Na prvi pogled, ovo je doista paradoksalno. U utrku za dužnost predsjednika države s najmanjim ovlastima ulaze osobe s maksimalističkim političkim ambicijama. Mislav Kolakušić želio bi dograbiti sve što mu hrvatska politika pruža, od europskog zastupnika preko predsjednika do premijera i tri ministra u Vladi.
Miroslav Škoro podigao je uloge, objavivši kako želi drastično povećati ovlasti predsjednika Republike, premašujući svojim ambicijama čak i Franju Tuđmana.
Ulazak u utrku najavio je i Ivan Pernar, nekadašnji lider populističke sekte Živog zida koja se hvali da ruši elite, mijenja temelje i "bori za većinu u hrvatskom društvu", a u objavi kandidature Zorana Milanovića analitičar Žarko Puhovski uočio je tendenciju da se "ponaša kao kandidat za premijera".
Predsjednička funkcija uglavnom je podcijenjena i degradirana, u zadnje vrijeme svedena na razinu groteske, ali unatoč tome (ili baš zato) postaje privlačna ljudima s (pre)velikim, neki čak i s diktatorskim ambicijama. To nisu kandidati koji se žele prilagoditi ustavnopravnom kroju predsjedničke funkcije, već planiraju tu funkciju prilagoditi svojem karakteru i ambicijama.
I Kolinda Grabar Kitarović svojedobno je igrala na tu kartu. Obećavala je blagostanje i gospodarski razvoj za koji uopće nije nadležna, prijetila je rušenjem premijera Milanovića, planirala je formirati svoju tehničku vladu u slučaju da su propali pregovori HDZ-a i Mosta, koketirala je s idejom da kontrolira desni dio HDZ-a, pa čak i da preuzme premijersku funkciju...
Dok je s druge strane ignorirala čak i ustavne ovlasti koje su joj bile na raspolaganju. I to je funkcioniralo skoro bez greške: mogla je diktirati tempo i udarati ritam, a onda pobjeći od ovlasti i odgovornosti. Međutim, sada su na redu ljudi s apetitom većim od kapaciteta.
Oni bi mijenjali Hrvatsku, preokrenuli je naglavce, dograbili u svoje ruke, gurnuli pod svoje skute. I sve to u direktnom sporazumu sa "svojim narodom". "Moj program je savez s narodom", objavio je Škoro. "Želim biti narodni predsjednik i samo ću vama polagati račun".
On želi veće ovlasti predsjednika države, veće i od Tuđmanovih, kao što Kolakušić želi uzurpirati sve institucije i funkcije u državi, vjerujući kako bi one jedino u njegovim rukama mogle efikasno funkcionirati. Težište moći, drugim riječima, bit će tamo gdje će biti oni. Zbog čega im je onda Pantovčak toliko atraktivan?
Predsjednički izbori idealna su platforma za promoviranje samozvanih proroka i novopečenih političkih mesija, uglavnom populista. Također, oni su idealna prečica do nominalno najviše i najuzvišenije političke dužnosti u zemlji. Dok premijer mora pregovarati sa strankom, s partnerima, s parlamentarnim "žetončićima", a onda svima njima polagati račune, predsjednik je pošteđen cijele te muke.
Predsjednik zaobilazi čitav mehanizam parlamentarne demokracije, izbjegava procedure, preskače zamke i začkoljice. On je uzvišen, nedodirljiv, neupitan. I stoga idealan za demagoge i mesije.
U parlamentarnoj demokraciji država se vodi i mijenja s mjesta premijera, reforme se provode kroz parlamentarnu većinu i saveze stranaka. Međutim, dijelu građana, naročito onoga kojega Škoro od milja naziva "Narodom", takvo sitničarenje počinje ići na živce.
Dosta im je iscrpljivanja u proceduri, umorni su od kompromisa i ustupaka, zgađeni su "elitama" na koje udaraju i Škoro i Kolakušić i Pernar, žele da se sve riješi "ognjem i mačem", što brže i što efikasnije. Žele snažnog vođu, uzdanicu i spasitelja, nekoga poput svojedobno Tita i Tuđmana, a sada diktatora od Putina i Orbana, do Erdogana pa čak i Trumpa.
To je "selling point" svih populista: ostvariti direktan odnos sa "svojim narodom", preskočiti elite, stranke, parlament i establišment i vladati u direktnom odnosu s građanima. Pa ako se predsjednička volja neće provoditi milom, odnosno parlamentarnom procedurom, onda će se provoditi silom, odnosno referendumima, što je Škoro već najavio, uz odobravanje Željke Markić.
U svemu tome, međutim, leži jedna slabost njihova plana. Mnogi predsjednici, uključivši tu i Franju Tuđmana, vladali su uz pomoć svojih stranaka kojima su upravljali s predsjedničke pozicije i diktirali njihovo izglasavanje zakona u parlamentu. Škoro, Kolakušić i Pernar nemaju svoje stranke ili su one minorne.
Nikada do sada šef države nije dolazio iz totalne anonimnosti ili pozicije političkog marginalca. Stipe Mesić imao je najmanju podršku na izborima 2000. godine kad su mu leđa držale male stranke vladajuće šestorke, ali nakon toga Pantovčak je uvijek padao u ruke SDP-u i HDZ-u.
I unatoč tome, njihovi predsjednici bili su pasivni, impotentni i uškopljeni, ulazeći često i u otvorenu kohabitaciju s premijerom iz vlastite stranke. Premda su mnogi od njih do pobjede na izborima dolazili uz pompozna obećanja o Novoj pravednosti ili pretvaranju Hrvatske u "jednu od najbogatijih zemalja na svijetu", uživajući pritom podršku stranke na vlasti, ništa do obećanja nisu uspjeli ispuniti.
Sada bi ih zamijenili ljudi s političke margine. S još pompoznijim nastupima, radikalnijim obećanjima i opasnijim namjerama. I ako smo ikada do sada prigovarali zbog smanjenih ovlasti predsjednika Republike, sada bismo upravo u tome mogli tražiti spas od samozvanih "spasitelja".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
smatra se da je za velik dio covjecanstva najbolji politicki sitem prosvjeceni apsolutizam
Jedino u diktatorskim režimima se mogu provesti sve potrebne reforme.