Savršeno je jasno da je to jesmo li ljevaci ili dešnjaci rezultat evolucijske specijalizacije dijelova našeg mozga, što je dovelo do veće funkcionalnosti tog organa kod ljudi. Nije, dakle, riječ, ako je tko mislio, o poitičkoj podjeli na lijevo i desno. Pa ako iza svih nas stoji ista evolucijska prošlost, zašto onda pobogu ima toliko više dešnjaka? Odgovor na to pitanje dao je u svojoj novoj epizodi autorski dvojac emisije "The Curious Cases of Rutherford & Fry" na BBC4. Oni tako otkrivaju da nije riječ samo o rukama. Postoji i oko koje koristimo više nego ono drugo, čak i uho.
Za utvrditi ono prvo, zagledajte se pokrivenog jednog oka u ispruženi palac svoje ispružene ruke, a potom promijenite oko. Ono oko koje daje sliku sličniju trodimenzionalnom prikazu koji poznajemo kad gledamo s oba oka, to nam je oko dominantno. Za uho naprosto si posvijestite koje uho refleksno koristite u telefonskim razgovorima. Statistika kaže da je od svih ljudi na svijetu ljevouhih čak 40 posto, da je ljevookih 30 posto, 20 posto ljevonogih, pa je opaki ljevonogi ofenzivni nogometaš ili krilo, uvijek nešto rjeđa i skuplja roba. O onima koji koriste obje noge da se i ne govori.
Ljevorukih je, međutim, samo 10 posto. Srećom po tih 10 posto, priče o maltretiranju kroz obrazovni sustav onih u manjini, danas su pomalo poput jezivih priča iz ranog industrijskog društva na Zapadu i djece po rudnicima. Kod dominantne ruke kod ljudi zanimljivo je da su naši najbliži evolucijski rođaci čimpanze podjednako ljevo- i desnoruki. Očito se kod ljudi nekad nešto dogodilo u razdoblju od posljednjeg zajedničkog pretka nas i čimpanzi.
Paleontolozi su utvrdili da je odnos od 1:10 kod ljudi bio prisutan već kod neandertalaca, što istina ograničava taj događaj u smislu gornje granice u prošlosti, ali ne pomaže ništa više od toga jer je među genima kandidata za nositelja te osobine čak 40-ak. Osim toga znanstvenicima zasad ostaje još samo da se zabavljaju uočavanjem tog istog odnosa cuclanja palca od 1:10 kod fetusa u maternici, te praćenja učestalosti nekih pojava kod ljevaka. Sve teorije o tome da su ljevaci problematičniji ili kreativniji od dešnjaka, statističkim pregledavanjem pokazuju da nemaju nikakvog uporišta.
Jednako su pametni ili glupi, kreativni ili dosadni, ne stoje čak niti poveznice s ADHD-om ili umjetničkim sklonostima. O razlici u inteligenciji apsolutno nema govora. No, nešto ipak postoji. Kod rijetkih poremećaja kao što su epilepsija, Downov sindrom i sličnog, prisutnost ljevo- i desnorukosti do određene je mjere izjednačena po udjelima. Svi ti slučajevi u ukupnoj statistici zapravo se gube u velikim brojevima, pa gube na važnosti. Konačan odgovor zašto je dešnjaka deset puta više, čovječanstvo još uvijek ne zna.
