Žohari nisu pretjerano inteligentna stvorenja. To je činjenica. Ali jedna njihova osobina, ona da kad jure preko poda pa dođu do zida, vrlo često lupe glavom o zid prije nego što se počnu penjati po zidu, nipošto nije osobina koja bi dokazivala manjak inteligencije. Tko ne vjeruje, neka pita skupinu znanstvenika koji su za Journal of the Royal Society Interface napisali znanstveni članak u kojem objašnjavaju u kojim prilikama i zašto žohari to čine.
Isto svojstvo, promatrajući te izrazito neželjene podstanare u ljudskim domovima, počeli su pri konstrukciji malih robota kopirati inženjeri u suradnji s tim znanstvenicima. Oni objašnjavaju da žohari, sa svojim nesavitljivim tijelima oklopljenima egzoskeletom, kad udare glavom o zid, i to u punoj brzini, to učine pod takvim kutom da im tijelo odskoči točno u takav položaj da ispruže svoje prednje noge, dohvate zid, zakače se za njega i nastave se penjati prema gore.
Svoju glavu, dakle, koriste onako kako automobilima služi branik, a uz to udarac im služi kako bi im tijelo odskočilo u kosi položaj u odnosu na okomiti zid. Do tog trenutka njihovo nesavitljivo tijelo u točno je okomitom položaju u odnosu na zid i iz te pozicije bilo bi im puno teže početi se pentrati okomito. Za to otkriti, znanstvenici su, osim ideje, na raspolaganju imali 18 muških žohara koje su promatrali i snimali što čine. Snimali su ih 500 slika u sekundi i potom stali proučavati jednu po jednu snimku.
Uočili su da su žohari u nekim situacijama jurišali tako da su lupali glavom o zid, dok su u drugima udarac glavom o zid izbjegavali. Pritom te brzine nisu bile nimalo bezazlene. Jurcali su po podu oko jedan metar u sekundi, što je odgovaralo 50 duljina njihovog tijela u sekundi. Kad bi se to prenijelo na ljudske razmjere, to bilo oko 90 metara u sekundi za muškarce prosječne visine ili 83 metra u sekundi za žene prosječne visine, odnosno u kilometrima na sat 324 ili 299.
Za čovjeka takvo ponašanje bilo bi na desetke puta više nego suicidalno, ali za žohara taman po mjeri. A onda je znanstvenicima palo na pamet zašto žohari u nekim slučajevima takvim vrtoglavim brzinama jurišaju ravno na zid glavom. Stvar je bila u brzini. U onim slučajevima kad su žohari lupili glavom, umjesto da se namjeste kako bi se na zid popeli bez udaranja glavom, jurili su 20 posto brže.
Juriti 20 posto brže, za cijelu jednu petinu, apsolutno može značiti razliku između života i smrti kad se bježi od stvorenja koje je naumilo uvrstiti vas za taj obrok. Odnosno, žohari su im se zabijali ravno glavom u zid onda kad su bili posebno uplašeni, a kad su smatrali da im najveća brzina koju mogu razviti nije potrebna za spasiti se da ih netko ne bi pojeo, trčkarali su za petinu sporije.
To isto znanstvenici su potom testirali i s minijaturnim jednostavnim robotima koje su sklepali na način na koji su građeni žohari i pokazalo se isto. Roboti su se brže uspijevali popeti koristeći istu taktiku. U članku su se znanstvenici pozabavili i time da su objasnili zašto si žohari mogu priuštiti takvo ponašanje.
Riječ je o odnosu tvrdoće njihovog oklopa u odnosu na njihovu masu. Da takvom relativnom brzinom u odnosu na tijelo ravno prema zidu juriša miš, slomio bi vrat na licu mjesta, ostao bi živ, ali paraliziran. Da to čini štakor, razbio bi si lubanju i na licu mjesta poginuo. O čovjeku ili, primjerice, konju da se ne govori, od njih bi ostala samo mrlja na zidu "ukrašena" dijelovima organa.
