Logika je ovakva: čovjek je društveno biće kao posljedica evolucijskog razvoja, a ako ima ograničen kapacitet pamćenja u svom mozgu, onda mora biti ograničen i broj ljudi s kojima je kadar održavati prijateljstvo, poznanstvo, uopće ih prepoznavati. Prije nekoliko godina znanstvenici su okvirno utvrdili da prosječan čovjek može upamtiti najviše oko 2000 osoba tako da im s većom ili manjom uspješnosti povezuje lice s imenom, nadimkom ili nekim drugim načinom identifikacije.
OK, a što je s prijateljima? Ne bi li broj prijatelja i poznanika morao biti puno manji zato što je riječ o emocionalno intenzivnim vezama? BBC Future objavio je članak u kojem objašnjava što je to "Dunbarov broj", zatim da taj broj iznosi 150, kao i argumente po kojima je britanski antropolog Robin Dunbar došao do tog broja. Dunbar je danas u svijetu psihologije, štonoseveli, velika faca. On je šef Skupine za istraživanje društvene i evolucijske neuroznanosti na Odjelu za eksperimentalnu psihologiju Sveučilišta u Oxfordu.
Koliko cool zvuči, toliko to cool doista i jest. Dunbarov najveći profesionalni uspjeh, razlog za njegovu svjetsku slavu, jest to što je proveo istraživanja na niz razina kojima je dokazao, iako ga neki i opovrgavaju, da je velika većina ljudi ograničena naprosto veličinom svog mozga na najviše 150 osoba s kojima su kadri održavati stabilna poznanstva. Problem s člankom na BBC Future je u tome što nije dovoljno temeljito objasnio kako je danas 72-godišnji Dunbar došao do tog broja.
Prvo što uopće nije jasno na što se to odnosi izraz "stabilna veza" u tom kontekstu. Dunbar je takvu vezu između dvije osobe odlično definirao prije dvadesetak godina u svojoj knjizi "Timarenje, tračanje i evolucija jezika".
"To je broj ljudi kojima vam neće biti neugodno pridružiti se na piću ako na njih naletite u baru."
Ovakva definicija u suvremenom društvu teško da može biti jasnija. A odakle tom čovjeku uopće ideja da jednom od svojih najznačajnijih u naslov utrpa izraze poput "timarenja" i "tračanja"? Uzmimo za primjer epizodu "Teorije Velikog praska" u kojoj su Amy i Sheldon proveli eksperiment s brzinom širenja trača i posebne sklonosti skupine određenoj vrsti trača.
Amy je, nakon razrade strategije sa Sheldonom, rekla Penny da ima dvije novosti; to da se namjerava posvetiti vrtlarenju, te da je imala snošaj sa Sheldonom. U manje od 24 sata trač je njihov mali krug prijatelja obišao nekoliko puta. Teško je pogoditi koji od ona dva bez gledanja epizode, zar ne? Stvar je u tome da je odavno poznato da tračanje bez nekakve zle namjere poput zlobnog olajavanja pridonosi zbližavanju skupine ljudi upućenih jedne na druge.
Pa ako uzmemo da je to jedan od elemenata koji čovjeka čine društvenim bićem, zatim da je i čovjek, kakav god bio s nebrojenim manama, također primat, kako se onda zbližavaju oni primati koji nisu razvili sposobnost govora? Ako pitate čimpanze, orangutane, gorile i tako dalje, istina, neće vam moći odgovoriti, ali će vam pokazati da se oni uzajamno timare. Ako ti istrijebiš meni nametnike iz krzna na leđima, a onda je tebi, pa naravno da smo si kompe! Ne može logičnije.
Dunbar je krenuo od te točke. Zanimalo ga je ima li veze veličina mozga s maksimalnom raznolikosti društvenog života u prvom redu kod ljudi. Kako je ljudsko društvo dozlaboga komplicirano i teško za analiziranje, palo mu je na pamet da krene tražiti zakonitosti, ako ih ima, prvo u rodu primata. Bilo je to na samom početku 1990-ih kad je uporno promatrao, prebrojavao, pratio kako se timare članovi tko zna koliko čopora čak 38 vrsta primata.
Sve je marljivo bilježio i kad je došao do određenih statističkih okvirnih vrijednosti veličine čopora tih majmuna i majmunolikih i raznih krznatih stvorova, usporedio je najveće brojke jedinki u najvećim skupinama s veličinom velikog mozga svake pripadajuće vrste. Jer veliki je mozak onaj kojim čovjek razmišlja, u kojem pamti sve što je potrebno za uvaliti se nekome na cugu u bircu ili uzajamno si istrijebiti uši i buhe s leđa, a da to bude društveno prihvatljivo.
Slijedio je još samo jedan korak. Znajući kolika je prosječna veličina velikog mozga kod homo sapiens sapiensa, čovjeka, izračunao je koliko bi takvih stabilnih društvenih veza najviše mogao održavati čovjek. Došao je do skupine od najviše 148 ljudi. Bila je riječ o znanstvenom radu "Neocortex size as a constraint on group size in primates", objavljenom 1992. u Journal of Human Evolution.
Brojka sama po sebi još uvijek nije značila ništa posebno dok je nije povezao s nečim iskustvenim iz života ljudi, najbolje iz sasvim različitih razdoblja razvoja čovjeka. Krenuo je kopati po literaturi iz antropologije i etnografije koja prati čovjeka unazad sve do prije 250.000 godina, sve tamo do pleistocena i društava skupljača-lovaca. I svašta je pronašao.
Uočio je da su se ljudi tijekom tih četvrt milijuna godina imali običaj organizirati u tri glavne skupine bliskosti; u klan određen bliskom biološkom srodnosti od između 30 i 50 ljudi, zatim u srodstva u smislu šire rodbine od između 100 i 200 članova, te na kraju u plemena od između 500 i 2500 pripadnika.
Uočio je i to da su ljudi u doba neolitika imali običaj organizirati se u naselja do najviše 150 stanovnika, da se u najviše tolike skupine organiziraju etnoreligijske zatvorene skupine poput Amiša, da je oko 200 gornja granica broja akademika posvećenih nekoj subspecijalizaciji na sveučilištima, da je 150 vojnika bila gornja granica osnovne jedinice u rimskoj vojsci, da se ista brojka može primijetiti u tvrtkama, tvornicama, proizvodnim procesima...
Prijeđi tu brojku i odjednom se skupina organizacijski dijeli na podskupine. Dunbar nije stao na tome. Primijetio je, kod primata koji spadaju među ljude, da unutar raznih skupina poznanstava postoje i podskupine.
I to: do 15 ljudi koji predstavljaju dobre prijatelje, do 50 ljudi koji su vam unutar definicije prijatelja, do 150 koji se odazivaju na "smislene kontakte", do 500 onih koji su već izvan tog kruga, a koje i dalje smatrate "poznanicima", te konačno onih 1500, neki će reći do 2000, koje ste kadri prepoznati, pa makar pritom okrenuli pogled na drugu stranu, pravili se da ih ne primjećujete i slično. Članak u BBC Future postaje zanimljiv u dijelu koji slijedi u narednim koracima.
Dunbar je primijetio da su svi ti brojevi pripadnika kojekakvih najvećih skupina bliskosti kod primata djeljivi s pet. I nije uspio naći objašnjenje. Sljedeća zanimljiva primjedba je i to da će osoba koja je povučenija sigurno imati puno manje i prijatelja i poznanstava od one koja je otvorena, sigurna u sebe, druželjubiva, koja je ugodnije društvo, redovito se tušira, pa još ako plaća cugu u bircu...
No, to što je netko introvertiran, ne znači da njegov mozak nije kadar intelektualno doseći onu gornju granicu moždane sposobnosti za održavanje smislenih veza s drugim ljudima. Emocionalno i intelektualno u ovoj priči logički je pogrešno stavljati u istu jednadžbu. Kako je Dunbar sa svojim istraživanjem probio led još prije 27 godina, to odavno više nije samo njegova priča.
Mnogi drugi primijetili su i to da će netko tko je bogatiji, naprosto biti u stanju angažirati ljude koji će raditi za njega kako bi mu pomagali održavati intenzivan društveni život s drugima. Primjerice carevi i kraljevi od antike do građanskih revolucija, potom predsjednici, državnici, direktori korporacija... O čemu je tu riječ?
Tu je riječ o tome da osoba s više pozicije moći ili bogatstva angažira intelektualni kapacitet drugih ljudi kako bi nadišao biološka ograničenja vlastitog mozga. Neki stručnjaci su primijetili da će siromašni ljudi ili ljudi u izrazito kritičnim trenucima osobnog života, povijesti, kao što su ratovi ili prirodne katastrofe, biti posebno motivirani održavati svoje veze s drugim ljudima jer im to svima skupa povećava šanse za preživljavanjem.
Bio je to odgovor na kritičare koji su Dunbaru pod nos, kao protuargument, gurnuli činjenicu da su skupine povjerenja u meksičkoj državi Oaxaca puno manje od onih u, primjerice, Gani u Africi. Nakon detaljne analize, došlo se do zaključka da ovakvo stanje ne čudi. U Oaxaci brojne su planine, prometna povezanost je loša, stanovnici su velikim dijelom potomci urođenika koji su užasno propatili pod španjolskim konkvistadorima, a priroda je relativno izdašna.
Na sjeveru Gane, međutim, resursi neophodni za preživljavanje puno su siromašniji i ljudi su prisiljeni održavati puno intenzivnija poznanstva u velikom broju. Riječ je o pojavi vrlo slične logike kao što je tradicionalni kult gostoprimstva putnicima na Bliskom istoku, po srednjoj Aziji, po sjevernoj Africi, pa i u škrtijim dijelovima Balkana posebno u dobu prije intenzivne industrijalizacije tijekom druge polovice 20. stoljeća.
Na kraju priče Dunbar je svoju gornju granicu od 150 kvalitetnih kontakata s drugim ljudima testirao i na društvenim mrežama, konkretno na Facebooku i na Twitteru. No, tu je morao uzeti u obzir to da "nije baš najjednostavnije plakati nekome na virtualnom ramenu", a posebno to da je mladima u dobi između 18 i 24 neusporedivo lakše uspostaviti 150 doista kvalitetnih veza s ljudima po društvenim mrežama nego onima od 55 godina naviše.
Mlađarija je, naime, odrasla uz internet i ovakvo društveno povezivanje i njima su ovakve društvene veze isto onako stvarne kao i druženje uživo.
