racionalno ne shvaćaju da su se uznemirili. Uostalom, vlasnik Tri majmuna sigurno se nije bolje osjećao nakon što je hadezeovce proglasio nepoželjnima u svojem zatvorenom lokalu. Osjećao se kao što sam se ja osjetio kad sam opsovao mater ocu koji je mrtvog sina osvećivao tako što mene nije htio uslužiti.


Kaže se da u kući obješenog nije umjesno spominjati uže. U našoj je kući “Židovima, Srbima i psima” bilo koješta zabranjeno. I kad god se nekoj skupini ljudi, ili kad god se nekom pojedincu, zabranjuje nešto što je dopušteno svima drugima, čovjek se osjeti kao da je spomenuto uže. I čini se kao da je kotač unatrag pokrenut i sad će se ponoviti sve što se jednom dogodilo. Obješeni će ponovno biti obješen o upravo spomenuto uže. Eto, to je problem sa zabranom ulaska hadezeovaca u Tri majmuna. Nije problem taj što će zatim esdepeovcima biti zabranjen ulazak u neki drugi kafić. Kao što nije problem ni što će gospodin Andrej Plenković, u svojem vrlo plitkom obrazovanju - on je kao savršen hotelski recepcioner: odlično govori strane jezike, ali nije za turističkog vodiča, općenita znanja su mu krajnje oskudna - usporediti progon hadezeovaca iz jednog hrvatskog kafića s Holokaustom. On, kao ni gospodin Njonjo i gospodin Bačić, naprosto ne razumiju razliku između progona ljudi zbog onoga što jesu i progona ljudi zbog članstva u onom u čemu su članovi, a nije mu mrsko, gospodinu Plenkoviću, kao ni gospodi Njonji i Bačiću, ni da minimiziraju, trivijaliziraju, relativiziraju fašizam i rasizam. Ipak su sva trojica izašla ispod šinjela gospodina Karamarka, koji je o ovom svemu pokazivao nedvosmisleno samoubilačke stavove. I to ga je onda koštalo vlasti. Samo je trebao malo lagati pa bi do danas ostao ono što je bio 2015. Pripravnik za poglavnika.


Ali to nije danas tema. Danas govorimo o nečemu u čemu je u svakoj rečenici viška rječica “ali”. Ne postoji, dakle, nijedno “ali” kojim bi se moglo objasniti i opravdati spominjanje užeta u kući obješenog i zabranjivanje skupinama ljudi ili pojedincima da posjećuju mjesta koja su inače slobodna za sve. Ono zbog čega se to ne smije raditi nadređeno je svakom objašnjenju zašto se to učinilo. Kad bi postojali kafići u kojima su hadezeovci nepoželjni, ja u te kafiće ne bih zalazio. I prilično sam siguran da bi ih izbjegavala većina onih do kojih mi je doista stalo. Svakako bi ih izbjegavali svi kojima vjerujem i u čije se mišljenje pouzdajem. Ne bi tamo dolazili upravo oni za koje pouzdano znam da nikad neće postati - hadezeovci. Za sve, pak, koji bi išli u kafiće na kojima je izvješena takva zabrana bih sumnjao, i to vrlo ozbiljno, da su hadezeovci ili da će to uskoro postati. Ili naprosto nisu ni toliko pametni da im misao dobaci do tako jednostavne situacije kao što je ona iz pouke o kući obješenoga i užetu.


Zemlja je okrugla, nije ravna. Pa je tako okruglo i sve drugo oko čovjeka i u njemu. Ako dovoljno dugo idete nalijevo, moglo bi vam se dogoditi da završite udesno. Ako pod svaku cijenu inzistirate na tome da je vaša strana prava, sigurno ćete završiti na krivoj strani. Antifašizam nije mrtva riječ, kojom biva označeno nešto što pripada prošlosti. Ali to je riječ koja se sastoji iz dva dijela i nikad ne može biti slivena u jedno. I lako se može dogoditi, pa se to oko nas i događa, da se jedan dio odlijepi i otpadne. Otpadne li drugi dio, nije velika šteta. Umjesto da zagovara antifašizam, čovjek zagovara vazda i samo neko svoje anti. Ali češće se dogodi da otpadne prvi dio. Kao naknadno pridodan, on je nestabilniji, slabije zalijepljen. Čovjek obično ne primijeti da je nešto otpalo.

 

  • BESTpartizan 22:57 15.Ožujak 2021.

    astra zeneca je otrov ova korona ce trajat dugo