Zadnja bitka za brod Jadran: 'More, što li je to? Može li se ono zaorati?'

Zamislimo na trenutak veliku sudnicu Međunarodnog tribunala za pravo mora u Hamburgu. Za dugim stolom sjede hrvatski i crnogorski pravni zastupnici, iza njih stručnjaci za međunarodno pravo, sukcesiju država, admirali, povjesničari i pomorski eksperti. Pred sucima nije spor oko pomorske granice, gospodarskog pojasa ili eksploatacije podmorskih prirodnih bogatstava, nego predmet koji se na prvi pogled čini mnogo skromnijim – školski jedrenjak "Jadran“.

Predsjednik sudskog vijeća daje riječ hrvatskom zastupniku. Umjesto da govori o simbolima, emocijama ili nostalgiji, on pred suce iznosi jednostavnu tezu. Predmet spora jest vojna imovina koja je desetljećima pripadala sustavu sa sjedištem u Hrvatskoj, bila bazirana u Hrvatskoj i iz tog sustava izdvojena okolnostima ratne agresije i raspada države. Ako se danas odlučuje o sudbini "Jadrana“, tada se mora odlučivati i o načelima koja vrijede za cjelokupnu vojnu imovinu bivše Jugoslavije.

U tom trenutku rasprava prestaje biti priča o jednom jedrenjaku. Postaje rasprava o sukcesiji država, o kontinuitetu vlasništva i o tome mogu li se međunarodnopravna pravila tumačiti selektivno, ovisno o tome kome određeni ishod odgovara.
Izjava crnogorskog potpredsjednika vlade za vanjske i europske poslove Filipa Ivanovića da se za otvorena pitanja između Hrvatske i Crne Gore, uključujući i spor oko školskog broda "Jadran“, ne može isključiti međunarodna arbitraža, po prvi put ukazuje da su naši susjedi spremni za arbitražu. Prvi put od raspada bivše SFRJ! Kopernikanski obrat. Premda se u javnosti često stvara dojam kako je riječ o sentimentalnom prijeporu oko lijepog starog jedrenjaka, stvarni predmet spora mnogo je ozbiljniji. U pozadini se nalazi pitanje sukcesije vojne imovine bivše Jugoslavije, tumačenja međunarodnog prava i pravnih posljedica raspada države koja nije nestala sporazumno, nego u požaru kojeg su zapalili ratni koalicijski partneri Srbija i Crna Gora.

Hrvatska u arbitražu u Hamburgu ne ulazi praznih ruku. Već godinama postoji opsežna studija pod naslovom „Bijela knjiga o školskom brodu Jadran“, svojevrsna pravna i povijesna anatomija cijelog slučaja. Na više od dvjesto pedeset stranica autori su prikupili dokumente, svjedočanstva, povijesne izvore i pravne argumente koji se bave svim aspektima nastanka, uporabe, baziranja i sudbine broda. To nije publicistički pamflet nego ozbiljan istraživački rad čiju dodatnu težinu potvrđuju i imena recenzenata - Vladimir Đuro Degan, Davorin Rudolf i Kažimir Pribilović, ljudi čiji su profesionalni ugled i poznavanje međunarodnog prava i pomorske tradicije daleko iznad dnevne politike.

Crnogorska strana svoju poziciju već godinama temelji na relativno jednostavnom argumentu. Poziva se na usko tumačenje jedne odredbe sukcesijskog sporazuma prema kojem, citirat ćemo, „Pokretna materijalna državna imovina  SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ prijeći će na Državu sukcesora na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila na dan kada  je ova proglasila svoju nezavisnost“.

Budući da se školski brod „Jadran“ tijekom 1991. godine nalazio na remontu u Tivtu, zaključak Podgorice jest da je time pitanje vlasništva riješeno. Problem s tom (kvazi)argumentacijom nije u tome što je potpuno neutemeljena, nego u tome što je krajnje selektivna.

Ako se kao presudan kriterij uzima fizička lokacija vojne imovine u trenutku proglašenja nezavisnosti tada se isto načelo mora primijeniti na svu vojnu imovinu bivše Jugoslavije, a ne samo na jedan jedrenjak. Upravo tu dolazimo do činjenice koja bitno mijenja perspektivu cijelog spora. U trenutku kada je Hrvatska proglasila neovisnost 25. lipnja 1991. godine, čak 89 posto ukupne flote Jugoslavenske ratne mornarice bilo je bazirano u - hrvatskim lukama! Glavnina ratnih brodova, podmornica, pomoćnih plovila, školskih brodova, logističkih kapaciteta i mornaričke infrastrukture nalazila se u Splitu, Šibeniku, Puli, Divuljama, Pločama, Visu, Lastovu i drugim objektima na hrvatskom teritoriju.

Ako bi se dosljedno primijenio kriterij na koji se danas poziva Podgorica, tada bi golemi dio te imovine morao biti predmet hrvatskih vlasničkih prava. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Tijekom agresije na Hrvatsku i povlačenja JNA iz hrvatskih vojnih objekata, velik dio te imovine nasilno je povučen iz hrvatskih luka te je završio pod kontrolom Srbije i Crne Gore. Vrijednost te mornaričke mase mjerila se milijardama dolara.

Zbog toga hrvatska strana ima vrlo jednostavan odgovor na crnogorsko pozivanje na teritorijalni kriterij. Ako je "Jadran“ „postao crnogorski“ samo zato što se zatekao u Tivtu tijekom remonta, tada bi se moralo otvoriti i pitanje cjelokupne flote koja se nalazila na hrvatskom teritoriju. Ne može se prihvatiti pravilo koje vrijedi za jedan brod, a ne vrijedi za desetke drugih brodova, naoružanja i opreme. Drugim riječima, ako Crna Gora smatra da ima pravo zadržati „Jadran“, tada bi se posve legalno pred Međunarodnim sudom za pravo mora otvorilo i pitanje obeštećenja Hrvatske za golemu mornaričku imovinu vrijednu milijarde dolara koja je nakon proglašenja hrvatske neovisnosti doslovce ukradena iz hrvatskih luka. Hrvatsko ispostavljanje odštetnog zahtjeva bilo bi predsoblje koje bi državne financije Crne Gore vodilo ravno u bankrot.

Još je problematičnije što se u crnogorskim javnim raspravama prešućuje institucionalni status samog „Jadrana“. Brod nije bio samostalna jedinica bez organizacijske pripadnosti. Nije bio "lutajući Holandez“. Bio je sastavni dio Odreda školskih brodova Mornaričkog školskog centra "Maršal Tito“ u Lori, najveće mornaričke obrazovne ustanove tadašnje države. Sjedište te ustanove nalazilo se u Splitu, na teritoriju Republike Hrvatske. Ondje se školovao časnički kadar ratne mornarice, ondje se planirala i provodila obuka, a "Jadran“ je bio jedno od ključnih nastavnih sredstava toga sustava.

U pravnom smislu ta činjenica nije beznačajna. Brod nije pripadao remontnom zavodu u Tivtu, niti je bio organizacijski vezan uz tamošnje vojne strukture. Njegova funkcionalna, zapovjedna i administrativna pripadnost desetljećima je bila vezana uz Loru. Tivat je tek bio mjesto remonta, a ne mjesto institucionalne pripadnosti. Prihvatiti suprotnu logiku značilo bi prihvatiti da svako vojno sredstvo tijekom servisa ili remonta privremeno mijenja vlasnika, što bi predstavljalo totalni pravni apsurd koji teško može izdržati ozbiljnu međunarodnopravnu analizu.

Jednako je važna i činjenica da je posljednja luka baziranja „Jadrana“ bila upravo Lora. U vojnim sustavima baziranje nije tehnički detalj nego jedno od ključnih obilježja pripadnosti određenog sredstva. Tijekom raspada drugih višenacionalnih država, uključujući Čehoslovačku i Sovjetski Savez, upravo je pitanje baziranja predstavljalo jedan od najvažnijih kriterija u raspodjeli vojne imovine, uz naknadne dogovore i kompenzacijske modele. Tivat nikada nije bio matična luka „Jadrana“, kao što ni remontni dok ne može postati zamjena za matičnu bazu broda. Brod je u Tivtu do dana današnjeg ostao isključivo kao ratni plijen. Odnosno, da nije bilo rata, „Jadran“ bi nakon završetka remonta bio vraćen u Split. Nitko tada ne bi ni pomislio da mjesto remonta može postati osnova za promjenu vlasništva. Upravo je rat proizveo situaciju koja je kasnije pretvorena u politički argument Podgorice.

Povijest broda također ne ide u prilog tvrdnji da je riječ o plovilu čija je sudbina od početka bila vezana uz Boku kotorsku. Inicijativu za njegovu gradnju još je 1925. godine pokrenula splitska Jadranska straža, jedna od najutjecajnijih pomorskih organizacija u povijesti jadranske pomorske tradicije. Upravo su ljudi, ugledni Splićani, okupljeni oko te organizacije osigurali političku potporu i inicijalno značajan dio financijske konstrukcije bez koje projekt ne bi bio realiziran. U državi, ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, koja je dugo pokazivala vrlo ograničeno razumijevanje važnosti mora i pomorske politike, Jadranska straža predstavljala je jednu od rijetkih organizacija koja je sustavno promicala razvoj pomorske svijesti, nasuprot beogradskoj političkoj eliti koja se znala sprdati sa Hrvatima: “More? Što li je to? Može li se ono orati?“.

Nije stoga slučajno što je po dolasku iz hamburškog brodogradilišta 1933. godine „Jadran“ svečano predan ratnoj mornarici upravo u Splitu. Taj čin nije bio protokolarna slučajnost nego priznanje gradu i organizaciji bez kojih brod vjerojatno nikada ne bi bio izgrađen. Ni činjenica da je njegov konstruktor bio Riječanin Josip Škarica nije bez simbolike. U projektu „Jadrana“ sadržano je veliko iskustvo istočnojadranske brodogradnje i pomorske kulture koja se stoljećima razvijala upravo na hrvatskoj obali.
Ako bi se uskoro doista otvorio postupak pred hamburškim Tribunalom, hrvatski bi zastupnik svoju završnu riječ mogao svesti na jednu jednostavnu misao. „Jadran“ nije brod koji je povijesno pripadao Tivtu pa se slučajno našao u Splitu. Riječ je o brodu koji je pripadao Odredu školskih brodova Mornaričkog školskog centra u Lori, bio baziran u hrvatskim lukama, služio sustavu sa sjedištem u Hrvatskoj i koji je u trenutku raspada države i ratne agresije zadržan izvan svoje matične baze.

Ako netko i dalje smatra da je mjesto na kojem se brod zatekao tijekom remonta jedini relevantan kriterij za utvrđivanje vlasništva, tada će prije ili kasnije morati odgovoriti na mnogo neugodnije pitanje: što je s ostatkom flote Jugoslavenske ratne mornarice, vrijednim milijarde dolara, koja se u trenutku proglašenja hrvatske neovisnosti nalazila u hrvatskim lukama, a potom je odvedena u Boku kotorsku? Jer pravila međunarodnog prava, žele li zadržati vjerodostojnost, moraju jednako vrijediti za cijelu flotu kao i za jedan jedini brod.
Pred sucima će se naći elementarno pitanje: nastaje li vlasništvo iz pravnog naslova ili iz ratom stvorene činjenice. Hrvatska će tvrditi da „Jadran“ pripada tradiciji i sustavu kojem je desetljećima pripadao, čija je matična baza bila u Splitu i čije je zapovjedno središte bilo u Lori. Crna Gora će tvrditi da je brod njezin jer je nakon raspada države ostao u Tivtu. Razlika između te dvije pozicije zapravo je razlika između pravnog argumenta i argumenta ratnog plijena.