David Poeppel, psiholog i profesor neuroznanosti sa Sveučilišta u New Yorku, proučavao je video snimke s YouTubea i kratke filmove, te je čak doveo u studio volontere koji su bili spremni vrištati, samo kako bi otkrio zašto se vrištanja, za razliku od drugih glasnih, dezorijentirajućih zvukova, bojimo.
"Otkrili smo da vrištanje zauzima dio slušnog spektra, ali smo htjeli proći i cijeli niz zvukova kako bismo potvrdili da je taj dio spektra rezerviran isključivo za vrištanje. U seriji eksperimenata to se pokazalo istinitim, čak i kad smo usporedili vrištanje s pjevanjem i govorom, i to i na stranim jezicima. Jedina iznimka, koju smatramo posebno cool, dogodila se kod zvuka alarma (recimo alarma utomobila), koji je također aktivirao čitav niz različitih dijelova slušnog spektra", objasnio je Poeppel.
Kao i Popeppel, i Luc Arnal bavio se ovom analizom zvukova, poznatom kao modulacija spektra snage, koja kvalificira frekvencije i modulacije amplituda zvukova, koje vaš mozak podsvjesno prepoznaje.
Poeppel i Arnal nastojali su istražiti hrapavost ili dramatično povišen glas koji se javlja kod prirodnih i umjetnih signala, točnije kod ljudskog vriska ili automobilskog alarma. Pokazalo se da što je veća bila hrapavost, to se više aktivirala amigdala u mozgu čovjeka, te je osjećao kao da je u većoj opasnosti.
Upravo zato, tuđi vrisak može vas prestrašiti više nego da se vama osobno dogodilo nešto jednako strašno.
Inače, konverzacijski zvuk je relativno tih, oko četiri do pet Hz, dok vrištanje, pogotovo kad je na krajnje visokom dijelu spektra, pokazuje električne signale modulacije koji su i do 30 puta brži.
Da zaključimo, vrištanje funkcionira. "To je jedan od prvih zvukova koje svi proizvedu... A na ovaj način smo dobili zanimljiv uvid u to što mozak ima zajedničko s obzirom na vokaciju", kaže Poeppel.
A upravo zato, umjesto da vas samo iživcira zvuk detektora dima, vas ulovi panika. Što posebno teško može pasti osobi koja pokušava smiriti grupu ljudi tijekom požara, piše Mic.
