Proteklih dana mediji su javljali o odštetama isplaćenima za štete koje su lanjski požari pričinili hrvatskim građanima.
Inače, procijenjeno je da su lani elementarne nepogode u Hrvatskoj pričinile štetu od tri i pol milijarde kuna, no Vlada je za nadoknadu građanima izdvojila mnogo manje – samo osamdeset milijuna kuna.
Pa su tako u blagajnu Kistanja, koje su požari gadno opustošili, uplaćeno 1003 kune. Kistanjki Milici Kosović u požaru je izgorjelo 1500 trsova vinove loze, a za obnovu vinograda dobila je ponižavajućih 55 kuna naknade.
Kaže da je više potrošila na formulare za prijavu štete nego što je dobila od države, a samo jedan list prijavnice stajao je 70 kuna. Tih 55 kuna neće uzeti.
Slično je prošao i Mišo Vojnović iz Skradina, koji je u požaru izgubio 40 stoljetnih maslina, a država mu je isplatila odštetu od 250 kuna.
U posve drukčijem tonu je vijest koja je stigla iz Ženeve, u kojoj je mladi hrvatski poduzetnik Mate Rimac predstavio novi električni automobil.
Riječ je o automobilu koji može postići brzinu od 412 km/h, što ga svrstava među najbrže automobile na svijetu, da bi pojurio 100 km/h potrebno mu je manje od dvije sekunde, a jednim punjenjem može prijeći 650 kilometara. Inače, automobil i svi njegovi dijelovi osmišljeni su i proizvedeni u Hrvatskoj. Stajat će 1,7 milijuna eura, a najavljeno je da će Rimac Automobili proizvesti 150 takvih automobila i svi će biti proizvedeni u Hrvatskoj.
Nešto starija, mnogo lošija, ali nažalost dugoročno važnija vijest od prethodne glasi da je za rektora Sveučilišta u Zagrebu opet izabran Damir Boras, koji je u prethodnome mandatu srozao ugled Sveučilišta te ga na međunarodnim ljestvicama vrijednosti oborio za nekoliko stotina mjesta.
Kao što na svakim izborima hrvatski građani nepogrešivo biraju one koji svakodnevno srozavaju međunarodni ugled ove zemlje, ako ga je ona uopće ikad i imala.
A koji su na unutarnjem planu upropastili sve što se upropastiti moglo i osiromašili golemu većinu građana koji danas zarađuju manje i žive lošije nego prije četrdeset godina.
Svaka od navedenih vijesti pojedinačno i sve one zajedno daju vjernu sliku današnje Hrvatske. Zemlje nevjerojatnih kontrasta i dubokih jazova između pojedinih klasa.
Zemlje u kojoj na najodgovornija mjesta građani nepogrešivo biraju najlošije, čija Vlada čokot vinove loze procjenjuje na 0,036 lipa, stoljetno stablo masline na 6,25 kuna, a u kojoj privatna tvrtka proizvodi automobile vrijedne 1,7 milijuna kuna.
Da se razumijemo, premda nisam potencijalni kupac Rimčeva automobila, i premda ne razumijem zašto bi itko kupio basnoslovno skup automobil u čijim se punim svojstvima može uživati samo na trkaćim pistama, jer na svim autoputevima, osim onima u Njemačkoj, brzine su ograničene na najviše 130 km/h, a sumnjam da bi i njemački policajci tolerirali da netko ondje juri 400 km/h, dakle bez obzira na sve to, ipak gajim poštovanje prema radu i uspjesima Mate Rimca.
Isto ono poštovanje koje gajim prema svakome tko uspije u nekom smislenom, kreativnom poslu, a posebno prema onima koji uspiju unatoč preziru koji ovaj sustav gaji prema znalcima, kreativcima i radnicima.
Mate Rimac zapravo i ne proizvodi automobile, nego tehnologiju koju prodaje drugim proizvođačima automobila, pa su njegovi automobili zapravo gotovo unikatan luksuz namijenjen ljudima kakvih je malo i među današnjim superbogatašima.
Kako bilo, Rimac spada u istu vrstu ljudi u koje spadaju znanstvenik Ivan Đikić, tenisač Goran Ivanišević, skijaši Jakov Fak te Janica i Ivica Kostelić, kazališni redatelj Oliver Frljić ili spisateljica Daša Drndić.
Svi oni uspješni su unatoč okruženju u kojem nastaju njihove ideje i njihova djela. A riječ je o doista neprijateljskom okruženju za radnike i kreativce. Notorna je, naime, činjenica da Hrvatska u znanost i kulturu izdvaja mizeran sitniš, i da je, kao i u mnogim drugim stvarima, i u tome na europskom dnu.
Pa su zato individualni uspjesi u Hrvatskoj isključivo stvar osobnih ulaganja, odricanja i žrtvovanja, a ne stvar osmišljenog, razvijenog sustava koji “proizvodi” uspješne znanstvenike, sportaše, pisce...
A u slučajevima kad ni izvanredni osobni napori i odricanja nisu dovoljni da netko postigne rezultat u skladu s vlastitim talentom, on može otići u zemlju koja ulaže u znanost, kulturu ili sport, u kojoj se cijene znanje i rad. Kao što je to, recimo, učinio Ivan Đikić.
Ili Jakov Fak, koji sad osvaja medalje pod slovenskom zastavom. Ili kao što to čine deseci tisuće anonimnih radnika različitih znanja i visokoobrazovanih stručnjaka koji odlaze onamo gdje će za svoje sposobnosti i svoj rad dobiti poštenu novčanu naknadu.
Kistanjka Milica Kosović i Skradinjanin Mišo Vojnović imaju tu nesreću što su svoj vinograd i maslinik uzgajali u Hrvatskoj. U zemlji u kojoj dobro uspijevaju i dobro prolaze uglavnom mediokriteti, ljudi poput rektora zagrebačkog Sveučilišta ili bilo kojeg ministra u Vladi ili saborskog zastupnika.
Riječju, ljudi čiji je jedini posao, kako stvari stoje, da koče i zatiru sustav koji bi omogućio građanima da iskažu i naplate sve svoje potencijale. Bilo da je riječ o Milici Kosović, Daši Drndić, Ivanu Đikiću, Mati Rimcu ili Jakovu Faku.
