Njegova udruga Brsečki česan zaslužna je za Etnološki park “Anton Plašimuha”, prostor od oko 6000 metara kvadratnih od sela Janjetići do Medveje, kojima posljednjih godina vraća stari sjaj i slobodno se može reći - radi mala čuda.
Riječ je o društveno-ekonomskom eksperimentu obnavljanja baštine i održive poljoprivrede, kaže Mario Zaccaria, koji je na ideju o obnovi predivnoga krajobraza s kojeg se prostire pogled na cijeli Kvarner došao dok je bio nezaposlen, a danas mu je to velika strast, kojoj daje sve svoje slobodno vrijeme.
Zahvaljujući njegovoj udruzi, stare terase, ne tako davno obrasle i nepristupačne, zadnjih godina lagano se raščišćavaju, obnavljaju suhozidi te na njih vraćaju tradicionalne poljoprivredne kulture i autohtone životinje.
- Arheolog sam. Rekao bih da je arheologija primijenjena povijest. Proučavam povijest kako bih znao što nas čeka, a arheološki teren je prikaz rezultata određenog dobrog ili lošeg djelovanja iz kojeg mogu izvaditi pouke. Obnavljati suhozide i podučavati njihovu izgradnju lakše je meni kao vlasniku obrta Arheo Liburnija i predsjedniku udruge Brsečki česan nego sustavno istraživati ili spašavati arheološke lokalitete s obzirom na to da nemam logistiku i novac koji imaju lokalna samouprava i nacionalna vlast. Krenuli smo kao inicijativa koja želi spasiti sortu brsečkog česna, a onda smo shvatili da uz to ide i očuvanje cijelog primorskoga krajolika na kojem on raste, od obnove suhozida do priprema terena za sadnju. Ne možeš saditi tamo gdje je podzid pao. Moja je pokojna nona Marija Hrelja z Belani rodom iz Brseča, pa tako činim nešto u njeno ime i za nju. Zbog toga me Brseč privlači cijeli život - otkriva Zaccaria.
Udruga je osnovana početkom 2019. godine s ciljem ruralnog razvoja, a u tom neodređenom ekstra urbanom kontekstu idu spašavanje češnjaka, broskve, očuvanje domaćih pasmina kao što su tovari i boškarini, koze i ovce te krajolik, s krajnjim ciljem da se vlasnici zemlje vrate i da imaju računicu od koje živjeti kako bi udahnuli život u mjestima kojima prijeti nestanak, kao što su Brseč ili Mošćenice, ali i čitava Liburnija, gdje je više napuštenih kuća i kuća za odmor nego kuća za život.
- Nema smisla na našim malim njivama (lehe) saditi krumpir i sličnu kulturu masovne potrošnje, gdje nas jedna Slavonija prešiša s par hektara. Onda sadimo radije skupe povrtne kulture i izradimo cijenu radi koje će se seljak moći baviti isključivo poljoprivredom, a ne njom nakon posla. Za sada nas ima 21 član i nisu svi proizvođači, no podupiru nas članarinama i dolaze na radionice. Lijepo je vidjeti da se većina odaziva na određene dane kad treba saditi ili skinuti korov. To je puno u situaciji u kojoj je tako izražen individualizam u ovom socio-ekonomskom sustavu kapitalizma, gdje je svatko za sebe, pa i time jače nezaštićen nego u zajednici. Jako sam zadovoljan što imamo toliko članova, to mi je osobno kompliment i priznanje jer znači da sam stvorio kredibilitet, a ljudi vide jednu društvenu vrijednost koja nadilazi onu ekonomsku - priznaje magistar arheologije.
Brsečki češnjak, nastavlja, sade jer je naveliko poznat u ovim krajevima i šire. Štite ga i sade u suradnji Općinom Mošćenička Draga, Centrom za poljoprivredu i ruralni razvoj PGŽ-a, a znanstvenu podršku imaju od Instituta za poljoprivredu i turizam iz Poreča.
Inače, Hrvatska pokriva samo trećinu potreba iz vlastite proizvodnje, kao i ostatak EU. Ostalo dolazi s juga Španjolske (gdje se povrće uzgaja u nehumanim uvjetima), Nizozemske i Kine.
- Kad očistiš češanj malenog brsečkog češnjaka, on više miriše od svih sorti dimenzija jabuke. Ne treba puno vode osim kišnice, kao ni toliko brige kao vinova loza. Daje nam glavicu, no prije toga i nesuđeni cvijet, koji zovemo pashi ili baci, muda, kvačke. Štitimo i brsečku broskvu. Ne samo da ne treba vode nego dobro podnosi zimu i daje list koji se jede s krumpirom umjesto blitve te cimicu, koja se može pohati ili jesti na salatu. Osim toga vjerujem da je medonosna, pa bi bilo zanimljivo pokrenuti i proizvodnju meda od broskve, o čemu se dogovaramo s jednim mladim pčelarom širokih vidika - kaže.
Poljoprivreda je u Hrvatskoj, smatra, na razini statističke greške zbog ponašanja vladajuće garniture u zemlji.
- Kad su bili oni drugi, nije bilo ništa bolje. Prednost ima uvoz hrane, a domaća proizvodnja se otežava što birokracijom, a što neoliberalizmom. Mislim da bi poljoprivreda trebala biti planska jer je ovih 35 godina dokazalo da bez zajedničkog otkupa, okrupnjavanja vlasništva (ne govorim o prodaji velikim koncernima) i osnaživanja OPG-ova nemamo hrane ni za tjedan dana ako nam zatvore granice. To se pokazalo u vrijeme lockdowna - smatra Zaccaria, čiji članovi jedanput godišnje dolaze na obaveznu skupštinu i sudjeluju na radionicama na kojima mogu dobiti besplatno kilogram češnjaka kako bi ga posadili.
- Trenutno spašavamo sortu i imamo malu količinu, zbog čega ne idemo u prodaju, a imamo puno upita. Priznavat ćemo ga u Istri, Kvarneru i kvarnerskim otocima, kao i u talijanskom i slovenskom dijelu Istre. U povojima smo jer poljoprivreda ide polako, nju kapitalizam ne može natjerati da se požuri, a jedna greška je dovoljna da se godine rada pretvore u pepeo. Sve zasad radimo ručno i zato naš češnjak košta 33 eura po kili (a pashi 10). Jednom sam bez problema na upit oboljele gospođe garantirao da naš češnjak nije prskan. I javila mi se povratno da mi zahvali jer bi bila u velikim zdravstvenim problemima da nije bilo tako kako sam rekao. Treba naći tehnološki način da smanjimo sagibanje i ručni rad primjenom malih žičara (kako to rade na Alpama) i dronova. Jer poljoprivreda nije atraktivna zbog tog fizičkog dijela. Glede mladih nemamo ih puno, ali ih imamo, nedavno mi se javio dečko iz Poreča koji je rekao da prepoznaje našu društvenu vrijednost i postao je naš član voljan potegnuti od Poreča do nas - ponosno kaže osnivač udruge koja je iznimno posvećena i gradnji suhozida od iznimne važnosti, kako za čovjeka i životinje tako i za prirodnu zaštitu od požara. Riječ je o prapovijesnoj tehnici gradnje “u suho”, tj. jedinoj tehnici gradnje sve do dolaska Rimljana u 2. stoljeću pr. Kr. Kamen, koji je resurs iz neposredne blizine, koristio se u poljoprivredi, stočarstvu, obrani, ukopavanju mrtvih i prebivanju. S obzirom na to da je 50% Hrvatske na kamenu, to znači da su gradine, nekropole, podjele vlasništva, lokve, mostovi preko potoka... svi u kamenu.
- To je ogroman međugeneracijski pothvat koji je oblikovao krajolik koji imamo danas i koji smo zapustili prije radi industrijalizacije, a sad radi turistifikacije. S obzirom na to da je Liburnija uglavnom na kosini, suhozidni podzidi služe za dobivanje poljoprivredne površine tamo gdje bi prirodno bilo nemoguće saditi. Time smo dobili retenciju od erozije zemlje i kamenja, a održavanjem šuma i poljoprivrede požar se nema kako razviti. Zamislite koliko bi se olakšao posao vatrogascima ljeti kad bismo imali funkcionalnu poljoprivredu na obnovljenim terasama. Umjesto da trošimo na kupnji kanadera koji hrani tuđe gospodarstvo - ističe osnivač udruge koja je osvojila nagradu Adriatic Adaptation Award 2023. godine u Veneciji zbog borbe protiv klimatskih promjena koje uzrokuju požari, ali i novogradnje (nepotrebno dovlačenje cementa i građevinskog materijala izdaleka, što troši CO2 i opet hrani tuđe gospodarstvo).
Kako graditi suhozide Mario i ekipa uče na radionicama u Etnološkom parku “Anton Plašimuha” na obroncima Učke, iznad Lovrana.
Radionice su logički ishod obnove temeljene na volonterizmu. Na taj način obnavlja se dio potreban za sadnju, a vještina prenosi na druge. Na zadnjoj radionici u Svetoj Jeleni pored Brseča 22 sudionika je u dva i pol sata podignulo 16,5 metara suhozida.
- Interes je velik s obzirom na sveprisutnu apatiju jer je suhozid vidljiv i opipljiv. Rezultati su brzi i ljude veseli kad vide što su uspjeli napraviti vlastitim rukama i s minimalno alata. Osim praktične uporabe ima i terapeutsku vrijednost. Već postoji teambuilding na kojem zaposlenici korporacija obnavljaju zid i time osnažuju unutarnju koheziju. Suhozid je proporcionalno suprotan besmislu pisanja izvješća radi samog izvješća u nekakvom uredu pod neonskim svjetlom - kaže Mario.
Radionice se ove godine održavaju na području Mošćeničke Drage, Lovrana i Kastva. Prijavljuju se na javnim pozivima spomenutih JLS-a i PG županije.
- Moj osobni projekt koji provodim s Frankom i Sandrom Tominić je navedeni etnološki park, obnova čitavoga krajolika, koliko je to moguće, našim rukama i volonterima, kako bismo osvijestili građane i političare. Park je dobio ime po meštru suhozida Antonu Plašimuhi, koji je rođen iznad Lovrana prije 150 godina i čijih su ruku djelo postojeće terase. Izvlačenje njega iz anonimnosti dužnost mi je kao arheologa. Sam više vrijedi da ga zapamtimo nego one političare koji bez gospodarstvenog programa samo hajcaju besmisleni nacionalizam i izmišljaju nepostojeće unutarnje neprijatelje. Mislim da je obnova krajolika pravi oblik domoljublja i lokalpatriotizma. Tehnika se zove suhozidanje, tj. gradnja ‘u suho’, jer je bez korištenja vapnene žbuke i cementa. Naš zid bolje propušta vodu nego one grozne betonske armature kojima provlače živu stijenu jednom kad su negirali kosinu i stavljaju jadne PVC cjevčice kao da će to povući vodu tijekom dana obilnih kiša. Ti građevinari pod amenom politike stvaraju recept za materijalnu i ljudsku nesreću, samo je pitanje vremena kad će se tragedija kao na otoku Ischia ili Jalanici desiti i kod nas - smatra Zaccaria.
Kod gradnje suhozida, dodaje, treba poštovati samo nekoliko pravila: 1) koristiti temelje po što ravnijoj površini kamena, ne ukopavati s dužim dijelom te iz praktičnih razloga najveće kamenje stavljati na dno; 2) svaki gornji kamen mora pokrivati minimalno dva kamena ispod kako bi se razbila fuga; 3) duže kamenje usidriti u tkivo suhozida, stavljati ga ravno jedan na drugi, a ne da pada na vanjski stranu. Njegovo vezivo su trenje i sila teže; 4) ne štedjeti na “škalji”, kamenčićima koji se stavljaju iza i između fuga velikih blokova.
Većina posla radi se rukama, no ponekad treba imati čekić ili bat za priklesavanje, a veće kamenje diže se polugama.
Treba imati na pameti da je u obnovi većina posla sječa vegetacije i korijenja u opalom suhozidu te razdvajanje zemlje, manjeg, srednjeg i velikoga kamenja.
- Ono što je veličanstveno jest da je Anton svoj krajolik izgradio bez nacrta, a bolji je od prostornih planova s čitavim sijasetom propisa i geodezije. Njegov je krajolik savršeni spoj čovjekove interakcije s prirodom. Dok je današnja novogradnja sva u negiranju krajobraza i prirode. Mislim da je zato i osuđena na propast i neće dugo trajati - smatra Mario, kojemu je, ističe, najbolje bilo kad je bio nezaposlen.
Tad je, naime, sve svoje vrijeme provodio obnavljajući krajobraz i bio sa životinjama. Sad kad ima uspješan obrt, daleko je od svojih koza.
- Pomažem Franku i Sandri koliko mogu u slobodno vrijeme, ali imam i svoju mladu obitelj. Očistili smo oko 30.000 kvadrata leha. Mogli bismo se širiti koliko hoćemo, no sve ovisi o tome koliko su nam noge duge. Da nas ima više i da smo mlađi, bili bismo brži, no napravili smo nas troje (s prijateljima i volonterima) više nego oni koji imaju naše resurse. Imamo koze, boškarine, tovaricu, kobilu i ovce, koje smo, zahvaljujući dragim ljudima, spasili od prodaje za klanje. Ljudi nam često doniraju stare životinje da provedu zadnju godinu kod nas. One se oporave jer su na otvorenom, ali uginu od starosti, no i dalje imaju boljih zadnjih godinu dana od mnogo ljudi - kaže riječki aktivist, koji je prije dvije godine, zahvaljujući svom pozivu za pomoć i donacijama dobrih ljudi, spasio 26 ovaca kojih se vlasnik htio riješiti jer mu je bilo previše posla i nisu više bile rentabilne.
Što se tiče podrške lokalnih zajednica, političara i nadležnih, ona je, kaže, načelna.
- Imamo načelnu podršku. Suhozid je sad prisutniji kao tema nego prije 15 godina. Prijavljujemo se na programe javnih potreba za udruge u spomenutim općinama, ali to su manji iznosi. Europski fondovi su nam nedostižni jer kao udruga nemamo prethodnu likvidnost, a i zemlja traži čistu vlasničku situaciju, što je rijetkost u Hrvatskoj. Ako mi s 1000 i nešto eura organiziramo radionicu za građanstvo. Zamislite koliko bi se krajolik mogao obnoviti kad bi se više uložilo. Obnova suhozida i krajolik trebali bi ući u proračune vlasti. Savjetovao sam raznim JLS-ima postojeći program komasacije zemlje kako bismo imali jedno ogromno mjesto za obnovu, ali moje su riječi pale na gluhe uši. Možemo samo nastaviti s godišnjim akcijama obnove suhozida. Možda jednog dana suhozidar postane premijer ili načelnik općine, pa bude lakše - šaljivo zaključuje rijetki majstor suhogradnje i arheolog Zaccaria.
