"Za jedne sam opasni heretik, a za druge 'graditelj mostova između slobodnih zidara i Katoličke crkve"

Knjiga "Loža i oltar" oštra je osuda neznanja i predrasuda, ali i humanistička apologija tolerancije i razumijevanja. Ona prije svega opovrgava stereotipnu pučku predodžbu o slobodnim zidarima kao urotničkoj organizaciji koja upravlja ili pokušava upravljati svijetom.

Express: Kako ste se, kao katolički svećenik i bivši diplomat, odlučili istražiti i pisati o odnosu između Katoličke crkve i slobodnog zidarstva? Što Vas je osobno potaknulo na ovu temu, s obzirom na povijesno osjetljiv odnos između tih dviju institucija?

Već trideset godina sudjelujem u dijalogu između Katoličke crkve i slobodnog zidarstva jer su mi se obraćali predstavnici obje strane želeći bolje razumjeti međusobne stavove. Kao diplomat i svećenik, uvijek sam težio objektivnim odgovorima, pa sam se postupno dublje uključio u istraživanje ove teme.

Posebno me potreslo kada su mi slobodni zidari, koji su istovremeno bili praktični katolici, rekli da im je njihov biskup zabranio prisustvovanje misi. Još jedan slučaj bio je odbijanje bolesničkog pomazanja vjerniku na samrti jer je bio slobodni zidar. To me duboko potreslo. Postavio sam si pitanje: 'U kakvoj Crkvi živim?' Crkvi koja bi trebala biti milosrdnija, ali koja se u nekim situacijama ponaša izuzetno nemilosrdno, čak i prema vlastitim vjernicima. A ja tu Crkvu volim – oduvijek sam znao da želim postati svećenik. Već s osam godina želio sam postati svećenik, ali me istovremeno šokiralo koliko Crkva može biti rigidna i isključiva. To su bile situacije koje su me navele na duboko istraživanje odnosa između Katoličke crkve i slobodnog zidarstva. Htio sam razumjeti zašto postoji tolika napetost između tih dviju institucija i kako se taj odnos razvijao kroz povijest. Mislio sam da bi bilo korisno napisati knjigu kako bih odgovorio na neka od tih pitanja i uklonio nejasnoće koje postoje u Crkvi i među vjernicima.

Jednom prilikom, dok sam još bio član Kurije u Rimu, sudjelovao sam na jednom događaju u Vatikanu. Tijekom večere sjedio sam pokraj rektora Papinskog sveučilišta Gregoriana, a s druge strane bio je veleposlanik. Rektoru sam spomenuo da pišem knjigu na ovu temu. Na njegovo iznenađenje i oduševljenje, predložio mi je da od toga napravim doktorat, što se na kraju i dogodilo, iako mi treći doktorat nije bio nužan. No, smatrao je da je važno da se knjiga objavi.

Tako je nastala 'Loža i oltar', knjiga koja proučava povijest odnosa između Crkve i slobodnog zidarstva i postavlja temelje za pomirenje. No, to je samo dio trilogije – Bogobojazni humanisti, vizionari analizira ključne susrete katoličkih i masonskih predstavnika od Prvog svjetskog rata do Drugog vatikanskog koncila, dok Iz tame u svjetlo opisuje konačno pomirenje postignuto institucionalnim dijalogom Vatikana i slobodnog zidarstva. Ovaj proces predvodili su pape Ivan XXIII. i Pavao VI., uz kardinale Königa i Šepera, a doveo je do postupne normalizacije odnosa.

Express: Kako tumačite povijesne osude slobodnog zidarstva od strane Katoličke crkve? Koji su bili ključni razlozi tih osuda i na koji način vaša istraživanja doprinose reinterpretaciji ili čak reviziji tih stavova?

U svojoj knjizi 'Loža i oltar' nastojao sam razjasniti kompleksan odnos između Katoličke crkve i slobodnog zidarstva, koji se kroz stoljeća razvijao valovito – od bliske suradnje do oštrih osuda.

Povijesno gledano, nije uvijek postojao konflikt. Primjerice, u 18. i ranom 19. stoljeću, mnogi su svećenici, redovnici, opati, biskupi, nadbiskupi, pa čak i kardinali bili članovi masonskih loža. Neki su čak osnivali i vodili lože. Nedaleko od Beča postojala je jedna opatija u kojoj je cijela zajednica bila organizirana kao masonska loža, a opat ju je vodio. Prije smrti, u oporuci je tražio da bude pokopan i s redovničkim i masonskim insignijama.

U jednom trenutku u samom Vatikanu postojala je slobodna loža koja je radila uz znanje i dopuštenje pape i Kurije. Ova loža okupljala je ljude oko britanskog prijestolonasljednika i dinastije Jakobita. Papa je vjerovao da bi, ako bi Jakobiti ponovno osvojili krunu u Londonu, to moglo donijeti korist i Katoličkoj crkvi u Engleskoj. No, kada je postalo jasno da Hanoverska dinastija neće ispustiti britanski tron, loža je jednostavno raspuštena.

S druge strane, bilo je i razdoblja intenzivnih sukoba – i intelektualnih i fizičkih. Primjerice, u drugoj polovici 18. stoljeća, a osobito u vrijeme Francuske revolucije, Katolička crkva bila je teško pogođena. Iako revoluciju nisu pokrenuli slobodni zidari, neke su utjecajne lože intelektualno podupirale revolucionarne ideje. No, važno je naglasiti da su i mnogi slobodni zidari stradali tijekom revolucije.

Sljedeće veliko razdoblje sukoba bilo je tijekom Risorgimenta, procesa ujedinjenja Italije. Vodili su ga odmetnuti i radikalizirani slobodni zidari, koji su vojnom silom krenuli protiv Habsburgovaca na sjeveru i Španjolaca na jugu Italije. Kada su preuzeli vlast u južnoj i sjevernoj Italiji, ostao je samo Papinski Rim, kojeg su također napali. U tom razdoblju ubijeni su mnogi svećenici, biskupi, samostani su pljačkani, a redovnice silovane.

Papa nije imao vojsku – posljednje trupe su bile uništene. Njegovo jedino oružje bila je ekskomunikacija, pa je jednostavno ekskomunicirao slobodne zidare. No, pritom se nije pravila razlika između radikaliziranih odmetnika i regularnih slobodnih zidara koji su i dalje dijelili temeljne kršćanske vrijednosti.

Danas je problematično to što u Italiji postoji više različitih masonskih velikih loža – neke su spremne na dijalog s Crkvom, dok druge aktivno rade protiv nje. Nažalost, talijanski model masonerije često se pogrešno generalizira na cijeli svijet, što je velika greška. Još jedna greška bila je nedostatak diferencijacije unutar same slobodne masonske zajednice – Katolička crkva stoljećima je masoneriju promatrala kao jedinstvenu cjelinu, umjesto da prepozna različite tradicije unutar nje.

Ono što je ključno razumjeti jest da su i Katolička crkva i slobodno zidarstvo u određenim trenucima činili greške. S jedne strane, neki slobodni zidari su progonili katolike, ali s druge strane Crkva je zatvarala, mučila i ekskomunicirala nevine slobodne zidare. Dakle, postoji dug s obje strane – Crkva i masonerija imaju moralnu obvezu razjasniti povijesne nesporazume i tražiti pomirenje.

Međutim, početkom 20. stoljeća situacija se počela mijenjati. Totalitarni režimi – nacizam, fašizam i frankizam – progonili su i katolike i slobodne zidare, često ih zatvarajući u iste logore. U tim ekstremnim uvjetima, obje su strane počele uviđati da su zapravo "razdvojena braća", što je bio prvi korak prema dijalogu i pomirenju.

Moj rad nastoji razjasniti te povijesne nesporazume i pokazati kako je institucionalni dijalog, započet kroz Drugi vatikanski koncil, omogućio da se napetosti između Crkve i masonerije postupno prevladaju.

Express: U svojoj knjizi ističete razliku između 'regularnog' i 'iregularnog' slobodnog zidarstva. Možete li detaljnije objasniti tu razliku i kakav utjecaj ona ima na percepciju slobodnog zidarstva unutar Crkve i šire javnosti?

Slobodno zidarstvo se danas sve manje promatra kroz strogu podjelu na 'regularno' i 'iregularno', već kroz konkretne obedijencije i njihove specifičnosti. Povijesno gledano, regularnost se procjenjivala prema dva kriterija: porijeklu (valjano osnivanje lože) i učenju (priznavanje Velikog Graditelja Svjetova). Regularne lože uvijek su imale duhovnu dimenziju, dok su iregularne, poput Grand Orient de France, razvile ateistički i antiklerikalni pristup, zbog čega ih mnoge druge masonske organizacije ne priznaju kao autentične.

Crkva, međutim, nikada nije razlikovala te različite struje, već je masoneriju promatrala kao homogenu cjelinu i osuđivala je bez detaljne analize. Papinske osude temeljile su se uglavnom na iskustvu talijanske masonerije, gdje su pojedine lože bile izrazito antikatoličke, ali nije se pravila razlika između njih i onih koje su zadržale kršćanski identitet. Tako su u Italiji postojale i lože u kojima su svi članovi bili praktični katolici, no Crkva ih je tretirala jednako kao i one koje su joj bile otvoreno neprijateljske.

Upravo u tome leži ključni problem: nedostatak razlikovanja. Dok je Crkva kroz povijest prihvatila isusovački duhovni princip 'razlikovanja duhova' (discretio spirituum), kada je riječ o slobodnom zidarstvu, taj princip nikada nije primijenjen. S vremenom se, ipak, kroz dijalog počelo uviđati da slobodno zidarstvo nije monolitna struktura i da postoje lože koje ne samo da nisu u sukobu s Crkvom, već dijele njezine moralne vrijednosti.

Danas se sve više prepoznaje ta raznolikost, no povijesna percepcija masonerije kao prijetnje Crkvi i dalje je prisutna. Upravo zbog toga, mnogi mitovi i predrasude opstaju, a dijalog između Crkve i slobodnog zidarstva i dalje je izazovan, ali moguć i nužan.

Express: Kako Katolička crkva gleda na ovu razliku?

Povijesno, Crkva nikada nije pravila razliku između različitih grana masonerije. Sve papinske bule i ekskomunikacije bile su usmjerene protiv slobodnog zidarstva u cjelini, bez obzira na to je li neka loža bila vjernička ili ateistička. Takav pristup doveo je do paušalnih osuda, a često i do nerazumijevanja stvarne situacije.

Velika greška bila je što Crkva nije prepoznala unutarnju raznolikost masonskih redova – dok su neke organizacije djelovale protiv Crkve, druge su ostale vjerne svojim kršćanskim korijenima. Primjerice, u Italiji postoji velika loža u kojoj su svi članovi katolici, a njezini dužnosnici redovito prakticiraju vjeru. Ipak, Crkva nikada nije diferencirala takve lože od onih koje su joj neprijateljski nastrojene.

Talijanska masonerija se općenito percipirala negativno, a upravo se prema talijanskom modelu donosila generalna osuda slobodnog zidarstva. Drugim riječima, nije postojalo razlučivanje – masonerija je kroz povijest promatrana kao jedinstvena pojava, što je otežalo dijalog i mogućnost pomirenja.

Danas, međutim, postoji veće razumijevanje razlika unutar masonerije, što otvara prostor za konstruktivniji dijalog i razbijanje predrasuda.

Express: To znači da nam je nedostajala jasna razlika između 'dobrih' i 'loših' slobodnih zidara?

Točno. Katolička crkva je u svojim osudama uvijek polazila od specifičnog primjera talijanskog slobodnog zidarstva, ne uzimajući u obzir njegovu unutarnju raznolikost.

Talijanska masonerija je izuzetno složena – obuhvaća lože koje su bile radikalno antiklerikalne, ali i one koje su zadržale vjernički karakter. Postoji, primjerice, velika loža u kojoj su svi članovi praktični katolici, a njezini dužnosnici redovito sudjeluju u liturgijskom životu Crkve. No unatoč tome, Crkva nije pravila razliku između vjerničkih loža i onih koje su otvoreno djelovale protiv nje.

Opća osuda slobodnog zidarstva donesena je na temelju talijanskog modela, bez diferencijacije među različitim tradicijama. Drugim riječima, Crkva je masoneriju promatrala kao monolitnu pojavu, zanemarujući njezinu unutarnju raznolikost. To je dovelo do generacijskih predrasuda i nesporazuma koji su otežali dijalog i pomirenje.

Danas, s boljim razumijevanjem razlika unutar slobodnog zidarstva, otvara se mogućnost za precizniju analizu i pravedniji stav prema različitim granama masonerije.

Express: Odnos Crkve i slobodnog zidarstva često se tumači kroz sukobe interesa, ideologije i moći. Jesu li se unutar masonerije događale promjene koje su pojačale taj antagonizam? Kako razlučiti stvarne povijesne probleme od mitova koji su se s vremenom stvorili?

Slobodno zidarstvo, poput Katoličke crkve, nije statična pojava – kroz stoljeća se mijenjalo, dijelilo u različite pravce i evoluiralo. Neke pseudo-masonske skupine nestale su jer su se udaljile od izvornih načela. Suprotno uvriježenim mitovima, masonerija nikada nije bila nužno suprotstavljena religiji. Regularni slobodni zidari su vjernici, a postoje i lože isključivo kršćanskog karaktera, poput Velike zemaljske lože Njemačke ili Andreas-masonerije u Skandinaviji.

Masonerija nikada nije imala ambiciju zamijeniti Crkvu jer ne nudi doktrinu spasenja ni sakramente. No, kroz povijest su napetosti s Crkvom uglavnom bile političke, ne teološke. Sukobi su se događali kada su masoni podržavali političke i društvene promjene, poput Francuske revolucije, Risorgimenta i sekularizacijskih reformi u 19. stoljeću.

Dodatni problem bila je tajnovitost loža – masoni su polagali prisegu pred Velikim Graditeljem Svjetova, a ne pred Crkvom, što je izazivalo sumnju. No, njihova "tajna" nije urotnička, već se odnosi na iskustvo bratstva i osobnog razvoja. Povijesni antagonizam između Crkve i masonerije nije proizlazio iz same doktrine, već iz nesporazuma, političkih sukoba i straha od nepoznatog.

Express: Slobodno zidarstvo često se percipira kao tajanstveno – rituali, inicijacije, simboli. To izaziva znatiželju, ali i sumnju. Kada je nešto skriveno, odmah se postavlja pitanje: što se zapravo događa iza zatvorenih vrata masonskih loža?

To je uobičajena reakcija. Ljude oduvijek intrigira ono što ne mogu razumjeti ili čemu nemaju pristup. Budući da slobodni zidari nikada nisu otkrivali detalje svojih rituala, mnogi su im pripisivali mračne namjere. Pojavile su se teorije da su oni tajna elita, heretici, pa čak i sotonisti. Povijesno gledano, bilo je i radikalnih pojedinaca unutar nekih loža, ali se nikada nije pravila razlika između njih i regularnih slobodnih zidara, koji su zapravo uvijek imali snažnu duhovnu komponentu. Jedan od razloga zašto je slobodno zidarstvo djelovalo u tajnosti bio je progon.

Kroz povijest su slobodni zidari često smatrani prijetnjom i meta političkih ili crkvenih struktura. Ta situacija nije u potpunosti nestala ni danas – u pojedinim društvima objava da je netko slobodni zidar može mu donijeti profesionalne ili društvene posljedice. Poznati su slučajevi u kojima su ugledni ljudi, nakon što je otkriveno njihovo članstvo u masonskoj loži, bili prisiljeni odstupiti s visokih funkcija ili su izgubili posao. No, postoji i drugi, dublji razlog masonske tajnovitosti. Slobodni zidari ne skrivaju moć ili zavjere, već – iskustvo bratstva i osobnog usavršavanja, koje je teško opisati riječima. To je slično vjerskoj mistici: kako redovnik može u potpunosti objasniti svoje najdublje molitveno iskustvo? Kako teolog može do kraja razotkriti otajstvo Božje ljubavi? Postoje stvari koje se ne mogu objasniti, već samo živjeti. Zato i masonska tradicija koristi simbole i rituale, baš kao i Crkva u liturgiji, kako bi izrazila ono što je izvan dosega jezika. U svojoj biti, slobodno zidarstvo nije ništa drugo nego zajednica ljudi koji žele postati bolji – najprije kao pojedinci, zatim u svojim obiteljima i društvu. Oni vjeruju da osobni moralni razvoj donosi pozitivne promjene svijetu. Zato je središnji simbol slobodnog zidarstva gradnja Hrama čovječanstva – metafora za društvo utemeljeno na pravdi, ljubavi i bratstvu. Ako su ti ciljevi dobri, zašto bi masoni bili osuđivani? Ako postoje ljudi koji žele raditi na sebi i kroz to učiniti svijet boljim, kakva bi u tome mogla biti prijetnja? Osobito kad znamo da su mnogi slobodni zidari istaknuti znanstvenici, umjetnici i intelektualci, koji bi svoje vrijeme mogli provoditi na bilo koji drugi način, ali ipak biraju posvećenost osobnom razvoju i doprinos zajednici. Slobodno zidarstvo je kroz povijest ostalo obavijeno tajnom ne zato što nešto skriva, već zato što ga vanjski svijet često nije razumio. Njegova "tajna" nije zavjera, već put moralnog i duhovnog rasta, a njegov jezik nije govor, već činjenje dobra.

Express: Vaša knjiga 'Loža i oltar' u izdanju Frakture sada je dostupna i hrvatskoj publici, no u Hrvatskoj se slobodno zidarstvo često prikazuje kroz senzacionalizam i teorije zavjere – s jedne strane kao ekskluzivni elitni klub, a s druge kao tajno društvo koje manipulira svijetom. Kako objašnjavate ovu dihotomiju i što ona govori o suvremenom društvu?

To nije isključivo hrvatski fenomen – slične predrasude postoje u mnogim zemljama. U Katoličkoj crkvi znanje o slobodnom zidarstvu često se temelji na starim, duboko ukorijenjenim stereotipima i povijesnim averzijama. Vrlo malo crkvenih predstavnika ozbiljno se bavilo istraživanjem masonerije, a nedostatak stvarnog dijaloga samo je učvrstio te predrasude. No, zanimljivo je da se tajna sama po sebi često negativno pripisuje masonima, dok Crkva istovremeno njeguje brojne tajne vjere. Mi molimo na svakoj svetoj misi "Tajna vjere" – znači li to da je Crkva zbog toga sumnjiva? Je li Bog, koji ostaje tajna, nerazuman i neprepoznatljiv? Tajna nije sama po sebi loša, ali je u slučaju masonerije uvijek doživljena negativno. Masonima se predbacivalo da prakticiraju mistiku koja je suprotstavljena Crkvi, da su pseudo-religijski pokret ili čak njezina imitacija. No, mnoge su od tih kritika proizašle iz potpunog nepoznavanja same masonerije. Kao što rekoh, problem nije specifičan za Hrvatsku – isti obrasci predrasuda prisutni su diljem svijeta. Zato je moj rad usmjeren na obje strane: s jedne strane, Crkvi želim približiti stvarnost masonerije, a s druge strane masonima ukazati na to da je Crkva u prošlosti često bila nepravedna i da je postupala bez razumijevanja. Poznajem mnoge katolike koji su slobodni zidari i koji su, unatoč svemu, ostali vjerni svojoj vjeri, ali i one koji su napustili Crkvu zbog nepopustljive i stroge osude. Ključ za razumijevanje i pomirenje leži upravo u dijalogu. No, kada sam prije nekog vremena govorio o tome na hrvatskoj televiziji, reakcije su bile burne. Emisija je imala veliku gledanost, ali je istovremeno izazvala lavinu osuda. Ljudi su me nazivali heretikom, pa čak i sotonistom, iako su to bili komentari onih koji o meni i mojem radu nisu znali ništa. Nažalost, ovakve se predrasude ne odnose samo na slobodno zidarstvo – sličan fenomen postoji i u nekim masonskim krugovima, gdje se Crkvu kritizira na površnoj i intelektualno siromašnoj razini. Problem je, dakle, obostrani: nedostatak znanja i dijaloga na obje strane produbljuje nesporazume i stvara neprijateljstvo koje nema stvarno utemeljenje.

Express: Unatoč pozivima na dijalog, Crkva još uvijek ne donosi službeni dokument koji bi oslobodio masoneriju optužbi za herezu, zbog čega je mnogi vjernici i dalje percipiraju kao sumnjivu. Kako objašnjavate ovu suzdržanost i postoji li mogućnost službene promjene stava?

Ovdje ne govorimo o osobnom mišljenju, već o jasnim činjenicama. Na temelju zaključaka Drugog vatikanskog koncila, Sveta Stolica je još 1968. pokrenula proces dijaloga s masonerijom, i to na inicijativu pape Pavla VI. Tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper, uputio je dopis nacionalnim biskupskim konferencijama s dvanaest ključnih pitanja o slobodnom zidarstvu. Odgovori su bili iznenađujuće pozitivni – uz iznimku španjolske i djelomično francuske konferencije, gotovo svi su se zalagali za pomirenje. Bečki kardinal Franz König, koji je imao ključnu ulogu u ovom procesu, otvoreno je priznao da nema dovoljno informacija o masoneriji te je stupio u izravan kontakt s predstavnicima austrijskih slobodnih zidara. To je bio prvi korak prema ozbiljnom i strukturiranom dijalogu.

Kao rezultat tog procesa, 1970. godine izrađena je tzv. Lichtenauer Erklärung, dokument koji je sadržavao ključnu tezu: "Povijesne papinske bule protiv slobodnog zidarstva imaju samo povijesno značenje i ne odnose se na današnje vrijeme." Ovaj dokument odobrio je papa Pavao VI., čime je započeo put prema pravnom redefiniranju odnosa Crkve i masonerije.

Konačni pravni ishod bio je donošenje novog Zakonika 1983. godine. U njemu slobodno zidarstvo više nije ni spomenuto – što znači da se u pravnom smislu masoni više ne nalaze pod općom kaznom ekskomunikacije. Jedini slučaj u kojem bi katolik mogao biti kažnjen jest ako bi se pridružio udruženju koje "aktivno djeluje protiv Crkve". No, takav slučaj nije specifičan za slobodno zidarstvo, već vrijedi za bilo koju organizaciju čije bi djelovanje bilo protivno crkvenom učenju. Drugim riječima, danas nijedan katolik nije automatski ekskomuniciran samo zato što je slobodni zidar.

Dakle, službeni dokument Crkve već postoji – to je važeći Zakonik kanonskog prava. Problem je što je malo poznat i što mnogi svećenici i teolozi ne poznaju dovoljno crkveno pravo, zbog čega u javnosti i dalje kruže zastarjeli stavovi. No, pravno gledano, pomirenje je već ostvareno – ono što još uvijek nedostaje jest njegova šira društvena percepcija.

Express: Kako tumačite pismo kardinala Ratzingera iz 1983. godine, u kojem stoji da 'presuda Crkve ostaje nepromijenjena'?

To je dokument koji se često pogrešno interpretira. Mnogi su čuli za njega, ali ne poznaju crkveno pravo – a upravo je crkveno pravo temelj za razumijevanje ovakvih pitanja. Trenutno važeći Zakonik kanonskog prava donesen je 27. studenog 1983. godine, za pontifikata svetog pape Ivana Pavla II. No, samo dan prije, 26. studenog, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger, objavio je ovu tzv. "antimasonsku deklaraciju". Pozadina toga leži u nesretno vođenom paralelnom procesu unutar Njemačke biskupske konferencije. Dok je papa Pavao VI., uz rad kardinala Šepera, Königa i Felicija, poticao dijalog i pomirenje, u Njemačkoj je vođen zaseban proces u kojem se zapravo nije željelo postići pomirenje s masonima. Ishod tih pregovora bio je zaključak da "katolik ne može biti član masonske lože". Taj je dokument poslan u Vatikan, a budući da je Ratzinger bio Nijemac i dobro je poznavao njemačke biskupe, na njega su izvršeni snažni pritisci da taj stav institucionalno potvrdi. No, ključno je razumjeti pravnu narav tog dokumenta. On nije crkvenopravni, nego moralno-teološki tekst. U njemu se nigdje ne spominje ekskomunikacija, već se u trećem paragrafu spominje da se katolik koji pristupi masonskoj loži "nalazi u stanju teškog grijeha". No, što to uopće znači? "Teški grijeh" je moralno-teološka kategorija, a ne pravna sankcija.

U Ratzingerovom dokumentu nigdje se ne objašnjava na temelju kojih se argumenata članstvo u slobodnom zidarstvu automatski smatra teškim grijehom. Zbog toga se među crkvenim pravnicima odmah razvila rasprava o pravnoj snazi tog dokumenta, a danas postoji širok konsenzus među stručnjacima crkvenog prava i teologije da je riječ o moralno-teološkoj smjernici, a ne o pravnom aktu. Drugim riječima, deklaracija iz 1983. godine ne poništava pravni status Zakonika, koji ne spominje masoneriju i ne predviđa ekskomunikaciju za katolike koji joj pristupe. Problem je što ovaj dokument poznaje mnogo ljudi, ali ga malo tko ispravno razumije. I zato se i dalje ponavljaju pogrešne osude, ne samo prema masonima, već i prema meni osobno. Unatoč tome što godinama radim na pomirenju, nerijetko me nazivaju heretikom i sotonistom.

Express: Vaša knjiga 'Loža i oltar' poziva na suradnju kršćana i slobodnih zidara u izgradnji boljeg društva. Koji su ključni koraci za ostvarenje tog cilja?

Prvi i najvažniji korak jest nadoknaditi ogromni manjak znanja na obje strane. Crkva treba prestati promatrati slobodno zidarstvo kroz zastarjele stereotipe i proučiti ga na temelju činjenica. S druge strane, masonerija treba postati otvorenija i bolje komunicirati svoju stvarnu ulogu u društvu, umjesto da ostavlja prostor senzacionalizmu.

Drugi ključni element je razumijevanje crkvenog prava – ako ni mnogi svećenici ne znaju pravi pravni status slobodnog zidarstva, kako će ga razumjeti vjernici?

Zato moj rad obuhvaća edukaciju, javne rasprave i dijalog s predstavnicima Crkve i masonerije, uključujući međunarodne konferencije.

Dijalog je jedini put naprijed – otvoren, bez predrasuda i straha. Ako želimo graditi bratstvo među ljudima, kako u Crkvi tako i u slobodnom zidarstvu, moramo ostaviti po strani nesporazume prošlosti i usmjeriti se na zajedničke vrijednosti, kao što papa Franjo naglašava u Laudato si' i Fratelli tutti.

Express: Jeste li nakon objave knjige doživjeli otpore unutar Crkve ili među slobodnim zidarima? Koliko su obje strane uopće spremne na iskren dijalog?

Kroz tri desetljeća rada susreo sam tisuće slobodnih zidara iz različitih zemalja, kultura i jezika. Nikada među regularnim slobodnim zidarima nisam osjetio neprijateljstvo – naprotiv, našao sam mnogo više otvorenosti i želje za pomirenjem nego u Crkvi. Naravno, postoje i skupine koje ja smatram "denaturiranim" slobodnim zidarima – oni koji su militantni ateisti, protivnici religije i Crkve. S njima je dijalog težak jer ga ni ne žele. No, to je manjina. Većina slobodnih zidara, čak i izvan regularnih loža, gaji dobar odnos prema Crkvi i mnogi su i sami vjernici. Unutar Crkve, s druge strane, naišao sam na mnogo više otpora, ne toliko zbog svjesne zloće, koliko zbog neznanja i predrasuda. Mnogi svećenici i biskupi znaju samo za Ratzingerovu deklaraciju iz 1983., ali ne znaju pravnu pozadinu tog dokumenta niti aktualno crkveno pravo. Ne poznaju ni povijesni kontekst ni razvoj odnosa između Crkve i slobodnog zidarstva, pa zbog površnog razumijevanja ponavljaju stare osude. To se ne temelji na teološkoj refleksiji, već na neznanju.

Express: Kako na to reagirate?

Pokušavam svojim radom popuniti te praznine i otkloniti iracionalne strahove – jer strah od masona u Crkvi i dalje postoji. Mnogi vjeruju da slobodno zidarstvo želi uništiti Crkvu ili uspostaviti "tajnu svjetsku vladu". To su besmislice, ali ako netko cijeli život sluša takve tvrdnje, nije ga lako uvjeriti u suprotno. Zato pozivam kolege svećenike i biskupe da se informiraju, sudjeluju u javnim raspravama i steknu vlastito mišljenje. S druge strane, ima i onih koji mi se privatno obraćaju, priznajući da ne znaju dovoljno, ali žele učiti. Takav dijalog već postoji, ali treba ga proširiti. Zanimljivo je da među svećenicima i biskupima već ima slobodnih zidara – i to na vrlo visokim pozicijama – ali oni o tome šute iz straha od osude. Unatoč tome, u praksi vidimo pomake. Nedavno je jedan biskup blagoslovio ložu kršćanskih slobodnih zidara, a postoje i lože u kojima se članovi redovito okupljaju na duhovnim vježbama. Poznajem slobodne zidare koji svakodnevno mole krunicu i časoslov te redovito idu na misu. Jesu li i oni sotonisti i heretici? A ipak, zbog vlastitog angažmana u dijalogu, ja sam za jedne 'opasni heretik', a za druge 'graditelj mostova'. Na kraju, jedino što ostaje jest nastaviti s radom – informirati, educirati i poticati dijalog. Jer pomirenje nije pitanje emocija, već istine. A istina nikada ne može biti opasna, jer njezina snaga leži u tome da bude jasno izgovorena i prepoznata. Vrijedi samo ono što je izrečeno – u njemačkom jeziku izgovorena riječ vrijedi.