Znanost
10830 prikaza

Misteriozna bolest gotovo je uništila čitavu zemlju

Japanska umjetnost
Wikipedia
Deseci tisuća ljudi su morali umrijeti prije nego je prihvaćena izmjena prehrane koja je spasila društvo

Godina je bila 1877. i japanski car gledao je svoju rođakinju, princezu Kazu, dok je umirala od uobičajene bolesti kakke. Bolest je to od koje noge natiču, govor se usporava. Paraliza je česti popratni simptom bolesti, a ni smrt nije pretjerano rijetka pojava. Najčešće zbog zatajenja srca.

Kako piše portal Atlas Obscura, car Meiji bolovao je od iste bolesti gotovo cijeli život. Zbog toga je i ulagao ogromne količine novca kako bi se pronašao lijek za misterioznu bolest. Bilo je to pitanje preživljavanja kako cara, tako i njegove obitelji, ali i čitave japanske vladajuće klase. Naime, ogromna većina bolesti pogađa siromašne, ali kakke je bio bolest bogatih i to u tolikoj mjeri da je kolokvijalni naziv bio Edo wazurai (bolest grada Edo), a Edo je stari naziv za Tokio.

Krivac je, kako će se ispostaviti godinama kasnije, bila obična bijela riža.

Gnijezdo stršljenova u drvetu OPASNI INSEKTI Life Ubiju više ljudi u godinu dana nego morski pas u deset

Polirana bijela riža bila je statusni simbol u Japanu, ponajviše zato što je izbjeljivanje riže dugotrajan proces i zahtjeva jako puno rada i truda. Čak i uz moderne strojeve je relativno teško oguliti čvrstu vanjsku omotnicu zrna riže. Baš zbog visokog troška proizvodnje su samo bogati Japanci jeli bijelu rižu, a poneki su jeli isključivo bijelu rižu.

Ono što su samo rijetki znali je da guljenje vanjske omotnice uklanja i tijamin, vitamin B-1. Kad ljudima ili životinjama nedostaje tog vitamina, razvijemo bolest koja se danas zove beri-beri. Na stranicama hrvatske enciklopedije stoji sljedeće: "Bolest se može očitovati u dva oblika: vlažni beriberi zahvaća srce i krvožilni sustav (zatajivanje srčanih klijetki, proširenje krvnih žila, edemi); suhi beriberi izaziva simetrični gubitak osjetne, motorne i refleksne funkcije na okrajcima udova. Bolest može zahvatiti i mozak (encefalopatija), što vodi u komu i smrt."

Ni bolest, a ni lijek za bolest, nije bio poznat u Japanu, pa su brojni pribjegavali raznim alternativnim metodama. Isprva su liječnici pacijentima govorili da moraju jesti neku specifičnu hranu, drugi liječnici su palili sušeni divlji pelin kako bi potaknuli cirkulaciju krvi i qija. Učinkovitog lijeka baš i nije bilo, ali ponekad su ljudi potpuno slučajno uspjeli pomoći oboljelima.

Šuma Aokigahara Life Šuma smrti: Svake godine ovdje nađu 100 tijela

Jedan liječnik je preporučio pacijentima da se barem nakratko odsele iz Tokija pa su takvi ljudi bili prisiljeni jesti neprocesiranu rižu jednostavno zato što nije bila dostupna. Naravno, unos vitamina B-1 iz neprerađene riže je ljudima pomagao sa simptomima beri-berija što je dodatno potaknulo vjerovanje da je to lokalna bolest iz vode ili tla oko Tokija.

Problem je, većim dijelom, riješio liječnik po imenu Takaki Kanehiro. On je zamijetio da zapadnjaci nemaju beri-beri i bio je uvjeren da je riječ samo o prehrani. Vjerovao je da bi hrana bogata proteinima mogla pomoći kod liječenja bolesti, ali nije mogao dokazati. Tek nakon što je proveo eksperiment na mornarima gdje je jedan brod nakrcan bijelom rižom, a drugi običnim ječmom, vidio je da ječam pomaže kod beri-berija.

Birokracija i nije bila toliko uvjerena pa su ječam uveli u prehranu vojsci tek nakon rusko-japanskog rata gdje su deseci tisuća vojnika umrli od beri-berija.