Matematički simbol za beskonačno ∞ već stoljećima je toliko sveprisutan da ga se može zateći čak i u korporativnim logoima, tarotu, tipografiji, grafičkom dizajnu na sve strane, čak i na pobunjeničkoj zastavi kanadskog urođeničkog naroda Metis s početka 19. stoljeća. Pa ipak, mnogi ne znaju što to taj znak izvorno doista znači, malo tko ima pojma tko ga je prvi smislio, a skoro nitko kako je 1655. do njega engleski matematičar John Wallis uopće došao.
A onda, kako bi ga zaštitili od kuge, majka i otac poslali su ga u školu u obližnji Tenderden, koji je u obrazovnom smislu bio neusporedivo ozbiljnije mjesto. Imao je 15 godina kada se prvi put u školi Martina Holbeacha u Felstedu apsolutno "zakačio" za matematiku. No, ni to nije bio onaj pravi trenutak.
Matematiku je proučavao tek sporadično, što je objasnio u jednom od svojih zapisa. "Na matematiku se tada kod nas jedva gledalo kao na akademsku disciplinu, više kao na mehaničku." I tako je on odlučio proučavati medicinu, čak prilično uspješno, dotle da je dao svoj obol razumijevanju cirkulacije krvi. Ipak, 1637., na tom istom Emmanuelovom koledžu u Cambridgeu, diplomirao je matematiku i 18 godina poslije izdao svoje djelo "O presjecima stošca".
Taj broj naprosto je nekako morao zabilježiti. Danas se uzima da je svoj simbol "∞" smislio na jedan od dva sljedeća način; ili je bila riječ o varijanti grčkog omega "ώ", što se rjeđe spominje, ili je bila riječ o malo izmijenjenom načinu zapisivanja rimskog broja 1000. Ne onog koji je preživio do danas kao "M", nego onog koji se još koristio u njegovo doba kao "C|Ɔ". To je otvorilo vrata jednostavnom bilježenju cijelog niza situacija s graničnim vrijednostima, primjerice beskonačno malo kao 1/∞.
Njemački fizičar, matematičar i astronom Leonhard Euler njegov je simbol nekoliko desetljeća poslije zapisivao kao malo otvorenu petlju. Neki drugi su primijetili veliku sličnost znaka ∞ s Möbiusovom vrpcom. Neki su, pak, zaključili da riječ o simbolu jako sličnom križu Svetog Bonifacija. Simbol je u svakom slučaju vrlo brzo ušao u široku upotrebu. Razlog je bio taj što je simbol postao jako potreban. Bilo je to vrijeme procvata matematike u kojoj je on bio neophodan. Milenijima ranije indijski i grčki matematičari beskonačnost su tretirali više kao filozofski nego matematički pojam. Također, Wallisova zatvorena petlja bila je jednostavna za napisati je, bila je čak i nekako zgodna, šik. U svakom slučaju, Wallis je živio sve do 1703., znači još 48 godina.
Do svoje smrti u dobi od 86 radio je na računanju brzine, elastičnosti i neelastičnosti tijela, među ostalima surađivao je na integralnom računu čak i s jednim Christianom Huygensom, radio je na geometriji, čak je stigao posvetiti se i glazbi kroz svoje matematičko znanje. A bio je čuven i po svojoj sposobnosti računanja napamet.
No, to ga je koštalo katastrofalne nesposobnosti da mirno spava, jer bi mu se, nakon što bi navečer legao u krevet, još jako dugo po glavi vrzmali kojekakvi proračuni. I dok neki, danas kao i onda, kako bi zaspali broje ovce koje zamišljaju, njemu se jednom prilikom dogodilo da je napamet izračunao kvadratni korijen nekog broja sve do 53. znamenke prije nego što je uspio zaspati. Nakon što se probudio, svom je pomoćniku stao diktirati znamenke izračuna do kojega je došao napamet prije nego je zaspao večer prije i uspio se prisjetiti tog korijena broja sve do 27. znamenke.
