Ustaljeno je mišljenje da je lakše ljudima koji nisu baš previše dobro prošli kad se 'dijelila pamet', jer se oni ne zamaraju s različitim stvarima zbog kojih oni pametniji razbijaju glavu. Tipično se na izrazito inteligentne ljude gleda kao na pomalo neprilagođene individualce koji su puni ljutnje, frustracije i osamljenosti. Zamislite samo Virginiju Woolf, Alana Turinga ili Lisu Simpson. Usamljenici su to uz koje se može povezati ona Hemingwayjeva izjava da je sreća među inteligentnim ljudima najrjeđa osobina.
Iako se pitanje jesu li pametni ljudi nesretniji može činiti trivijalnim, ono mnogima može pomoći da se opuste u svojoj koži. Uzmite za početak činjenicu da se većina obrazovnog sustava usredotočila na popravljanje naše akademske inteligencije, iako je poznato da svi imamo granice do kojih možemo ići. IQ je i dalje primarni način mjerenja kognitivnih sposobnosti, a trošimo milijune na to kako bismo trenirali mozak i možda poboljšali kognitivne mogućnosti. Ali što ako je naša potjera za genijalcem u sebi nešto od čega bismo trebali pobjeći glavom bez obzira?!
Prvi koraci na naše glavno pitanje, poduzeti su prije gotovo stotinu godina, u zlatno doba američkog jazza. U to je vrijeme pozornost privlačio novi IQ test, koji se dokazao uspješnim u centrima za novačenje tijekom Prvog svjetskog rata, te 1926. godine kad ga je psiholog Lewis Terman odlučio isprobati kako bi identificirao grupu posebno nadarene djece. Obavljajući testiranja u kalifornijskim školama i probirući najbolje od najboljih, odabrao je 1.500 učenika koji su imali IQ iznad 140 (a među kojima ih je 80 imalo IQ viši od 170). Ta grupa je postala poznata pod imenom 'Termiti', a usponi i padovi koji su ih zadesili tijekom života istražuju se do današnjih dana.
Najviše su razočarali - sami sebe
Kao što je bilo i za očekivati, mnogi članovi Termita su postali bogati i slavni, s tim da je najuspješniji postao Jess Oppenheimer, pisac poznate serije iz 1950-ih, 'I love Lucy'. U vrijeme kad je ova serija emitirana na televiziji, prosječna plaća članova Termita bila je duplo veća od ostalih.
Ali nisu svi članovi grupe ispunili očekivanja. Mnogi su se željeli baviti plemenitim poslovima, pa su završili kao policajci, vatrogasci, pomorci ili daktilografi. Zbog toga je Terman zaključio da intelekt i postignuća nisu uopće nužno povezani. Niti je činjenica da je netko bio izrazito pametan značila da će on osobno biti sretan, budući da se tijekom godina broj razvoda, alkoholizma i suicida kod Termita izjednačio s nacionalnim prosjekom.
U dobi kad su Termiti već bili na putu prema staračkom domu, iz njihovih primjera mogla se izvući poanta da inteligencija ne znači nužno i bolji život. Što su oni neprestano dokazivali kroz svoje živote. U najboljem slučaju, veća inteligencija ne može utjecati na to koliko ćete vi biti zadovoljni svojim životom, a u najgorem - možete se osjećati manje ispunjeno od drugih.
To ne znači da su svi ljudi koji imaju visok IQ automatski mučenici i genijalci, kao što to zna prikazivati popularna kultura, no svejedno je intrigantno. Zašto se prednosti više inteligencije, dugoročno gledano ne isplate više?
Jedan od mogućih odgovora mogao bi se kriti u tome da ako ste svjesni svojih talenata to je kao da imate svojevrstan uteg oko noge. 1990-ih su preostali živi članovi Termita bili upitani da pogledaju unazad na događaje koji su obilježili njihove živote. Umjesto da su uživali u svojim postignućima, mnogi su izjavili da su često imali osjećaj kao da nisu dorasli svim očekivanjima koja su pred njih stavljena u najmlađoj dobi, kad je okolina shvatila koliko su pametni.
Taj osjećaj tereta, pogotovo kad se kombinira s drugim očekivanjima, motiv je koji se često javlja kod nadarene djece. Najupečatljiviji i najtužniji je primjer matematička genijalka Sufiaha Yusof. Djevojčica se s 12 godina upisala na Oxford, no odustala je prije završnih ispita i počela raditi kao konobarica. Poslije je radila kao call girl, pri čemu je mnoge klijente zabavljala citirajući jednadžbe tijekom seksi poziva.
Razmišljanje, promišljanje i neumorna briga
Još jedna česta žalba koja se može čuti u studentskim kafićima i na internetskim forumima jest da pametni ljudi mogu bolje uvidjeti svjetske poteškoće. Dok se većina nas fokusira na osnovne egzistencijalne probleme, pametniji ljudi bdiju noćima razbijajući glavu zbog uvjeta u kojima žive milijuni ljudi. Ili zbog ljudske gluposti.
U stvari, konstantna briga bi mogla biti jedan od znakova inteligencije, ali ne na onaj način na koji su to ovi mladi filozofi zamislili. Intervjuirajući studente o različitim temama, Alexander Penney s MacEwan fakulteta u Kanadi, otkrio je da osobe koje imaju viši IQ zaista osjećaju više tjeskobe tijekom dana od drugih. No zanimljivo je da se većina njihovih briga odnosila na uobičajene, svakodnevne probleme i misli. "Njihove brige nisu bile dubokoumne, nego su jednostavno češće brinuli o više stvari. Ako bi se dogodilo nešto ružno, oni bi proveli više vremena razmišljajući o tome", objasnio je Penney.
Dubljim proučavanjem, Penney je otkrio da je to obično bilo povezano i s verbalnom inteligencijom, onom vrstom koja se testira uz pomoć riječi u IQ testovima, dok u prostornoj inteligenciji nisu briljirali (a to je ona koja smanjuje rizik od anksioznosti). On je pretpostavio da elokventniiji ljudi mogu lakše opisati anksiozne osjećaje koji ih tište, te automatski i više razmišljati o njima. Iako, to nije nužno nedostatak. "Možda su jednostavno ulazili malo dublje u bit svakog problema od većine ljudi, što im je pomoglo i da uče iz svojih grešaka", smatra Penney.
Ono što je pak neugodna istina jest da višu inteigenciju ne prati nužno i pametnije odlučivanje. Dapače, u nekim situacijama pametni donose odluke koje znaju biti 'gluplje' nego od drugih ljudi.
Ostatak teksta pročitajte na BBC-ju.
