Kako spasiti svijet od klimatskih promjena tema je sastanka predstavnika 130 zemalja i 50 znanstvenika koji pokušavaju doći do konsenzusa oko zaustavljanja globalnog zagrijavanja i zagađivanja atmosfere ugljičnim dioksidom u trenucima kada je razina od jednog stupnja već probijena, a emisija stakleničkih plinova je na rekordnoj razini.
Sastanak je to organiziran na nivou Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) koji je za svoj rad 2007. godine nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Sastanak se održava u Incheonu u Južnoj Koreji. Njegov je cilj procijeniti rizik od klimatskih promjena uzrokovanih modernom industrijom, poljoprivredom i prometom. Samo, dojam je da se znanstvenici političarima još uvijek boje priznati punu strahotu prave istine s klimatskim promjenama koje prijete planetu Zemlji.
Iako istraživanja ne rade sami, oni njihove rezultate objedinjuju u posebne izvještaje uz primjenu Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime. Ne samo da će svjetskim vladama prikazati ono što o promjeni klime već znamo, nego i koliko smo blizu razini zagađenja i zagrijavanja nakon koje više neće biti moguće život na Zemlji spasiti od zagađenja i klimatskih promjena, posebno koliko su članice UN-a ostvarile od obaveza propisanih Pariškim klimatskim sporazumom iz 2015. godine.
Najambiciozniji cilj je održati razinu podizanja temperature ispod 1,5 stupnjeva, zahtjev je to koji je uključen u ime malih otočnih nacija i ostalih zemalja ugroženih rastom razine mora uslijed otapanja leda u polarnim područjima planeta.
"Pola stupnja ne čini se puno dok ga ne stavite u pravi kontekst. No to je zapravo 50 posto više od onoga što imamo sada", rekao je Durwood Zaelke iz Institute for Governance and Sustainable Development (IGSD).
Poseban strah izaziva činjenica da se približavamo povećanju prosječne temperature na planetu od dva stupnja. Dijelovi Zemlje, poput Arktika, već se zagrijavaju za više od 1,5 stupnjeva iznad prosjeka iz predindustrijskog doba, što je i alarmantno i najavljuje planetarnu katastrofu. Antarktika i Grenland ubrzano se otapaju i time povećavaju razinu mora, diljem svijeta zabilježena su nestajanja koraljnih grebena, što je za široke, čak i kontinentalne eko-sustave uvod u kataklizmički scenarij.
Pariški sporazum o klimatskim promjenama potpisan je na 21. zasjedanju Konferencije stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime 2015. godine. Kako piše The Washington Post, danas je političkim vođama iz cijelog svijeta jasno da obećanja iz tog sporazuma na koja su se obavezala pojedine nacije, ni izdaleka nisu dovoljna za zaustavljanje zagrijavanja na najviše 1,5 stupnjeva, nego su puno bliže 2,5 stupnjeva pa čak i tri stupnja ili i više.
A i to je bilo stanje prije nego što je drugi najveći zagađivač atmosfere, SAD, odlučio povući iz sporazuma. Isključivo zbog odluke Donalda Trumpa, a na zgražanje velikog dijela Amerikanaca i skoro cijelog svijeta.
"Obećanja dana tada ne približavaju nas onome što bismo trebali učiniti. Države u biti nisu nastavile planove i akcije za smanjivanje emisije proporcionalno onome što im je cilj", rekao je Drew Shindell, sa Sveučilišta Duke i jedan od autora IPCC izvještaja.
Ovaj izvještaj o 1,5 stupnjeva može ući u dio procesa nazvanog Talanoa dijalog, izraz što ga je uveo Fiji, domaćin 23. konferencije Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime. Talanoa je način na koji se razmatraju pitanja na otočju Fiji, a predstavlja angažman strana kroz uključiv i transparentan dijalog. Priliku za nastavak tog dijaloga imat će i u prosincu na godišnjem sastanku UN-a o klimatskim promjenama u Katowicama, Poljska.
No nije jasno koje konkretne obaveze će iz toga izaći.
Problem je ono što znanstvenici nazivaju "carbon budget" - budući da je ugljični dioksid dio atmosfere, postoji ograničena količina CO2 koja smije biti ispuštena u atmosferu prije nego što postane nemoguće izbjeći povećanje od 1,5 stupnjeva. I kako svijet emitira oko 41 milijardu tona ugljičnog dioksida godišnje, u slučaju da je taj budžet 410 milijardi tona (samo primjera radi), znanstvenici mogu reći kako imamo još deset godina do iscrpljivanja tog budžeta. Doduše, mnogi klimatski znanstvenici iz svijeta, točnije sve više i više njih, smatraju da smo tu granicu kao ukupno ljudsko stanovništvo planeta Zemlja, već premašili.
U slučaju da ugljični budžet još nismo prošli, smanjivanje emisije kupilo bi nam nešto vremena za tranziciju iz civilizacije koja industriju pokreće fosilnim gorivima, na onu čiju industriju pokreću obnovljivi izvori energije, a upravo zbog toga potreba održavanja zagrijavanja na 1,5 stupnjeva zahtijeva brzu i potpunu promjenu načina na koji dolazimo do energije. Može biti da nam je ostalo još samo 15 godina, no kako kažu stručnjaci, zapravo ne znamo točno.
A ako ne možemo smanjiti zagađenje stakleničkim plinovima kao što je metan, čiji je staklenički utjecaj čak višestruko veći od CO2, odnosno ako se otapanjem arktičkog permafrosta, "vječno" zaleđenog tla u polarnom krugu metan koji je tamo bio zarobljen desecima tisuća godina, nastavi sve brže oslobađati, vremena ćemo imati još i drastično manje.
"S obzirom na opasnost od tog metana iz otapanja permafrosta, bit će vrlo težak izazov održati zagrijavanje planeta ispod razine od 1,5 stupnjeva", rekao je Shnidell.
Toliko golem, kako kaže, da će biti potrebne velike promjene. Do 2030. godine emisija na globalnoj razini trebat će se spusti za oko 40 posto. Do sredine stoljeća bit će nam potreban svijet s nula zagađenja stakleničkim plinovima; CO2, metan, dušikovi oksidi... Kako bi to moglo izgledati? U jednom dijelu uključit će to potrebu npr. električne automobile, avione ili na električni pogon ili na goriva koja ne potječu iz naftnih derivata i sl.
"Riječ je o velikoj i drastičnoj promjeni. Bit će to promjena bez presedana", naglašava.
U usporedbi sa budućnosti koja nas očekuje, ovih 1,5 stupnjeva čini se i dalje moguće, no ne bez velike svjetske transformacije.
U radnoj verziji budućih planova s nizom mogućih scenarija za ostvarenje ovog ambicioznog plana, između ostalog, stoji kako je potreban masovni razvoj tehnologija s ciljem uklanjanja ugljičnog dioksida iz zraka i njegovog zakapanja ispod tla. Takve tehnologije danas ne postoje u mjeri u kojoj bi bile potrebne kako bi ovaj ambiciozan plan mogle i ostvariti, zapravo, jedva da postoje uopće, a i ono što je dosad razvijeno, potpuno je neupotrebljivo zbog još uvijek neriješenog niza tehničkih manjkavosti.
Zasad nije jasno koji je najbolji način kako bi znanstvenici vladama poslali ovu važnu poruku, kao što nije ni jasno u kojoj mjeri ona do njih dopire. U ranije objavljenoj radnoj verziji izvještaja stajalo je kako "postoji vrlo veliki rizik" da će se svijet zagrijati više od 1,5 stupnja. U radnoj verziji koja je pronađena nakon toga, pisalo je kako "nema jednostavnog odgovora na pitanje je li moguće ograničiti zagrijavanje na 1,5 stupnjeva...izvodljivost ima nekoliko dimenzija koje se moraju promatrati simultano i sistematično".
Pravi problem "o kojem se ne govori" jest to što još od samih početaka prihvaćanja od strane svjetskih i nacionalnih političkih elita opasnosti u kojem se nalazi planet, od velikog izumiranja vrsta uslijed zagađenja s CO2 i klimatskih promjena, s jedne strane se klimatski znanstvenici bore s otvorenim ratom industrijskih lobija, snažnih desecima i stotinama milijardi dolara, kao i s opiranjem industrija poput automobilske, s druge odbijanjem suradnje od strane većine nacija koje zarađuju na takvim industrijama, a s treće...
S treće strane problem je u logici koja se već ispoljavala, a to je: ako bi se ispostavilo da je čovječanstvo atmosferu Zemlje već toliko upropastilo da smo već premašili zagađenje s CO2 koje bi vodilo preko praga od 1,5°C ili 2°C, to bi značilo da bi za spas planeta, čovječanstva, života na Zemlji, neophodno bilo doslovno jurnuti u tektonske tehnološke, političke i društvene promjene na svjetskoj razini.
To s jedne strane apsolutno ugrožava položaj današnjih industrijskih i političkih elita svijeta, a s druge navodi one brutalno oportunističke geopolitičke, političke i korporativne sile koje su u stanju utjecati na cijeli svijet, da počnu razmišljati, ne više o spašavanju Zemlje, nego o - manipuliranju štetama, pa čak i zarađivanju na takvim scenarijima. Koliko god to bilo samoubilački iz pozicije globalnog čovječanstva.
Zato su ne jednom vodeći svjetski klimatolozi bili na sto muka da li da svjetske političare suočavaju s činjenicama koje svjedoče o punim razmjerima kataklizme planeta koja nam prijeti. Riječ je, dakle, i o politici, o psihologiji ljudi, o tome da ne bi ispalo da klimatolozi prikažu koliko su stvari doista dramatične, pa da nacionalni politički vođe krenu odustajati od bitke za koju bi pomislili da je već izgubljena. A bitka još nije izgubljena i još ništa od ovoga nije konačno.
"Mislim da bi mnogi ljudi bili sretni da smo napredovali puno dalje nego što do sada jesmo. No, takav je slučaj na svim sastancima. To je dio do kojeg ćemo doći na kraju", naglašava Jonathan Lynn, šef komunikacija IPCC-a i dodaje kako je u proces uključeno tisuću ljudi.
