Mićo Tatalović je, kako bi se reklo, velika faca u svijetu novinarstva koje prati znanost. Pritom ono "u svijetu" znači točno to, u svijetu. Tako je za BBC Future napisao poveći članak o knjizi "Poslije čovjeka: Zoologija budućnosti" Dougala Dixona s početka 80-ih u kojoj se taj škotski paleontolog poigrao mogućnostima daljnje evolucije života na Zemlji.
Dixon je tu navodio, primjerice, rovke koje se koriste repom kao padobranom, leteće majmune ili "letejmune (flunkeys)", superduge zmije koje skaču kako bi zgrabile ptice u niskom letu, ptice i šišmiše s licem u obliku cvijeta čime bi privlačili kukce oprašivače da im slete ravno u usta...
Bestijarij bizarnosti
Za potrebe aktualnog BBC-jevog ciklusa "Duboka civilizacija", kojim se nastoji potaknuti čitatelje da na tren zaborave pretežno idiotarije iz svakodnevnog života i da razmisle o široj slici svog položaja na Zemlji, Tataloviću je Dixon sada rekao da njegova knjiga nije bila njegov pokušaj da predvidi evoluciju, nego da opiše njene mogućnosti.
"Popularne knjige o evoluciji, čak i kad to nije namjera, odaju dojam kao da je evolucija nešto što se dogodilo u prošlosti. A to uopće nije tako. Evolucija se događa danas i nastavit će se kroz budućnost, čak i kad nas već dugo više ne bude bilo", kazao mu je.
Dixonova knjiga je fikcija u pravom smislu riječi, jer je uglavnom vrlo teško, neopisivo teško predvidjeti kako će se evolucija razvijati na zemlji narednih milijuna, desetaka ili stotina milijuna u budućnosti. Jedno je sigurno, planet će milijunima godina od danas biti takav da bi nam, iz ove perspektive, izgledao neprepoznatljivo.
Kao što nam iz ove perspektive izgleda svijet s početka ere dinosaura. Ili prije 540 milijuna godina, u doba kambrijske eksplozije, taj izraz označava eksploziju života, Zemlja je bila puna bića koja su izgledala, barem nama danas, bizarno, poput nečega iz kakvog crtića ili iz lošeg tripa.
"Burgess Shale u Kanadi tada je bio nastanjen pravim bizarnim bestijarijem", citirao je Tapalović biologa Jonathana Lososa sa Sveučilišta Washington iz St. Louisa, odnosno iz njegove knjige o evoluciji.
Recimo, životinja koju su nazvali Hallucigenia, imala je tanko, duguljasto, cjevasto tijelo, prekriveno gustim bodljama i nešto poput udova u obliku štapića. Vrlo nalik nečemu što bi se moglo pojaviti u epizodi crtića "Futurama".
"Otprilike bilo što što možete zamisliti, nekada se negdje već razvilo. Dajte mu dovoljno vremena i čak i ono što je nevjerojatno, na kraju će se pojaviti", napisao je Losos.
Gušter s jedrom koje hvata jutarnju vlagu
U toj priči, doduše, pored svega praktično nemogućeg za predvidjeti, valja uzeti u obzir i stvari poput kozmičkih katastrofa, odnosno poput mogućnosti da u Zemlju raspali kakav asteroid i pobije skoro sav život ili, još i gore, da čovječanstvo nastavi činiti ono što je činilo do sada, što čini i dalje, pa da sve uništi. Što se čovjeka tiče, on ako bi opstao, definitivno bi predstavljao jednu od glavnih sila prirodne selekcije u budućnosti, i to vjerojatno u teško zagađenom okolišu.
"Vrlo je moguće da bismo mogli dočekati evolucija takvih ptica koje bi se specijalizirale za hranjenje iz kanti za smeće ili štakore koji bi si prilagodili krzno tako da bi posebnim vlastitim uljima bili zaštićeni od otrovnih otpadnih voda", napisao je Peter Ward, paleontolog sa Sveučilišta Washington iz Seattlea u knjizi "Buduća evolucija" iz 2001.
On predviđa bića koja bi bila izdržljiva, prilagodljiva, kojoj ne bi smetalo živjeti oko ljudi, kao što su kućne mačke, štakori, rakuni, kojoti, vrane, golubovi, čvorci, vrapci, muhe, buhe, krpelji i crijevni paraziti. Divno nešto. Evolucijska biologinja Patricia Brennan s Mount Holyoke koledža iz Massachusettsa bavila se razmišljanjem o prilagođavanju živog svijeta suhoj, vrućoj atmosferi Zemlje. Konačno, tome klimatske promjene i streme.
"Zamislila bih životinje koje bi razvile čudne specijalizacije za hvatanje vlage iz zraka... Veće životinje mogle bi razviti stvari poput velikih jedara ili kožnih zalistaka koje bi širile rano ujutro kako bi time hvatale vlagu", napisala je, i to ne napamet.
Pojedine vrste guštera već imaju široke kožne ovratnike i sve što bi im trebalo, bilo bi da ih samo razviju još većima. U tako zagrijanom svijetu, poharanom globalnim zatopljenjem, neki sisavci mogli bi izgubiti krzno, ako već ne bi izumrli, i na golim područjima kože također skupljati vlagu kroz kožu.
Problem bi imale toplokrvne životinje, primjerice ptice, koje bi s gubitkom perja zbog pregrijavanja, dobile problem druge vrste. BBC je već pisao o tome na koje načine čovjek već danas utječe na manipuliranje životom. Bila je riječ o "postprirodnoj eri". Genetski inženjering, biotehnologije, utjecaj samog načina života čovječanstva, sve to direktno utječe na život već danas i mijenja smjer razvoja.
Ptica s glavom u obliku cvijeta
Radikalne promjene dalje već se naziru; od komaraca kojima mijenjamo DNK kako bismo ih suzbijali, do korištenja mehaničkih oprašivača, zato što smo dobrim dijelom pobili pčele i druge oprašivače. No, u budućnosti to može otići i u drugom smjeru.
Čovječanstvo, ako bi preživjelo sveopći pomor života na Zemlji koji se događa, za pretpostaviti je da bi u nekom trenutku imalo veliku šansu da silom prilika postane doista prosvijećeno i da krene popravljati štetu svojih predaka, čitajmo to kao nas i generaciju, dvije ili tri prije nas, ali uglavnom nas iz 20. ili 21. stoljeća.
Mogli bi vraćati u život šume, ekosustave, istrijebljene vrste... a moglo bi se dogoditi naprosto to da čovjek, prije nego što dođe razumu, usput istrijebi pripadnike vlastite vrste, sve do jednog. Pa da planet napokon odahne. To bi bila kruna sadašnjeg, u cijeloj 4 milijarde dugoj povijesti života na Zemlji nezabilježeno brzog izumiranja. A to onda vodi nečem novom.
Svako veliko izumiranje u povijesti Zemlje značilo je bujanje novih evolucijskih rješenja, vodilo je radikalnoj promjeni izgleda biljnog i životinjskog svijeta. Veliko izumiranje u permu prije 252 milijuna godina značilo je eliminiranje 95 posto vrsta u moru i 70 posto vrsta na kopnu. Nije više bilo gmazova s perajama niti onih nalik na sisavce.
To je otvorilo prostor dinosaurima koji su zavladali kopnom, da bi nakon velikog izumiranja prije 65 milijuna godina, kataklizmičkim brisanjem dinosaura sa svjetske scene, na tu scenu stupili sisavci koji su se cijelo vrijeme ere dinosaura skrivali noću po kojekakvim rupama.
Mnogi znanstvenici smatraju da bi skoro potpuni kolaps života u aktualnoj "eri antropocena" značio razvoj života tako drugačijeg od ovoga da ga danas ne možemo niti zamisliti. Ima to smisla. U prvoj milijardi godina života na Zemlji vrste koje bi koristile kisik za život bile su potpuno nemoguće, jer kisika jedva da je bilo.
A onda, nakon što su se razvile fotosintetske bakterije prije 2,4 milijarde godina, "odjednom" je sve postalo drugačije, došlo je do velikog izumiranja jednog i velikog razvoja drugačijeg života. Sam planet, u smislu geologije, radikalno se stao mijenjati. Pa ako zamislimo 100 milijuna godina u budućnost, možemo li zamisliti minijaturne, ultralake otrovne gljive koje bi lelujale zrakom i poput meduza u moru hvatale svoj plijen?
Riba udičarka... oh, to već postoji!
Ili kukce i pauke koji bi u oblacima, na lebdećim svilenim nitima gradili svoja gnijezda? Ili biljke i mikrobe koji bi s organima poput solarnih panela uspijevali i u polarnim područjima? Konačno, po čemu je to otkačenija ideja od, primjerice, riba s oceanskog dna koje su razvile bioluminiscenciju, pa sa svjetlećom kuglicom na vrhu dugačkog ticala mame svoj plijen?
Ili od ribe koja se zalijeće za plijenom na obalu? OK, znači ništa nije dovoljno ludo, ako za to postoji temelj već danas. Tatalović ide još i dalje. Dohvatio se izjave evolucijske biologinje Jo Wolfe s Harvarda koja mu je skrenula pažnju da su neke vrste stabla već danas u stanju polako, vrrrrlo polako kretati se prema izvoru vode.
Pa ako uzmemo da je život kadar razviti do ekstremnih pojava nešto što već postoji u začetku, da li onda da zamislimo mogućnost, koliko god bila suluda, da bi za nekih 100 milijuna godina mogla postojati takva stabla koja bi otrovnim plinovima ili bodljikavim granama lovila svoj plijen? Ili se bila kadra kretati puno brže nego danas?
Ekstremni uvjeti, ako ne ubiju život, dovode do ekstremnih evolucijskih rješenja. Danas na Zemlji čovjek još nije uspio istrijebiti pauke koji love ribu. Niti riba udičarka, jedna od onih koja ima svijetleći mamac, a koja živi tako duboko da je vrlo mala šansa susreta sićušnog mužjaka i velike ženke, pa kad mini-mužjak jednom naleti na ženku, utisne se u njeno tijelo i tamo se nastani kao stalan izvor sperme.
Kad smo već kod riba, lako za to što neke iskaču iz vode da uhvate kukce u letu, nego ih ima i takvih koje su kadre uspeti se uz stablo. A tek zmije koje u zraku hvataju šišmiše. Zapravo, na sve strane postoje, donedavno su postojale ili rapidno izumiru takva čudesna bića, da se čovjeku zavrti u glavu od mogućnosti koje bi sa sobom nosio svijet desecima milijunima godina u budućnosti, podjednako u slučaju da čovjek sebe samoubije ili ne.
