Vijest da je premijer odabrao novoga kandidata za ministra branitelja nije u javnosti toliko odjeknula koliko potez Milijana Brkića koji je dan-dva ranije odustao od kandidature za to mjesto.
Oni koji su očekivali da će u obrazloženju Brkić napisati kako je dobro razmislio o tome što je prepisao diplomski rad te shvatio da je to nečasna rabota i da stoga ne može prihvatiti dužnost ministra u Vladi RH – grdno su se prevarili.
U Brkićevu obrazloženju nema ni zrnca onoga što bi se u uređenom društvu moglo očekivati u sličnim situacijama – da je kandidat za ministra uvidio svoju pogrešku, da se kaje zbog nje i prihvaća svu odgovornost, da će u državnu blagajnu vratiti i posljednju lipu koju je zaradio zahvaljujući nezasluženoj tituli, te da se, na kraju, ispričava hrvatskim građanima.
Ništa od toga nismo vidjeli u Brkićevu obrazloženju. Iz smušenog teksta koji je objavio na svojem Facebook profilu, a koji su prenijeli mnogi portali, može se razabrati da on od kandidature odustaje zbog “nemilosrdnih političkih prepucavanja” i nesuglasja među vladajućom većinom. Svoj post Brkić je ukrasio fotografijom vuka ispod koje piše:
“Izgleda slabiji od medvjeda ili lava, ali ga nećete vidjeti zarobljena kako pleše ili dresirana kako skače kroz obruč”.
Nastranu to što poruka, nakon što je kandidat za ministra branitelja postao Tomo Medved, ima dodatni smisao. Ovdje je važno sljedeće: umjesto racionalnog obrazloženja i demonstracije političke odgovornosti i kulture javnost je dobila basnu.
Brkić sebe ne vidi kao prevaranta, a prepisivanje diplomskog rada jest prevara, već kao vuka – divlje, slobodno biće za koje, kao i za sva divlja, slobodna bića, ne važe ljudski zakoni, pravila i norme ponašanja.
Što je upravo ono kakvim se vide perjanice stranke kojoj vuk Brkić pripada, od predsjednika stranke naniže. Naime, Ustav RH, zakoni, moral, dobri društveni običaji, sve je to, da ostanemo u Brkićevu fonu, obruč kroz koji perjanice HDZ-a ne skaču niti će skakati.
Mnogo je primjera koji to potvrđuju, od imovinskih i drugih afera koje prate velik dio stranačkog vrha pa do činjenice da se protiv te stranke vodi sudski proces zbog korupcije i kriminala.
S tim u vezi teško je zaboraviti Karamarkovo omalovažavanje zakona koji, smatra on, ne bi smio važiti za sve (“Nije bitno je li prekršen zakon, to su branitelji”) i relativiziranje morala (“Pustimo kategoriju moralno nemoralno, to je jako relativno”), čime je samo potvrdio i osnažio nepisani zakon koji od osamostaljenja važi u Hrvatskoj, zbog kojeg se kao društvo sve više sunovraćujemo i propadamo, naime zakon čopora.
Najprviji potpredsjednik vlade i u slučaju vuka Brkića ostao je dosljedan sebi i tom zakonu. Brkić je, smatra on, najbolji kandidat za ministra branitelja, njegovim odustajanjem Vlada RH je izgubila “izuzetnog ministra”, no to nije kraj basne.
“On je mlad čovjek i bit će ministarskih pozicija za njega kad-tad”, zaključuje Karamarko.
Ovo “kad-tad” vjerojatno se odnosi na bližu ili daljnju budućnost u kojoj Most neće biti kamen oko vrata Karamarkovim beskrajnim ambicijama (koje su u potpunom neskladu s njegovim ograničenim sposobnostima).
U toj budućnosti, čije naznake danas iščitavamo u svakom potezu Karamarkove kamarile, HDZ će imati apsolutnu većinu u Saboru, a tad će u vladu i ostale institucije ući i oni kojima je Mostovo “picajzliranje” danas zatvorilo vrata, poput Crnoje, Josipe Rimac i Milijana Brkića.
Ovdje se postavlja pitanje što bi to stajalo Milijana Brkića i kakav bi nadljudski napor za njega predstavljala jedna sasvim ljudska gesta; naime, da prizna da je prepisao diplomski rad, da se ispriča građanima zbog toga, da skine taj teret sa svojih leđa i nastavi živjeti. Kao čovjek ili vuk, sasvim svejedno.
Priznavanje pogreške i nedvosmislena isprika osnovni su sastojci odgovornosti i pristojnosti, bez čega je, opet, nemoguće zamisliti iole funkcionalnu, uravnoteženu grupu ljudi, svejedno je li riječ o obitelji, susjedstvu, gradu ili državi.
Sabor i Vlada RH, ostanimo i dalje u vrhu, obiluju ljudskim primjercima kojima sigurno nije mjesto u zakonodavnim i izvršnim tijelima uljuđenih država.
Ondje sjedi jedan pravomoćno osuđeni ratni zločinac, zatim pravomoćno osuđeni krivotvoritelj isprave, jedan ministar za sobom vuče sumnju za krađu stiropora, drugi je poklonik zločinačkog ustaškog režima, a mnogo je onih koji gaze i poništavaju načelo sekularnosti na kojemu počiva Republika Hrvatska, previše da bi ih se posebno izdvojilo.
Još važnije je ovdje pitanje što se to dogodilo građanima Hrvatske da kao posve normalnu stvar prihvate da takvi ljudi sjede u najvišim tijelima vlasti i drugim javnim institucijama.
Što im se, ili još bolje – što nam se to svima dogodilo da mirno promatramo kako se čovjeku koji je na prevaru diplomirao otvaraju ministarska i sva druga vrata, dok deseci tisuća mladih obrazovanih ljudi, koji su predanim radom stekli svoje diplome, glavom bez obzira bježe iz Hrvatske?
Vratimo se vuku. Kao ljubitelj i prijatelj prirode i svih divljih, slobodnih bića, osjećam naklonost prema vuku. No sve nekako ne vjerujem da taj moj osjećaj dijele stočari koji svoja stada ovaca izvode na velebitske pašnjake ili one u Dalmatinskoj zagori.
Tim ljudima koji, neka bude spomenuto, žive od svojeg rada, vuk je zakleti neprijatelj koji im, napadajući njihova stada, stvara vrlo velike štete. U svijetu u kojem se dodiruju vuk i čovjek, kad je vuk sit, ovce uglavnom nisu na broju. Ovce su žrtve vučjih apetita i ambicioznosti.
Na kraju ove male hrvatske basne upitajmo se: ako je Milijan Brkić vuk, tko su tu ovce?
