Oni ove zime nisu imali problema s depresijom prouzročenom manjkom dnevnog svjetla. Kada su Kai Wieghart i njegovi kolege uključili svojih 149 megareflektora, u dvorani u Njemačkom centru za zračna i svemirska istraživanja (DLR) nije se smio nitko nalaziti. Inače bi istog trenutka planuo i izgorio. Njihov svjetlosni monstrum proizvodi blještanje 10.000 puta sjajnije od sunčeve svjetlosti na površini Zemlje.
U jednoj točki u kojoj se koncentriraju svjetlosne zrake svih tih 149 reflektora od vreline na oko 3500°C počinje "cvrčati" i sam zrak. Projekt je nazvan "Synlight" i u DLR-u u Jülichu oko 30 kilometara od Kölna nisu se odlučili zafrkavati ovako skupim i opasnim igračkama kako bi ušli u Guinessovu knjigu rekorda, nego kako bi pronašli još jedan revolucionarni način za proizvodnju obnovljive energije, bez emisije CO2.
"Synlight" je najveći uređaj koji je ikada izgrađen u DLR-u, a da 15 metara visok grozd ksenonskih reflektora nije puka obijest dokonih znanstvenika, pokazuje i to što su od 2015. u taj projekt milijune eura ulupale vlade i Njemačke i pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije. Svaki reflektor je promjera skoro jedan metar i svaki je snage 7kW. A kada se upale svi skupa, u četiri sata progutaju toliko električne energije koliko prosječno njemačko četveročlano kućanstvo potroši tijekom cijele jedne godine.
Na identičan način na koji njemački znanstvenici u DLR-u postižu visoke temperature, triput vrelije od visoke peći za proizvodnju čelika, funkcioniraju i solarne termoelektrane, koje koriste zrcala kako bi reflektirale sunčevu svjetlost u fokus na tornju s ogromnim rezervoarom vode. Malo je reći da voda pritom ključa, nastaje vodena para pod visokim pritiskom, toliko nezamislivo snažnim da pokreće parnu turbinu termoelektrane.
A ideja je da se koncentriranjem snažne svjetlosti postignu takve temperature pomoću kojih bi se voda razbijala na vodik i kisik. I sve to zato da se vodik potom posebno odvodi i skladišti kako bi se njime mogli pokretati automobili, avioni, kakve god varijante prijevoznih sredstava s motorima na unutarnje sagorijevanje koji danas koriste naftne derivate i uništavaju klimu ispušnim plinovima. Preciznije, izbacuju ugljični dioksid.
Ovako dobijen vodik, međutim, bio bi savršeno ugljično neutralan, klima se ne bi uopće zagađivala, jer bi se svjetlo koje se koncentrira dobivalo direktno od Sunca koje obasjava Zemlju i potom zrcala koja to svjetlo usmjeravaju. Jedini je problem u razvoju ovakve tehnologije to što je potrebno mnoštvo eksperimenata sa svjetlom Sunca, a graditi posebnu solarnu termoelektranu samo za to bilo bi suludo.
Znanstvenici su zato napravili svoje električno ksenonsko reflektorsko čudovište. Do sada im je čak već i uspjelo da pomoću ugljika i vode, kompliciranom kombinacijom raznih metalnih katalizatora koji pomalo zvuče kao alkemija, dobiju savršeno umjetni benzin.
Kad bi im konačno uspjelo postići industrijski isplativu proizvodnju benzina i/ili vodika, to bi bilo revolucionarno, i to ne čak toliko za automobile, jer je efikasnost električnih automobila posljednjih godina nevjerojatno razvijena i sve se brže povećava, nego za potrebe pogona, primjerice, aviona.
Avion na solarni pogon već postoji, čak je obletio svijet, ali je riječ o vrlo krhkoj letjelici, jednom od onakvih strojeva kakvih se čovječanstvo sjeća nakon desetljeća tehnološkog razvoja kao pionirskih koraka. Istodobno se razvijaju i nešto otpornije letjelice na vodik. Primjerice S5-MHY4, propelerac sposoban ponijeti četiri osobe. Projektanti tog aviona smatraju da će vodikove letjelice s motorom s unutarnjim izgaranjem za 20 do 25 godina moći ponijeti 40 putnika.
Konačno, kako vrijeme protječe, klimatske promjene sve su gore, sve je manje šanse da će ih čovječanstvo zaustaviti i svaki novi izum kojim bi se smanjila emisija CO2 više je nego dragocjen. Od projiciranih 2°C koliko se smatra da bi mogla biti gornja granica klimatskih promjena nakon kojih se atmosfera Zemlje i život više ne bi mogli spasiti, čovječanstvo je potrošilo već 1,1 °C.
S tim što najeminentniji svjetski klimatolozi smatraju da je već i 1,5°C vrlo riskantno, te da čak niti to ne garantira da se globalno zagrijavanje ispod te granice može popraviti. Neki smatraju čak da je čovječanstvo još prije nekoliko godina zabilo posljednji, presudni ugljični čavao u klimatsku smrt života na Zemlji.
