Pariški sporazum o klimatskim promjenama kao jedan od temeljnih izazova navodi kako prosječna temperatura planete ne smije narasti za više od 2 stupnja Celzijeva.
Kako bi potpisnice zaista i ostvarile zadani cilj jasno je kako se mora ograničiti ispuštanje stakleničkih plinova.
Cijene, nameti i kazne jako i sistematski utječu na ljudske postupke, piše Martin Wolf za Financial Times. S time na umu - preko jednostavnog poreza - na ugljične sastojke fosilnih goriva utječe se na izbore i postupke svih proizvođača i konzumenata koji za svoje funkcioniranje trebaju energiju, a to je manje više sve u modernoj ekonomiji.
Dapače, kontroliranje cijene ili poreza na ugljik može se postići kontrola bez zakona na državnim razinama. Nešto novca bi se uprihodilo, a država bi to mogla iskoristiti da ukloni teret sa onih grupa koje su najviše stradale uvedenim tarifama, ili da promovira investicije koje potiču adaptaciju i usporavanje promijene klime.
Kombinacija jednostavnosti, vrlo jednostavnog seta pravila i efektivnosti taktika "naplaćivanja" ugljika kako bi se postigle kvote idealan je način da se postigne dugotrajna promjena diljem planete. No, usprkos svim vrlinama progres je ograničen. Čak 85 posto emisije plinova nije "pokriveno" ovim tarifama.
Tamo gdje je naplata i uvedena razina cijena je daleko ispod preporučenih 40 do 80 dolara po toni do 2020. i 50 do 100 dolara po toni do 2030. Preporuke su to komisije na čijem su čelu Nicholas Stern iz London School of Economics i Joseph Stiglitz sa njujorške Columbije.
Tarife i kvote, za sada su, neefikasne i neefektivne u usporedbi s onime što mogu biti. Pitanje je zašto?
Jedno od objašnjenja jest da su neke vlade, poput one Donalda Trumpa, barem na federalnom nivou odbacile problematiku klimatskih promjena jednim djelom kao znanstveno pretjerivanje, a s druge strane Trump tvrdi da Pariški sporazum škodi američkoj ekonomiji.
Odluka druge po redu ekonomije (nakon Kine) po količini stakleničkih plinova utječe na motiviranost ostalih država koje su se obvezale, ponajviše zato jer jer nije pošteno da veliki SAD pobire i novac i rezultate, a ostali se odriču.
Upravo taj primjer podcrtava temeljnu poteškoću. Najjednostavnije bilo bi imati "fiksnu i globalnu" cijenu od koje se "ne može pobjeći". Međutim to zahtjeva dogovor o načinu obračuna (da li klasičan porez, ili sustav "otkupa" ili „plafona/limita zagađivanja“), a postavlja se i pitanje pravičnosti - koliko će stradati najsiromašniji.
Sustav „plafona/limita zagađivanja“ i kupoprodaje dozvola - Vlada postavlja ograničenje/plafon na ukupnu količinu emisije ugljičnih plinova koja se može emitirati u određenom vremenskom periodu. Kompanije koje žele povećati vlastitu emisiju morat će kupovati dozvole za to od onih kompanija koje manje zagađuju.
Porez na emisiju ugljičnih plinova – nametnut kompanijama od strane vlade za svaku tonu CO2 koje kompanije emitiraju. Jednostavniji za uvođenje i implementaciju u odnosu na sustav plafona zagađivanja i kupoprodaje dozvola, međutim ujedno i manje popularan među kompanijama.
U praksi, cifre se zato dogovaraju na nacionalnoj razini. Obveze bogatih država su veće jer one povijesno imaju veću količinu emisije po glavi, i većim kapacitetom da svoje građane zaštite od novih obveza plaćanja. S različitim obvezama dolaze različita pravila i zakoni.
To je također jedan od razloga zašto i bogati i siromašni izbjegavaju dogovor. Može li se cijeli sustav učiniti efikasnijim? Svaka promjena pravila i zakona mora doći brzo, jer će temperaturni cilj biti nemoguće postići. Kako bi to ubrzale vlade se moraju obvezati da će dio uprihođenog iskoristiti kako bi se smanjili drugi porezi i kako bi se pomoglo najteže "pogođenima".
Jedan od najvažnijih poteza biti će ukinuti subvencije za fosilna goriva - suštu suprotnost onome što oporezivanje želi postići. Uz to treba uskladiti promjene na području urbanog razvoja i uložiti u novu energetsku infrastrukturu. Svakoj državi treba prepustiti da se odluči želi li sustav fiksne cijene ugljika, poreza na ugljik ili "sustav otkupa/plafona/limita zagađivanja“" (cap and trade system) gdje kompanije koje trebaju više otkupljuju neiskorištene kvote od onih koje trebaju manje.
One koji u tome ne žele sudjelovati došlo je vrijeme da se suoče sa potencijalnim sankcijama, ili cilj nikada neće biti postignut. Riječ je o divu od ideje koji bi mogao promijeniti sve, no treba ga probuditi i upogoniti.
