Što se događa nakon što netko odluči tijelo nakon smrti neke bliske osobe donirati za medicinska istraživanja? Na to pitanje ne znamo baš konkretan odgovor, osim onog da se u nekim laboratorijima na tim leševima provode neka istraživanja. Toliko znaju i oni koji te leševe, iz humanih želja, doniraju. No, čini se da se radi svašta, i to niz stvari koje oni koji su tijelo donirali ni ne znaju, a možda je i bolje da ne znaju.
Biological Resource Centre u Arizoni zatvoren je 2014. godine zbog ilegalne prodaje organa protiv želje donatora. Po dokumentaciji je jasno da su se obitelji onih čija su tijela donirana nadali da će se koristiti za znanstvena i medicinska istraživanja.
Među njima je Jim Stauffer koji je tijelo svoje majke donirao za potrebe istraživanja Alzheimerove bolesti, barem je tako mislio da će biti. Kasnije je saznao da ga je iskoristila vojska koja je na njenom tijelu istraživala eksploziv i njegove efekte.
Na obrascima koje je dobio od centra posebno je označio "ne" pored pitanja dajete li svoj pristanak da se tijelo koristi za testiranja eksploziva. Tako da je posebno neobično što se njegove želje nisu poštivale.
Upravo taj kontroverzni centar za doniranje u kojem su agenti FBI-a među ostalima pronašli i "kantu glava" te tijelo sastavljeno od raznih dijelova s različitih leševa poput Frankensteina, prodali su leš njegove majke američkoj vojsci. Stauffer im je povjerio tijelo svoje majke u nadi da će ga donirati za neurološka istraživanja oko Alzheimerove bolesti od koje je i sama oboljela pet godina prije smrti, piše New York Post.
"Nisam osoba koja olako vjeruje, no u ovakvoj situaciji ni ne pada vam na pamet da bi se nešto takvo moglo dogoditi, pa im vjerujete, a oni su to povjerenje zloupotrijebili", rekao je.
Nekoliko dana nakon dobio je kutiju za koju su mu rekli da se u njoj nalazi većina pepela njegove majke. No godinama kasnije otkriveno je da je tijelo njegove majke samo jedno od mnogih prodanih američkoj vojsci za testiranje utjecaja eksplozivnih naprava na ljudsko tijelo.
"Ona je navodno bila zavezana u stolcu na nekakvom aparatu, a ispod je bila detonacija, kako bi se zapravo dobila ideja o tome kroz što ljudsko tijelo prolazi kad vozilo udari eksplozivni uređaj", kaže.
"Svaki put kada pogledam neku njezinu fotografiju sjetit ću se toga. Ne vidim način na koji bi to mogao prevladati", dodaje.
Vlasnik centra Stephen Gore krivnju je priznao 2015. godine no dobio je tek uvjetnu kaznu. Mnoge obitelji sada tuže njega i kompaniju zbog lošeg rukovanja tijelima i nepoštivanja njihovih želja koje su mu pismeno dali u obrascima za pristanak.
"Nije ga bilo briga za obitelji, nije ga bilo briga za te ljude ni za sjećanja. Uopće me ne zanima što će ga ova serija tužbi financijskih uništiti, kao ni to što ću i sam biti među onima koji će ga do toga dovesti", naglašava Stauffer.
Regulacija doniranja tijela u SAD-u
Doniranje organa je posebno regulirano, no doniranje tijela nije. Kupovina ili prodaja tijela je zločin, no naplaćuje se određena svota za neke "postupke" s tim tijelom, u što je uključeno skladištenje, transport ili uklanjanje.
Cijena za te postupke ostavljena je ustanovama na samostalno odlučivanje, a kao što nije regulirana cijena, tako nije poznato ni koliko se takvih tijela tako donira godišnje. Pretpostavlja se da je riječ o tisućama, a doniraju se za potrebe edukacije i istraživanja, a oni koji to čine vjeruju da će se tijela koristi u medicinske svrhe, piše BBC.
Na sveučilištima se na leševima educiraju studenti medicine, a na na antropološkom sveučilištu poznatom po nazivu "The Body Farm", pokazuju se i različite tehnike, npr. u slučaju obrazovanja forenzičara o tome što se događa sa tijelima koja se raspadaju.
Ono što se s tijelom događa ovisi o tome u koji ga centar pošalju.
"Svatko tko želi donirati tijelo u svrhu istraživanja mora saznati koja je svrha organizacije u koju doniraju, bez obzira da ali je riječ o akademskoj instituciji, državnoj, privatnoj tvrtki i sl.", kaže Brandi Schmitt sa Sveučilišta Kalifornija.
Trenutačne regulative, kako kaže, nisu dovoljne da bi zaštitile donatora ili one koji se bave istraživanjem.
"Nedostatak specifične regulacije doveo je do tragične zloupotrebe namjere davatelja ili obitelji da učine nešto pozitivno sa tim svojim darom. Trenutačni propisi trebali bi biti oštriji a proces davanja odobrenja jasniji kako bi obitelji mogle donijeti informirane izbore", kaže Schmitt.
Nekoliko pravilnika propisuje način na koji bi se trebalo prema tijelima postupati, među kojima je i jasno naznačeno da je potrebno jasno opisati "upotrebu leševa u edukacijske potrebe".
Zatvoreni centar u kojem su pronađeni dijelovi tijela nije bio akreditiran i funkcionirao je kao komercijalna institucija. Nudio je besplatan prijevoz tijela, dolazak po njih i besplatno kremiranje i tako postao privlačan siromašnijim obiteljima.
"Ljudi koji razmišljaju o donaciji mogu biti u ranjivom stanju i pogrešno je iskorištavati njihovu tugu ili namjeru", kaže Schmitt.
Doniranje tijela u drugim dijelovima svijeta
U Engleskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj organizacija Human Tissue Authority (HTA) izdaje licence i provodi inspekcije organizacija kojima se doniraju tijela za medicinsko istraživanje. Oko 19 takvih institucija prihvaća doniranje tijela, a ljudi će većinom odabrati onu koja im je najbliža ili su najbliži sredinama iz kojih potječu.
U ostalim zemljama iz vjerskih razloga takve odluke rijetko se donose. U nekim afričkim zemljama i donacija organa je tabu tema, a oskvrnuće tijela suprotno je vjerskoj nauci. U Kataru već 12 godina funkcionira bolnica u kojoj se dijelovi tijela uvoze i koriste za najsuvremenija medicinska znanstvena istraživanja.
Bolnica Aspetar otvorena je 2007. godine pod programom Visiting Surgeons za liječnike iz svih krajeva svijeta, koji koriste "uzorke". To je birokratski posao u kojem sudjeluje šest ministarstava, a pravi dijelovi tijela (većinom ramena, koljena, zglobovi i torzo) uvoze se, većinom iz SAD-a.
Iako je ova ružna priča skrenula pozornost na industriju doniranja tijela, taj se čin smatra neprocjenjivim za razumijevanje funkcioniranja ljudskog tijela.
Jedan od najpoznatijih slučajeva je onaj Susan Potter, starije gospođe iz Denvera koja je 2015. godine svoje tijelo donirala dr. Vicu Spitzeru sa Sveučilišta Colorado za njegov Visible Human Project, program koji pretvara leševe u virtualne uzorke. Njezino tijelo je zaleđeno i razrezano na 27.000 komada tankih poput dlačice kose. Svaki dio je fotografiran, a Potter je sada poznata kao "besmrtni leš", s obzirom da sad postoji 3D slika njezinog tijela.
