U kolikoj mjeri su vitamini korisni, produžuju li život, jesu li u stanju pomoći tijelu da se obrani čak i od raka... Znanstvene spoznaje o takvim procesima u našim tijelima danas su udaljene od trenutka kad je čovječanstvo "otkrilo" vitaminske dodatke isto onoliko koliko tada u odnosu na doba kad se o vitaminima nije imalo pojma. BBC je svoju priču o mitovima o svemogućim vitaminima započeo s Linusom Paulingom, znanstvenikom kojega danas znamo kao dobitnika Nobelove nagrade za kemiju. On je 1964. u dobi od 65 godina počeo za doručak dodavati velike količine vitamina C u svoj sok od naranče. I to je činio u sve većim količinama. Nije to radio nimalo nepromišljeno. U dobi od 30 predstavio je treći fundamentalni način na koji se atomi organiziraju u molekule, pri čemu je koristio tada najnovije spoznaje i iz kemije i iz kvantne mehanike.
I bio je u pravu. 20 godina poslije to što je on tada provalio, bilo je ključno da Francis Crick i James Watson uspiju dekodirati DNK. Paulinga znanstveni svijet danas slavi kao diva znanosti 20. stoljeća i utemeljitelja moderne kemije. Pauling, međutim, nije bio iste takve sreće sa svojom pričom o vitaminima, posebno vitaminom C. 1970. je napisao ekstremno popularnu knjigu "Kako živjeti dulje i osjećati se bolje", u kojoj je naveo da dodatne dnevne doze vitamina C mogu izliječiti prehladu. On osobno svakog je dana uzimao 18 grama (!) vitamina C, odnosno dozu čak 50 veću od danas preporučene dnevne doze. U drugom dopunjenom izdanju naveo je da vitamin C može izliječiti i gripu. Ako već ne drugačije, iz iskustva znamo da vitamin C u razumnim dozama doista pomaže tijelu koje se hrve s prehladom ili gripom.
Ali, kad je u 80-ima eksplodirala epidemija HIV-a, Pauling je ustvrdio da bi vitamin C mogao liječiti čak i to. Time je njegove ideje 1992. promovirao čak i na naslovnici, "Prava moć vitamina". Tamo se navodilo da vitamini mogu pomoći čak i pri kardiovaskularnim bolestima, katarakti, čak i kod karcinoma. Konačno, tvrdilo se da postoje naznake da bi vitamini mogli biti u stanju usporiti i starenje. I kako je rasla Paulingova slava, tako su se dijetetski dodaci prodavali sve bolje. Istodobno je jasno padala Paulingova akademska reputacija. Sve je više postajalo jasno da znanstvena ispitivanja uspijevaju dokazati samo manji dio onoga što je tvrdio, pa čak i to da je svojim uzimanjem visokih doza vitamina jako štetio svom tijelu. Stvari su funkcionirale ovako. Pauling je svoje tvrdnje temeljio na činjenici da je vitamin C antioksidans, odnosno da pripada skupini molekula u kojoj su još i vitamin E, beta karoten i folna kiselina.
Njihov blagotvoran utjecaj na naše organizme polazio je od od činjenice da oni neutraliziraju izrazito reaktivne molekule koje nazivamo slobodni radikali. U tom dijelu nema baš ništa spornog. Rebeca Gerschman sa Sveučilišta Rochester iz New Yorka 1954. je prva prepoznala da te molekule mogu predstavljati opasnost. Na to se nadovezao Denham Harman s Berkeleyja koji je 1956. ustvrdio da slobodni radikali mogu prouzročiti raspad stanica, bolesti i starenje. Sve to u 20. stoljeću vrlo brzo je postalo općeprihvaćeno. Riječ je o procesu koji počinje u mitohondrijima, substaničnim tjelešcima koja u našim stanivama hranu i kisik pretvaraju u vodu, ugljični dioksid i energiju. Još stalan protok elektrona i dobivamo proces koji energijom snabdijeva sva kompleksna živa bića na svijetu. No, kako se protok elektrona provodi preko četiri proteina vezana za membranu mitohondrija, svako toliko dogodi se da se neki elektron probije izvan mitohondrija i reagira s molekulom kisika u okolici. Tako nastaje slobodni radikal, radikalno reaktivna molekula sa slobodnim elektronom.
Takva molekula, kao i svaka druga, nastoji doći u stabilno stanje, pri čemu svoj elektronski nestabilan položaj nastoji riječiti reagiranjem s mulekulama poput DNK ili proteina na koje nailazi usput. Pritom jest riječ o malim promjenama koje se događaju u organizmu, ali one kako se gomilaju, dolazi do procesa povezanih sa starenjem, do karcinoma i sličnih nevolja. U 70-ima je znanost zbog toga došla do zaključka da je tijelu neophodno na sve moguće načine spriječiti nastanak slobodnih radikala, a način za to bio je unošenje antioksidansa u organizam. S laboratorijskim miševima eksperimentiralo se na razne načine; vitamine su im stavljali u hranu, dodavali im ih intravenozno, čak su ih i genetički mijenjali tako da im antioksidansi u tijelima budu što aktivniji. I...
"Nikada nisu uspjeli dokazati da to produljuje život ili da ga čini kvalitetnijim", kazao je autoru članka Antonio Enriquez iz španjolskog Nacionalnog centra za kardiovaskularna istraživanja u Madridu. Promatranja kako se razvijalo zdravlje ljudi koji su uzimali vitaminske dodatke, pokazalo je da kod pojedinaca koji imaju određene životne navike, neki dodatni vitamini posljedice tih navika, u pravilu štetnih, mogu još i više pogoršati. Tako je ispalo da beta karoten kod pušača povećava učestalost raka pluća za 16 posto. Da dodatne količine folne kiseline kod žena u menopauzi povećava učestalost raka dojke za 20 posto. Nova studija iz 1996. pokazala je i to da su nakon četiri godine uzimanja i vitamina A i beta karotena okorjeli pušači bilježili povećanje raka pluća od 28 posto, te 17 posto smrtnosti.
Nesporno je bilo, istina, da su vitaminski dodaci s druge strane i kod drugih dijelova populacije donosili i velike koristi, posebno u onim slučajevima kad je bila riječ o ljudima koji nisu imali dovoljan unos vitamina kroz prehranu. Stalo se naslućivati da antioksidansi kod nekih ljudi s određenim životnim stilovima i, apsolutno važno, u određenim količinama ponekad mogu biti korisni, ponekad jako štetni. Naposljetku, Pauling je 1994. umro od raka prostate. Studija Američkog nacionalnog instituta za rak utvrdila je 2007. i to da multivitamini kod muškaraca mogu dvostruko povećati rizik od raka prostate. I tako se stalo otkrivati o čemu je riječ. Vitamin C, naime, doista neutralizira slobodni radikal, preuzimajući onaj njegov slobodni elektron.
No, on time i sam postaje radikaliziran, postaje sposoban oštetiti staničnu stijenku, proteine i DNK. Ono što, pak, njega ponovno dovodi u stanje da je bezopasan jesu odgovarajući enzimi čija je to i svrha. Ali, što ako u tijelu imamo tako puno vitamina C da tijelo ne može pokriti s tolikim količinama enzima sve one radikalizirane molekule vitamina C? U tom slučaju ispada da ogromnim količinama vitamina C u manjoj mjeri jesmo pomogli svom zdravlju, ali sve preko toga je ostalo apsolutno isto, samo smo jedan radikal zamijenili drugim. A onda se pojavljuje i još jedan problem. Slobodni radikali u organizmu mogu funkcionirati i kao molekularni glasnici da se negdje događa nešto loše. Posebno, primjerice, kod bujanja stanica, što inače zovemo i karcinomom, ali i kod prehlada, zaraza svake vrste.
Oni tada funkcioniraju kao, slikovito rečeno, dim na mjestu požara koji onda uočavaju makrofagi i limfociti, kao dijelovi imunološkog sustava, koji tim tragom hitaju kako bi požderali uljeze u tijelu. Koji god to bili. Nadalje, slobodni radikali mogu funkcionirati i tako da, kad već upadaju i ubijaju, oni usput mogu ubiti i stanicu uljeza zbog koje su i nastali. U konačnici se ispostavilo da se za slobodne radikale može koristiti analogija da, kao što ljudi mogu vatru koristiti na svoju štetu i na svoju korist, tako i radikali određenim mehanizmima mogu biti i štetni i korisni. Milijarde godina evolucije učinile su svoje, pa zato naša tijela pri prevelikom unosu vitamina reagira na specifičan način.
Cleva Villanueva iz Instituto Politécnico Nacional u Meksiku objašnjava da je to razlog zašto se organizam žuri izbaciti višak vitamina čim je prije moguće. Kroz urin. "Sve to odlazi u zahod", kaže. Ostaje, međutim, problematično koliku je štetu u međuvremenu u organizmu počinio višak vitamina. Zbog svega toga, na kraju priče postaje jasno odakle sva ona upozorenja da vitamini apsolutno jesu korisni, da to i jest razlog zašto je preporučljivo jesti hranu čim bogatiju svježim voćem i povrćem, ali i da s umjetnim dodavanjem vitamina, posebno antioksidanata, treba biti jako pažljiv i, ako je ikako moguće, u takvu avanturu ulaziti uz savjetovanje s liječnikom.
