Vlada nije škrtarila na studiji o koncesiji autocesta. Platila ju je punih 50 milijuna kuna. Vlada je nije kanila objavljivati. Ipak, nakon što su sindikati i organizacije civilnoga društva zatražili objavu studije, Ministarstvo je napokon, iako nerado, pristalo.
Studija je dojmljivo debela, ima mnogo stranica i sve su logike govorile da je nitko neće pročitati. Kako bi se i ta, nevelika ali neugodna mogućnost svela na minimum, studija je objavljena u mrtvom feragostu, potkraj kolovoza 2012. godine, kad su svi na moru.
Dogodilo se, ipak, nešto nepredviđeno koliko i strašno - studiju je netko pročitao. I otkrio u njoj zaprepašćujuće velik broj - rupa.
"Jedna od najvećih u ovoj studiji jest to što u cijenu uopće nisu uračunati prihodi koje će koncesionar dobivati od potkoncesija (benzinske crpke, restorani, Macola...) a to je na 50 godina 3,5 milijardi kuna", tvrdi izvor Expressa, upoznat s detaljima priče, pa nastavlja:
"Uostalom, koncesionar može po isteku potkoncesijskih ugovora za koju godinu, doći Macoli i reći mu: ‘Braco, ti više nećeš plaćati godišnje 150.000 kuna za potkoncesiju nego 250.000, uzmi ili ostavi’. Pa sve to pomnoži s 50 godina..."
Studija je postavila koncesijsku cijenu od oko tri milijarde eura. Od tada do danas, Hrvatskoj se “dogodio Mijat Stanić” - inicijativa za referendum protiv prodaje autocesta požnjela je silovit uspjeh...
Druga stvar, nastavlja naš izvor, “je meni potpuno nepojmljiva, a to je da Studija uzima u obzir cijenu novca (kamate) po kojima će se koncesionar zadužiti da bi ušao u posao. Što se za gospu blaženu, mene, kao ponuđača, prodavatelja, uopće tiče kako će i pod kojim uvjetima kupac posuditi novac.
Međutim, u Studiji lijepo stoji da će se “nesretni” koncesionar zadužiti po kamatnoj stopi od 5,9 posto (a sada su kamate oko 1 do 1,5 posto). I tu koncesionar na razlici dobiva na pladnju gotovo 2,5 milijuna kuna.” No, to nije sve.
"Treća je stvar što je od trenutka objave cijene, dakle od 2013., do danas u hrvatske autoceste uloženo još najmanje pet milijardi kuna (završeci dionica itd.), a da ti iznosi nisu uopće pribrojani konačnoj cijeni. Drugim riječima, sve što se od 2013. pa do danas radilo na cestama koncesionar dobiva besplatno. Da bude stvar gora, Vlada ne samo da nije korigirala cijenu naviše, nego ju je još i rušila na 2,5 milijardi eura. Dakle umjesto da ode na 4 pala je na 2,5 milijardi.“
Poslovanje HAC-a, kaže nađ sugovornik, temeljito su pregledala sva tri koncesionara i oni su, naravno, znali sve ove brojke i znali su što dobivaju.
“Indikativan je podatak da im se uložena sredstva vraćaju već za 6-7 godina a ostalih četiri desetljeća je čista zarada. Eto, zašto su u vladi bili tako nervozni, pa su svako malo govorili “monetizacija ili smrt”, “ide ostavka ako padne koncesija”... itd itd.
Siniša Hajdaš Dončić nedavno je - na iznenađenje javnosti - ponovio da se nije odustalo od monetizacije autocesta nego se ona nastavlja po modelu B, odnosno javnom ponudom dionica HAC-ONC-a kojom bi, vjeruje on, većinski vlasnici HAC-ONC-a postali “pretežno građani i mirovinski fondovi u Hrvatskoj”.
"Bez monetizacije nema smanjenja deficita", rekao je ministar.
"Dakle, mi jednokratno smanjujemo deficit, smanjujemo javni dug i samim time olakšavamo svim budućim vladama funkcioniranje kroz proračunske stavke. Ružno bi bilo da one koji su najugroženiji, a to su umirovljenici, učitelji, liječnici, koji i sada imaju manje plaće od konkurencije na zapadu, za godinu dana bude donesena odluka da im se dodatno moraju smanjivati plaće. Proračun je više manje zadan. To nije nikakvo plašenje. Ja cijelo vrijeme pričam jednu te istu priču", rekao je Hajdaš Dončić.
Ministar je iskazao nadu da će model B doživjeti bolji odjek u javnosti, da će pobijediti svijest o isplativosti te operacije te da će zapravo građani Hrvatske kupovati dionice HAC-ONC-a.
"HAC-ONC ima zagarantiran prihod u sljedećih 50 godina i to je dobra investicija", rekao je ministar.
Optika bi, dakle, sada trebala biti drukčija - jer bi se svi oni nenavedeni prihodi slili u džepove građana a ne tamo nekih stranaca. No, građani bi tu samo dali legitimaciju poslu u kojemu bi vrhnje opet pripalo velikim igračima.
“U rezervnoj varijant isti se cilj se ostvaruje drugim sredstvima”, kaže naš sugovornik.
“Kreće privatizacija putem dionica, glavni igrači su mirovinski fondovi a oni su u vlasništvu stranih banaka, dakle mreže više razine, dok sitna boranija zaboravlja da u tom slučaju, budući da smo u EU, hrvatski građani ne bi imali prednost u kupnji (vlada bi vjerojatno samo rezervirala dio) - kao što meni nitko ne brani da kupim dionice BMW-a...”
Najveći posao u hrvatskoj povijesti, prodaja najvećih infrastrukturnih objekata koje smo izgradili od stoljeća sedmog, pun je rupa. Uz ovoliku transparentnost, jasne i svima dostupne izračune te osnovne podatke, ozbiljna država ne bi prodavala ni rashodovanu konjušnicu. Milanovićeva se vlada, međutim, sprema prodati autoceste. A kako to rade naši susjedi Slovenci?
“Usporedbe radi” kaže jedna stručna analiza, “Slovenija očekuje da bi za 400 km manje autocesta mogli dobiti oko 3 milijarde eura koncesijske naknade za trajanje ugovora o koncesiji do maksimalno 30 godina....
Što će biti s ovim poslom? Hoće li Milanovićeva vlada uspjeti u ovom poslu s predumišljajem, ili će ga ostaviti Karamarku? Kako god bilo, čini se da nam se isto piše...
