Kad je Jesus Rivas, navodi BBC, uklonio žensku anakondu iz zmijske orgije kako bi je proučio, naišao je na iznenađenje. Anakondino tijelo pokazivalo je da je puno hrane, tako da je Rivas pričekao dok nije povratila. Zmije često povrate obrokako su se prejele ili su pod stresom, kako bi se olakšale da mogu pobjeći. Ali umjesto tipičnog plijena, kao kapibare, iz njenih se ustao stao pomaljati rep gmaza. "Bila je to anakonda", kaže Rivas, herpetolog iz Novog Meksika, točnije, mužjak jedne anakonde.
Ženka je pojela mužjaka, jednog od njenih posljednjih partnera, što je fenomen poznat kao seksualni kanibalizam. Ranije su znanstvenici smatrali da su ženke zmija tijekom seksa podređene, ali sad se pokazuje da imaju aktivniju ulogu. Rivas smatra da je takva pretpostavka posljedica toga što su istraživači sami većinom muškarci. Ženke zmija su fizički veće, tako da ne iznenađuje da mogu savladati čak i progutati svoje partnere. U mnogih životinja muškarci su veći od ženki, ali kod većine zmija je drugačije.
Kod anakondi ženke su u prosjeku 4,7 puta veće od mužjaka. To je najveća razlika u veličini kod svih živih kralježnjaka. "Iznenadila me je tako drastična razlika", kaže Rivas. Razlog veličine mužjaka – kod guštera, ptica, sisavaca – jest to što su takvi mužjaci uspješniji u obrani teritorija i u borbi s drugim mužjacima. Ali većina mužjaka zmija ne pokazuje stereotipične znakove ponašanja mužjaka.
Nisu teritorijalni, dok je evolucija ženkama bila itekako bitna da se razviju čim veće kako bi bile što plodnije i na svijet mogle donijeti što veće svoje potomke, koji bi onda bili što sposobniji preživjeti. Studija iz 2016. pokazala je da kod zmija veličina majčinog tijela može utjecati na imunološki sustav potomaka. Znanstvenici su uočili i to da mužjaci traže što veće ženke, ali im nije jasno kako im to uspijeva jer imaju vrlo loš vid.
Naposljetku su otkrili da je riječ o lučenju feromona, koje direktno ovisi o veličini tijela ženke. Prošle godine znanstvenici su otkrili i to da "zmijski grupnjaci" nisu isključivo situacije u kojoj se jedan mužjak pari s više ženki, nego se bilježilo i suprotno. Kod anakonde, koja se pari na tlu, otkriveno je da to ide tako da ženka čeka u mulju ili u plićaku, dok se oko nje skupljaju partneri. Često se i desetak partnera trudi privući joj pažnju, omatajući se oko nje u ritualu koji zna potrajati sve do jednog mjeseca.
Parenje vrtne zmije može biti i ekstremnije. U regiji Interlake u Manitobi u Kanadi jedna ženka može biti okružena i s do 100 zmija koji se omotavaju oko nje u jednu pravu zmijsku kuglu. Nekoliko takvih skupina na malom prostoru mogu se skupiti u grupe koje skupa imaju tisuće znmija. No te zmije to čine samo u određenim situacijama. "U kontinentalnom dijelu SAD-a nema takvih okupljanja", kaže Rivas.
Mogući uzrok je klima, što i inače izrazito utječe na ponašnje zmija, ali znanstvenici nisu sigurni, pa sad proučavaju vrtne zmije i u Novom Meksiku kako bi ih uspoređivali. U tim zmijskim "orgijama" ženke moraju odlučiti. "Ženka na kraju odlučuje tako što otvara svoj organ za parenje", kaže Michael LeMaster sa Oregonskog sveučilišta. "Najjači ili najizdržljiviji mužjaci vjerojatno su oni koji imaju najviše šanski kod ženki, jer bi od njih mogli poteći najjači potomci" smatra Mark O'Shea sa Sveučilišta u Wolverhamptonu.
Pokazalo se i to da ženke zmija ne moraju biti samo s jednim partnerom, dok se mužjaci u pravilu drže isključivo jedne ženke. To se tumači time da mužjaci troše puno više energije i traženje drugih ženki predstavljalo bi ogromno i iracionalno mrcvarenje. Jedna od ideja zašto su ženke razvile ovakav sustav parenja je i to da ženke preko sjemenih tekućina mužjaka dolaze do hranjivih sastojaka. Rivas, međutim, smatra da to nije posrijedi, nego da ženke puštaju da se na ovaj način natječu spermiji.
Kod zmija je uočeno i to da su u stanju čuvati spermu tjednima, čak i godinama, a da ostane i dalje vitalna, kompetitivna. No, kod pojedinih vrsta zmija, i mužjaci su razvili svoje metode. Tako kod nekih nakon parenja mužjak naprosto izluči gel koji blokira ženkin genitalni trakt, što je sprečava da primi spermu nekog drugog mužjaka. Takav "čep" često i padne. U svakom slučaju kod zmija je činjenica da najveće šanse za oplodnju ženke imaju oni mužjaci koji su posljednji bili s njom.
Baš zato njihova okupljanja i traju toliko dugo. "Njima ima smisla da inzistiraju na tome da ostanu što dulje kako bi bili posljednji", kaže Rivas. Kod anakondi je to drugačije utoliko što mužjak riskira da na kraju bude pojeden. Ženki to ima smisla jer na taj način dolazi do neophodnih hranjivih sastojaka uoči razdoblja trudnoće od nekoliko mjeseci tijekom kojih neće jesti.
Njihovo ponašanje uvelike podsjeća na one paukova. To je još jedna od misterija, kako je moguće da su dvije tako drastično udaljene skupine živih bića razvile skoro pa identične obrasce razmnožavanja.
