Ovako je govorio: "Kad smo onda donijeli glogov kolac na Titov grob, to je bila demonstracija toga da to zlo mora otići. Naravno da sam imao hrabrosti, ali ne možete glogovim kolcem probiti granitni grob. Bila je to simbolika i tad smo uspjeli srušiti kult o Titu... On je bio diktator, samodržac i zločinac koji je donio veliko zlo. Pa on je ubio više Srba nego Hitler i na to stalno moramo podsjećati naš narod. Čim mi radikali dođemo na vlast, protjerat ćemo tog vampira s Dedinja...", rekao je Večernjem listu prije dva mjeseca četnički vojvoda Vojislav Šešelj.
Njegov citat o Titu i njegov performans s glogovim kolcem jasno pokazuju kakav se tip političara suprotstavlja Titu. Nisu to nikakvi fanatični liberali, koji ovdje sanjaju neku Englesku, u čijem je glavnom gradu načelnik musliman. Ne, to su uglavnom nostalgičari onih režima koje je Tito pobijedio u ratu. Oni su od resentimana, ponovnog doživljavanja nekoga prijašnjega nelagodnog osjećaja; bolnog sjećanja koje pobuđuje želju za osvetom, napravili politički program.
Esih i Hasanbegović, kako smo vidjeli, osim micanja Tita, nemaju nikakv drugi program, ali za pet ili deset posto biračkog tijela koje su osvojili, drugi program nije im niti potreban. Oni će sad, osokoljeni uspjehom u Zagrebu, nastaviti sa "čekićanjem" ploča koje im smetaju. Hasanbegović za sebe traži čelno mjesto u komisiji za imenovanje ulica i trgova, a navodno mu je nakon Tita na piku još jedan znameniti i zaslužni Slaven Masaryk.
Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović taj su plan smislili prilično mudro: u Zagrebu još ima dosta ulica i institucija koje su dobile imena po ljevičarima i komunistima, pa će, uz nevelik posao - a oni se od rada ne kane ubiti, konačno, Bruna Esih 15 godina nije uspjela napisati doktorat - ostvariti maksimalan politički uspjeh.
August Cesarec bio je, recimo, notorni staljinist. Negdje početkom 1940. godine Krleža u centru Zagreba susreće Cesarca, koji se iz Rusije vratio 1937. godine, s jednom jedinom mišlju u vezi sa svojim bivšim suborcem. Na čijoj je on strani kad je riječ o moskovskim procesima? Cesarec je tvrdi boljševik, pravolinijaš, čvrstorukaš koji slijepo slijedi Staljina i misli da su svi osuđeni na velikim moskovskim procesima ujedno krivci, izdajnici koji zaslužuju smrt.
"Strahovao je", napisao je Krleža, "da o procesima ne mislim pozitivno, pa kad je to doznao, počelo je naše obostrano, podjednako glupo razilaženje." "Išao bih na finsku frontu, samo da sam nešto mlađi", rekao je Krleža Cesarcu, govoreći mu o ratu u kojemu je Rusija napala Finsku. Cesarec ga je ispitivački promatrao, čekao s reakcijom, ostavljao mjesta nadi: "Na čijoj strani?" Cesarec se očito nadao da bi Krleža mogao reći: na ruskoj, na Staljinovoj, komunističkoj.
"Zar misliš da bih se mogao staviti na stranu brutalnog napadača?", upitao je Krleža. "Takve izdajnike treba strijeljati", promrmljao je Cesarec i okrenuo mu leđa. Više nikad nisu razgovarali. Iza Cesarca smjestila se poveća gomila hrvatskih "kultista": sam Miroslav Krleža općenito je smatran patrijarhom hrvatskoga komunizma. Bio je protiv Staljina, i to relativno rano, ali do kraja života veličao je Tita i Lenjina i nikad ni o jednom od njih, ni javno ni tajno, nije izrekao ni jednu riječ kritike.
Na onaj svijet otišao je na lafetu JNA, ispraćen počasnim plotunima, kao vojnik revolucije. On je u šumu poslao više partizana nego Tito. Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih su intelektualne i povijesne gromade, pa bi trebali udariti i na te bastione totalitarne ljevice, no zrno sumnje unosi činjenica da se protiv Josipa Broza nisu usudili pokrenuti referendum. I Titov general Franjo Tuđman naći će se na udaru, samo se čeka pogodan trenutak...
Ova se desnica, naime, nadovezuje na endehazijske tradicije, iako to uglavnom ne smiju priznati. Zlatko Hasanbegović imao je nekoliko jeremijada za NDH, Esih nije ni jednu, ali u ovoj fazi njihove borbe to i nije nužno: bitno je izjednačiti sve strane u Drugom svjetskom ratu, a s vremenom će se područje borbe, kako bi rekao jedan francuski pisac, proširiti... Da bi se vidjelo kakvu Hrvatsku oni sanjaju, treba pogledati današnju Srbiju. Tamo su četnici u doigravanju pobijedili partizane.
Srbiju valja kopirati u reviziji Drugog svjetskog rata, koja je u toj zemlji gotovo u cijelosti obavljena. Počela je jako davno, još sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je na scenu tiho lansirana teza kako je Srbija imala dva antifašistička pokreta, partizane i četnike. Branjena je time što su četnici službeno bili saveznici Amerike i Engleske (kraljeva je vlada stolovala u Londonu, sa svojim ministrima, uključujući one iz Hrvatske), dok su s Nijemcima i Talijanima očijukali manje-više tajno.
U Hrvatskoj je taj problem teže savladiv jer je NDH sve do kapitulacije Trećeg Reicha - pa i poslije nje - bila saveznica nacističke Njemačke. Zato hrvatski desničari ne mogu javno istaknuti zahtjev za rehabilitacijom NDH, pa umjesto toga demoniziraju antifašistički pokret, koji su vodili komunisti. No drugog pokreta protiv Njemačke nije bilo. Na tlu Hrvatske, Srbije i BiH postoje tri važna pokreta - ustaški, četnički i komunistički. Nešto takvo kao liberalni antifašizam nije postojalo.
Ipak, unatoč poteškoćama s reafirmacijom saveznika Reicha, ipak se svako malo ponegdje pojavi spomen ploča Juri Francetiću, Mili Budaku - koji je između ostalog bio ambasador u Berlinu - i tako dalje. No i radikalnim je desničarima sadašnjost važnija od prošlosti, a blagajna od molitvenika. Srbija je opet uzor: tamošnju državu vodi stranka koja je izrasla na tradicijama neočetništva, ali ga, radi europskog konteksta, gura pod tepih, dok je gospodarski sustav iliberalan - srpskom privredom gospodari vladajuća stranka.
To je utopija kakvu želi i veći dio naše desnice. Idealno je društvo nacionalni socijalizam, ili socijalni nacionalizam, da ne pretjerujemo s analogijama. Srbija i Mađarska u mnogim su elementima uzor za kopiranje. Tome još treba dodati nekoliko elemenata koji su postali stvarnost u Mađarskoj i Poljskoj, i vizija budućnosti je tu. Pojednostavljeno, to je zabrana Heinekena, zvijezda, veličanja komunista itd.
No tu se pomalja svjetonazorski rascjep s drugim pokretima. Ideje koje zastupaju Stijepo Bartulica, Vice Batarelo i Davor Ivo Stier podudarne su samo dijelom s ovim desničarskim socijalizmom. I oni su protiv Tita, ali se zalažu za tržišno gospodarstvo američkog tipa, bazirano na slobodnom poduzetništvu i natjecanju. "Što se tiče takozvane nove desnice, njihovi ekonomski pogledi su daleko od mojih", kaže jedan naš sugovornik s nehasanbegovićevske desnice.
"Ja se, primjerice, zalažem za liberalizam. Slično je i s ideologijom. Zlatko Hasanbegović je nedavno rekao da on slijedi pravaštvo, dok ja nemam veze s ideologijom Ante Starčevića. No najvažnije je to što sam primijetio da napasti klijentelizma žive i u toj novoj desnici", rekao nam je konzervativac koji se, dodaje, izbliza uvjerio u to. Klijentelizam u Hrvatskoj upravo i detektira kao najveći problem države i zato se i zalaže za liberalnu ekonomiju te posebno za zaustavljanje političkih uhljebljivanja u državni aparat.
"Pravaštvo je danas totalni passe. Mi imamo drugih problema. Političari se trebaju razvlastiti jer običan narod koji nije povezan s politikom ne može doći od posla i odlazi u Njemačku ili SAD. Primjerice, HNS je klijentelistička stranka kojoj je cilj bio doći na vlast jer vrlo dobro znaju da kroz jedan mandat mogu zaposliti 50.000 svojih ljudi. A tu je u igri prvenstveno HEP.
I to je glavni problem Hrvatske", ističe naš sugovornik, koji smatra i da je Crkva bila zbunjena, ali je kardinal Bozanić nedavno detektirao glavni problem spomenuvši prvi put u svom govoru riječ klijentelizam. "Što se tiče micanja imena Trga maršala Tita, to podržavam jer je riječ o čovjeku odgovornom za brojne zločine. Upravo stoga to i podržavam i ne vidim u tome ništa kontroverzno", kaže nam naš sugovornik.
O odnosu s Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem ne žele puno govoriti, ali kažu da se zaista rijetko telefonski čuju. "Mi smo intelektualci i zaista ne smišljamo što treba dalje raditi na agendi desnice. Ono što smatramo je da se, ponavljam, političari prvo trebaju pozabaviti ekonomijom", zaključuje naš sugovornik. Otvoreno je pitanje koliki je realni doseg Esih i Hasanbegovića. Zasad im ide dobro, ali je teško vjerovati da bi do jeseni mogli osnovati toliko ogranaka u Hrvatskoj da ponove zagrebački uspjeh. No njih i ne zanima preuzimanje vlasti: dovoljno im je da mogu ucjenjivati...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Titu vi ne možete više ni popušiti a kamo li naškoditi... Izađite iz svojih provincija u svijet pa ćete vidjeti da je Tito u očima ljudi u svijetu i nakon skoro 40 godina nakon smrti, največi političar i vizionar 20. ... prikaži još! stoljeća te da i danas u 16 država svijeta postoje njegove ulice i trgovi (u Italiji čak u 7 gradova), da postoji 6 bista, 3 kipa u prirodnoj veličini, njegov lik na novčanicama jedne države te da su jedan asteroid nazvali po njemu... A gdje su vaši i što imaju Milošević, Tuđman itd
Stim sto ovi u Srbiji nesmeju javno spomenuti ni jednog cetnika po imenu i delu,niti im postavljati ploce,podizati spomenike,javnim komemoracijma slaviti.Mozda si neki rehabilitovani ali to ne znaci da nisu bili zlocinci i nista to nece promeniti...
Pod hitno trebamo istinsku UDBU,da nas spasi aveti prošlosti.