Svatko tko je ikad čuo pjesmu (koja mu se sviđa) zna da je riječ u originalnom iskustvu koje se ne može usporediti s bilo čim drugim na svijetu. Neurološka istraživanja razumijevanja glazbe možda su otkrila što je razlog tome. Naime glazba kreće od ušiju i završava prolaskom kroz sva četiri glavna moždana režnja, proizvodeći usput reakcije kroz cijelo tijelo, točnije, izazivajući emocije i sjećanje.
Ako pozornije proučimo put kojim glazba prolazi kroz mozak, možemo napokon otkriti zbog čega je toliko dugo imala tako važnu ulogu u ljudskim životima.
Za početak, napomenimo da glazba ne putuje kroz mozak jednim, fiksnim putem, pa iako se neke stvari događaju ranije od drugih, mnogo njih se odvija simultano. Različite strukture uključene u razumijevanje konstantno prosljeđuju informacije naprijed i natrag jedna drugoj i istodobno obrađuju različite podatke kako bi 'shvatili' glazbu i na neki način odgovorili na nju.
U najranijoj fazi redovito ključnu ulogu igra slušni korteks koji je odgovoran za 'upijanje' glazbe i prepoznavanje osnovne strukture poput visine zvuka i glasnoću. Mali mozak tako razgrađuje na manje dijelove ove glazbene informacije, koje zatim obrađuju više strukture mozga tako što analiziraju i šire glazbu u veće iskustvo.
Mali mozak povezan je s amigdalom - velikim sklopom jezgri u kojem se krije emotivni centar koji je uključen u planiranje i kontrolu impulsa. Dalje se glazba obrađuje u mezolimbičkom sustavu koji je uključen u procese poput uzbuđenja, zadovoljstva i prenošenja neurotransmitera poput dopamina. A ovdje stvari postaju uzbudljive.
Naime nalet dopamina iskustvo je nalik onom kojeg iskusimo kad jedemo finu hranu ili tijekom seksa, a proizvodi onaj poseban osjećaj užitka kojeg možete iskusiti kad slušate glazbu u kojoj potpuno uživate. Velik dio ovog osjećaja uzrokuje aktivnost u jednom dijelu striatuma, koju karakterizira uzbuđenje nastalo zbog iščekivanja. Drugim riječima, 15-ak sekundi prije vrhunca pjesme, počinje uzbuđenje, pa je posljedično veliko emotivno uzbuđenje ustvari rezultat produljenog iščekivanja 'klimaksa' pjesme.
Izgleda da su najveći skladatelji to shvatili puno prije neurologa, jer i sami znate bezbroj pjesama i skladbi u kojima raste uzbuđenje kako se približava 'onaj', najbolji dio, a mnogi glazbenici itekako to iskorištavaju, prolongirajući iščekivani dio kako bi užitak bio veći.
Mnoge neurološke snimke dokazale su da naš mozak drugačije obrađuje ritam od melodije. Zbog toga određena glazba promovira kortikospinalnu razdražljivost, koja uzrokuje veliku želju za plesom. Uz to, glazba često pobuđuje kolanje krvi u mišićima nogu zbog čega nas neke pjesme 'tjeraju' na ples.
Ritam može uzrokovati i promjene u srčanom pulsu i disanju, i to na način da se ti unutarnji ciklusi sinkroniziraju s glazbom. Posljedično, mnogi individualci na koncertu mogu se poistovjeti i osjećati povezano zbog ove usklađenosti.
Tijekom slušanja glazbe rade i vizualni korteks, koji navodi slušatelje da zamišljaju pokrete ili micanje glazbenika, i memorija, kojoj glazba služi kao moćni stimulans, a zbog čega različite pjesme mogu izazvati razna sjećanja. Upravo zato glazba se sve više koristi u liječenju nakon moždanog udara ili kod Alzheimera, gdje se pokazala kao moćan oblik terapije.
Ostatak teksta pročitajte u Micu.
