Uvijek je bio jednom nogom u Hollywoodu, a drugom u... trashu?

Postoji teorija koja kaže da su ratovi smanjili američki rasizam, ali pitanje je u kojoj mjeri. Puno? Malo? Koliko-toliko? Činjenica jest da su crnci i bijelci zajedno gledali u neprijateljske cijevi pa su mnogi bijeli veterani nakon povratka kući teško mogli mirno stajati i promatrati kako im braća po oružju žive kao građani drugog reda. Odlučili su pomoći, onako kako najbolje znaju, u šezdesetosmaškim nemirima i izravnim akcijama, doslovnim udaranjem po represivnom aparatu, nastavljajući suborcima čuvati leđa i na asfaltu uličnih demonstracija, daleko od vijetnamske džungle. Američki su crnci bili brojni u svakom velikom američkom ratu i uvijek su se vraćanjem kući vraćali tek jedan korak bliže boljoj budućnosti, konstantno zatočeni u košmaru tuđih predrasuda: od Građanskog rata preko Prvog i Drugog svjetskog rata do Vijetnamskog rata, gdje su u borbenim jedinicama činili čak 23 posto snaga na terenu, iako ih je u civilnoj populaciji SAD-a 1967. bilo tek 11 posto. Dijelili su sudbinu ostalih rasa pred nišanom, ali i povratak pred bijes antiratnog pokreta. Afroamerički veterani bili su uz to primorani nastaviti borbu kod kuće - osim one protiv PTSP-a koji je izjedao veteransku zajednicu, uslijedio je i nastavak borbe za građanska prava. Martin Luther King ubijen je 1968. i nije slutilo na dobro. 

Možemo samo zamisliti količinu bijesa, razočaranja i tuge u čovjeku koji je poslan “umrijeti za svoju zemlju”, a onda, kad se nekim čudom vrati u jednom komadu, ta mu ista zemlja pokaže srednji prst na obje ruke i noge. Spike Lee, veteran “crnog Hollywooda”, imao je prilike zarobiti te emocije u filmu koji bi dostojanstveno i moderno ispričao tragičnu i herojsku putanju ovoga dijela američke povijesti, ali ju je s filmom “Da 5 Bloods” propustio. Nasreću za njega, filmska kritika nije propustila kapitalizirati na društvenim i političkim trendovima pa u eri mobilizacije pod hashtagom Black Lives Matter redom proglašava film puno boljim nego što jest, pa mu čak dodjeljuje i nagrade. Da nije povijesnog trenutka, bi li Spike Leejev čušpajz drame, komedije, avanture i ratnog filma bio išta više osim komada poluzabavne, ali na nepotrebnih dva i pol sata razvučene “crne eksploatacije”?

S obzirom na to da je Vijetnamski rat bio prekretnica rasnih odnosa, dugo se i čekalo da tema dobije svoj veći igrani tretman. Bilo je dokumentarnih serijala koji su joj posvetili ozbiljnu minutažu, poput PBS-ova “For Love of  Liberty: The Story of America’s Black Patriots” (2010.), a 1972. je objavljen čak i vinil “Guess Who’s Coming Home: Black Fighting Men Recorded Live In Vietnam”, audiodokumentarac na ploči, zapravo zbirka razgovora s crnim vojnicima nastala između 1967. i 1969. godine. Možete je čuti na YouTubeu. 

Vijetnamski rat bio je prvi američki rat u kojemi su američki vojnici bili potpuno integrirani u sve zadaće i borbene operacije, ravnopravni s ostalim rasama u uniformi. Studija objavljena 2016. pokazala je da su crni veterani od 1877. do 1950. godine bili društvena skupina koja je iskusila najviše nasilja i rasne mržnje. U Drugom svjetskom ratu borilo se čak 1,2 milijuna Afroamerikanaca, a nakon povratka kući sustav im je uskratio beneficije - bijela suburbija zabranila im je kupovinu nekretnina, a južnjački demokrati, tad vodeća sila iza segregacije i rasizma, pobrinula se da crni veterani ne dobiju financijsku pomoć, pogodne kredite i osiguranje. Kad se skupina veterana 1947. uselila u jednu čikašku zgradu, bijeli stanovnici su ih kamenovali. Dokument “Lynching in America: Targeting Black Veterans”, koji je objavio Equal Justice Initiative, neprofitna organizacija iz Alabame, bilježi mnoge zastrašujuće slučajeve u kojima su crni ratni veterani završili kamenovani i linčovani. Ni u vojsci nisu bili jednaki. Mnogi kampovi za obuku, uz najveći Fort Huachuca u Arizoni, nalazili su se južno od linije Mason-Dixon, gdje su crni i bijeli vojnici spavali i jeli odvojeno, u vojnim bolnicama odvojeno su se držale i davale “crna krv” i “bijela krv”, a susreti na dvorištu bili bi popraćeni rasističkim uvredama, dobacivanjima i maltretiranjima od strane bijelih vojnika. Crncima su najčešće dodjeljivali poslove kuhara, mehaničara i nosača tereta, a ako bi ih poslali u borbu, odlazili bi puno manje spremni i opremljeni, jer nadređeni uglavnom nisu htjeli trošiti vrijeme i resurse koji bi mogli biti distribuirani bijelcima. Vijetnamski rat bio je prvi rat u kojemu je boja uniforme bila važnija od boje kože. 

Oko 300.000 američkih crnaca borilo se uz bok bijelcima protiv Vietkonga, vezani siromaštvom zbog kojeg su se našli na vrhu liste za novačenje, zajedno su ležali u močvarnom blatu i brojili mrtve te putem stvarali doživotna međurasna prijateljstva, koja su pri povratku kući dodatno pripomogla društvenoj i političkoj transformaciji. Naravno da stvari nisu bile baš tako idealne. Mnogi bi vojnici, nakon zajedničkih akcija u prašumi, kasnije u barakama nastavili segregirano druženje, a od 400 ispitanih crnih vojnika u anketi magazina Time provedenoj 1969. godine, njih 60 posto podijelilo je mišljenje Muhammada Alija pa je tako jedan od anonimnih ispitanika za magazin izjavio: “Zašto da ja dolazim ovdje kad neki Vijetnamci žive bolje od mojih ljudi? Imamo dovoljno problema kod kuće boreći se protiv bijelog čovjeka”. Sličnog je stava i jedan od “petorice” Spikea Leeja, kad rat u Vijetnamu naziva “nemoralnim ratom koji nije naš.” Lee se s “Da 5 Bloods” zapravo odlučio za neku vrstu polueksploatacijske avanture, moderni blaxploitation težak čak 40 milijuna dolara, što ga čini najskupljim filmom u njegovoj 35 godina dugoj karijeri. Nevjerojatno, ali trebalo je toliko novca da konačno doživimo da glavni negativac u finalu filma bude Jean Reno, Francuz kao simbol zlog bijelog čovjeka, biznismen u bijelom odijelu s MAGA šiltericom na glavi - dostojno dobrog stripa, ali toga se ne bi sjetili ni “Avengersi”. 

Kad klinci pogledaju zadnja dva filma Spikea Leeja, mogli bi se zapitati - u čemu je fora? Ali da bi se shvatilo zašto je Spike Lee postao brendom i institucijom, treba se staviti u povijesni trenutak. Kad se s “Malcolm X” pojavio 1992., u godini velikih rasnih nereda u Los Angelesu, izazvanih policijskim premlaćivanjem Rodneyja Kinga, Lee je imao hrabro političko djelo koje je proglašeno jednom od najboljih filmskih biografija svoje ere. Denzel Washington u naslovnoj ulozi, nominiran za Oscara, upravo je s ovom izvedbom krenuo na svoj uspon prvom holivudskom ligom. Šteta što Lee sve to nije uspio ponoviti s “Da 5 Bloods” u danima BLM-a. Spike je 1989. režirao i “Do the Right Thing”, legendarni dramedy o rasnim tenzijama u ljetnom Brooklynu. Motiv istih rasnih sukoba preselio se svega tri godine kasnije na pljačku i puškaranje u Korejskoj četvrti LA-a. 

Spike Lee tih se godina postavio kao vizionar, ali i kao indie junak koji je bio u stanju niske budžete pretvarati u dvoznamenkaste zarade, stvarajući prave male trendy hitove koji su upalili megafon za crnačku manjinu, ali su opet dovoljno snažno komunicirali sa svima. Bio je neka vrsta crnog punk junaka Hollywooda, kojemu se od najranijih dana kritika uglavnom divila, a koji je uz to imao i sasvim dovoljno komercijalnog uspjeha da bude maksimalno autonoman i slobodan, koliko je to bilo moguće. Kad su židovske organizacije njegov humoristični mjuzikl “Mo’ Better Blues” (1990.) optužile za antisemitizam, pokazao je koliko je vrijedno imati glasnogovornika pa se obranio time da je film producirao Hollywood, koji nikad ne bi dopustio takve poruke - jer Hollywoodom upravljaju Židovi i to je činjenica. Spike Lee nikad nije bježao od dobre kontroverze, čak i onda kad nije svjestan da je kontroverzan. Onako kako je osjetljiv za rasna, nije i za spolna pitanja. Optuživali su ga da žene u svojim filmovima prikazuje upravo onako kako kritizira bijelce da prikazuju crnce: stereotipno i površno. Rosie Perez požalila se na skidanje u “Do the Right Thing”, nazvavši svoju golu scenu groznim iskustvom, u kojemu ništa nije bilo kako treba - atmosfera na setu nije bila idealna, a dok je ona plakala, Spike Lee joj je stavljao led na bradavice. Lani je branio Woodyja Allena, svojega prijatelja kojeg je želio spasiti od “kanseliranja”, ali kad su po njemu osuli paljbu sa svih strana, digao je obrambeni štit isprikom na Twitteru. Kad je redatelj i glumac Nate Parker bio optužen za silovanje iz 1999., Spike Lee je prvi stao u njegovu obranu. Parkeru su bunkerirali film “American Skin”, ali je Spike Lee bio taj koji je povukao svoj autoritet da frendov lik i djelo osvanu na festivalu u Veneciji 2019. 

Rođen 1957. u Atlanti, kao dijete profesorice umjetnosti i crnačke literature i oca jazz glazbenika, Spike Lee, pravim imenom Shelton Jackson Lee, s obitelji se seli u Brooklyn, gdje završava srednju školu. Kući se vraća na fakultet, gdje režira svoj prvi kratki film, a dugometražni debi “She’s Gotta Have It” potpisuje 1986., crno-bijelu dramsku komediju koju je 2017. pretvorio u seriju za Netflix. U svojoj podužoj filmografiji režirao je svašta, a čak i onda (rijetko), kad nije gurao rasna iskustva u prvi plan, ostajao je vjeran svom duhu, poruci i subverziji. S različitim uspjehom - tako na listi nalazimo legendarni “Crooklyn” (1994.), zapravo poluautobiografsku sagu o New Yorku ranih sedamdesetih, s “25th Hour” (2002.) i Edwardom Nortonom u svom velikom “necrnačkom” filmu sjajno je uronio u život muškarca koji se priprema za odlazak u zatvor, istovremeno hvatajući zeitgeist post-11-rujanskog New Yorka, mlitavo je odradio istinitu priču o serijskom ubojici Davidu Berkowitzu u “Summer of Sam” (1999.), a nitko ne zna što mu je bilo da je išao ponovno adaptirati “Oldboy”, japanski strip po kojemu je Park Chan-wook snimio istoimeni klasik, jedan od najboljih filmova novoga milenija. Spike Lee je zapravo odradio remake korejskog hita, dakle skoro sve isto samo na engleskom i lošije. 

Tijekom karijere beskrajno se divio Scorseseu, ali nikad nije uspio biti njegova “crna verzija”. Spikeove priče o crncima u New Yorku nisu pretjerano kompatibilne onome što je u svojim zlatnim danima Scorsese radio s Talijanima u New Yorku. Naravno da je “Mean Streets” (1973.) na vrhu liste njemu najdražih filmova svih vremena i mora da se rastopio kad je čuo da je upravo Scorsese izabrao “Malcolm X” u društvo deset najboljih filmova devedesetih. Ali Spike Lee je uvijek bio jednom nogom u Hollywoodu, a drugom u... trashu? To nije nužno kritika. “Da 5 Bloods”, recimo, svojim eksploatacijskim duhom dobar je upravo u trenucima kad sklizne u “trash”, dok postaje strašno zamoran i antipatičan kad pokušava biti “ozbiljan”.

Još se 2014. činilo da je Spikeova karijera na zalasku. Tad je za samo 1,4 milijuna dolara uspio snimiti “Da Sweet Blood of Jesus”, remake “crnog eksploatacijskog” klasika “Ganja & Hess” (1973.), horor o antropologu koji postaje vampir i koji je prije odlaska u kina distribuiran na Vimeu. Bio je to njegov prvi film koji je budžetirao preko Kickstarera, odlučujući se na crowdfunding kao novopronađeni prostor financijske slobode, mjesto na kojemu ne mora podnositi račune nikome, osim publici. A onda se dogodio Donald Trump. I Charlottesville. Pa logično - i “BlacKkKlansman”, nominiran za Zlatnu palmu. Film je pušten u distribuciju 10. kolovoza 2018., dan prije godišnjice mitinga Unite the Right, na kojemu su ujedinjene snage KKK-a, neonacista i Proud Boysa uzvikivale svoje parole mržnje, sve do tragične završnice ubojstvom jurećim automobilom.

Posljednje tri godine aktivizam se ponovno uvukao u njegove filmove. U eri Trumpa, Lee je našao novu inspiraciju interpretiranjem značajnih, ali zaboravljenih događaja, mitova, epizoda i opskurnih junaka iz važnih etapa američke “crne povijesti”. Jedan od takvih je i protagonist komičnog krimića “BlacKkKlansman”, neočekivanog osvajača Grand Prixa u Cannesu, koji je, zasluživši to politički, a ne kvalitetom, pobrao čak šest nominacija za Oscara i osvojio jednu, onu za najbolji adaptirani scenarij. Koliko su se vremena do 2018. promijenila govori i to da legendarni “Do The Right Thing”, svim hvalama i hypeu unatoč, kod glasača Akademije nije bio za ništa osim za jednu nominaciju za scenarij (Leejeva prva nominacija) i jednu za sporednoga glumca (Danny Aiello). Bilo je toliko očito da tu nema pravdex, da je čak i Kim Basinger na ceremoniji dodjele Oscara pred svima u mikrofon izjavila kako na listi nedostaje upravo “Do The Right Thing”, film koji “govori možda najveću istinu” od svih pet nominiranih. Sol na ranu dodatno je usula pobjeda “Driving Miss Daisy” (1989.), dramedy o Morganu Freemanu kao vozaču starije Židovke (Jessica Tandy), sa svim mogućim rasnim i klasnim stereotipima koje možete zamisliti. Spike je kasnije izjavio da ga više boli to što je ovaj naslov osvojio Oscara za najbolji film godine, nego što njegov nije bio nominiran. “BlacKkKlansman” je Spikeu Leeju osobno donio prvi Oscar, makar i za rad na scenariju. Početak njegova novog života? Očito, jer ono što je započeo s “BlacKkKlansman”, nastavio je s “Da 5 Bloods”, još jednim retro amalgamom snažne političke poruke, pričom o pet crnih vijetnamskih vojnika koji su se nazvali “Bloods”, a koji su odlučili maznuti i zakopati CIA-ino zlato koje su trebali čuvati. Pritom su izgubili jednog člana petorke pa desetljećima kasnije odlaze natrag u Aziju iskopati kostur prijatelja, ali i skriveno zlato...

Ratnom dramom “Miracle at St. Anna” (2008.), Lee se pozabavio crnim vojnicima Drugog svjetskog rata, držeći se klasične formule WWII epa, ali opet miješajući prošlost i budućnost, flashback uspomene veterana koji se prisjeća krvave mladosti živeći u osamdesetima. Iako su “Miracle at St. Anna” kritizirali povjesničari, Lee je kritizirao Clinta Eastwooda, s kojim je ušao u otvoreni verbalni rat, kad ga je u Cannesu 2008. prozvao da u svojim filmovima o Drugom svjetskom ratu, a naročito u “Flags of Our Fathers” (2006.), ignorira crnački doprinos borbi protiv nacizma i japanskog militarizma. 

“Da 5 Bloods” je isto malo u prošlosti, a malo u prezentu, u konačnici poprilični nered, kako narativni i žanrovski, tako i tehnički - koristi čak nekoliko formata, od scena nastalih sa starim formatom filma od 16-mm, pa čak i jednim kadrom snimljenim na Super 8, koji izgleda napadno poput instagramskog filtera, do potpuno drugačija dva formata za snimke sadašnjosti u gradu i sadašnjosti u džungli. Kad čita kritike, čovjek bi očekivao ne znam što, ali na kraju dana dobili smo još jedan brže-bolje sklepani odgovor na trenutak, što zapravo nitko i ne krije - “Da 5 Bloods” nazivaju brzom reakcijom na probleme moderne Amerike, novi uradak “ljutog Spikea Leeja”, koji napada mane sustava onako kako najbolje zna, režijom zanimljivih likova u zanimljivim situacijama. Nažalost, znamo da zna bolje, jer smo puno bolje već gledali, ali ono što “Da 5 Bloods” čini atraktivnim zapravo je igra likova, glumački ping-pong koji izvlači najbolje iz poprilično banalnog scenarija, kao i to što diže prašinu koja u prvi plan gura novi naramak nepravedno zaboravljenih i nikad do kraja raščišćenih činjenica američke rasne povijesti.