Ljudi koje je obuhvatilo istraživanje ispalo je da su cijeli život bili mršavi ne zato što bi imali neobičan metabolizam, nego zato što ih naprosto za hranu nije bilo previše briga. Nikada nisu puno jeli, nikada nisu bili opsjednuti narednim obrokom, piše Gina Kolata za The New York Times kao uvod u otkriće britanskih istraživača zašto je tome tako. Ispalo je da ti ljudi u svojoj DNK nose mutaciju koja guši apetit. Posljedica je to da takvi ljudi rjeđe dobivaju dijabetes ili srčane bolesti.
Istraživanje je objavljeno u žurnalu Cell i temelji se na podacima iz britanskog Biobanka o pola milijuna ljudi u dobi između 40 i 69 godina čije se zdravlje pratilo tijekom nekoliko godina. Drugo istraživanje u istom žurnalu koristilo je podatke iz iste skupine ljudi kako bi donijelo zaključke o genetskoj predispoziciji za pretilost.
Oba istraživanja zajedno, pokazalo se, otkrivaju da postoje biološki razlozi zašto neki ljudi muku muče s tjelesnom težinom, dok drugima to uopće nije problem, te da razlog često nije metabolizam, nego puki apetit ljudi. Ljudi skloni debljanju češće osjećaju glad nego oni skloniji biti prirodno vitki. Istraživanje su proveli Sadaf Farooqi i Nick Wareham sa Sveučilišta Cambridge. Ključno za otkriće bilo je proučavanje gena MC4R i to što se ovim problemom Sadaf Farooqi bavila čak 20 godina.
Ona se, doduše, zanimala zašto su neki ljudi deblji, a ne zašto su neki mršaviji, da bi na kraju ispalo da mutacije u tom genu uzrokuju šest posto pretilosti kod djece. Znanstvenici su utvrdili čak 300 mutacija i one sve skupa uništavaju sposobnost osjećanja sitosti nakon obroka.
U normalnim okolnostima čovjek osjeća glad, jede, najede se, gen MC4R se isključuje i čovjek se osjeća sitim. Mutacije, međutim, sprečavaju gen da se aktivira u odgovarajućem trenutku. Posljedica može biti to da takve osobe uvijek osjećaju glad ili barem apetit, jer se gen nikada ne isključuje. U novoj studiji dr. Farooqi je utvrdila da kod prirodno vitkih ljudi MC4R nikada nije uključen, nikada ne osjećaju neku posebnu glad i naprosto puno manje jedu.
"Smatramo da je ključ u regulaciji osjećaja gladi i sitosti. Posvuda je hrana. Ako ste malo gladni, a netko na sastanku pred vas stavi pladanj s krafnama, hoćete li se poslužiti", slikovito je opisala Cecilia Lindgren s Oxforda, profesorica genske endokrinologije i metabolizma.
U sljedećoj studiji na osnovi podataka iz britanskog Biobanka dr. Amit Khera, kardiolog iz General Hospital u Massachusettsu, i njegovi kolege tražili su način za predvidjeti tko je predestiniran na pretilost ili probleme s težinom, sve u odnosu na sićušne varijacije u DNK. Znanstvenicima je na kraju uspjelo da poslože određene parametre i razinu rizika od pretilosti u odnosu na varijacije DNK.
Ispalo je da su osobe koje su imale skor visokog rizika, u prosjeku bile 15 kilograma teže od onih s najnižim procijenjenim rizikom. Od onih koji su imali tjelesnu masu u zoni pretilosti, 60 posto ih je imalo visok procijenjeni rizik od pretilosti.
"Bili smo šokirani razlikama", kazao je dr. Sekar Kathiresan, suautor istraživanja i genetičar iz Broad Institute iz Bostona.
Jedan problem ipak je ostao. U Biobanku su se nalazili samo podaci o odraslim ljudima. Nije bilo jasno odakle to sve počinje. Okrenuli su se stoga dodatnim podacima, 300.000 ispitanika iz drugih genetskih istraživanja. Pokazalo se da su bebe odmah nakon rođenja imale iste prosječne težine, neovisno o visokim ili niskim genetskim predispozicijama na pretilost.
Razlika se počela osjetno primjećivati u dobi od tri i pol godine, dok su do dobi od osam godina djeca s visokim rizicima često bila pretila, a pri kraju adolescencije u prosjeku su imala tjelesnu masu za 15 kilograma višu od onih s niskim rizikom.
Ruth Loos, direktorica genetskog programa za pretilost pri Medicinskoj školi Icahn na Mount Sinai dječjoj bolnici, komentirala je da određenu djecu u dobi od osam godina očito počinje bivati lakše povesti za junk-foodom zato što tada počinju osjećati glad u skladu sa svojim genetskim predispozicijama.
Međutim, jedan podatak iz tih istraživanja pokazuje da ipak ne moramo biti žrtve svojih gena. Istraživanja su pokazala da između onih 10 posto s najvišim procijenjenim rizicima da postanu pretili s obzirom na svoje gene, nerijetko ima ljudi koji uopće nemaju višak kilograma.
