Znanost
6993 prikaza

On je još 1907. 'izmjerio da duša teži 21 gram'

Duncan MacDougall
YouTube
Nije mu donijelo ništa dobroga, upamtili su ga kao lošeg znanstvenika i kao ubojicu pasa

Duncan MacDougall bio je liječnik i na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće radio je kao liječnik u gradiću Haverhill u Massachusettsu. Povijest ga je upamtila kao onoga koji je pokušao smisliti znanstveni način za dokazati da čovjek ima dušu, i to ni manje ni više nego tako što će izmjeriti njenu masu. Jedni su bili oduševljeni njegovim "praktičnim rješenjem", drugi su njegovo istraživanje ocijenili kao apsurdno i neznanstveno. Imao je 35 godina kada je 1901. započeo svoj projekt.

Odabrao je šest osoba koje su bile do te mjere na umoru da nisu bili u stanju više izaći iz kuće. Četvero ih je patilo od tuberkuloze, jedna osoba od dijabetesa, a za jednu nisu znali ništa osim da od nečega umire. Odabirao ih je tako da bude siguran da će u trenutku umiranja biti mirni, a usto bi im, kad bi naslutio da se kritični trenutak bliži, krevet postavio na preciznu vagu koja je bila u stanju mjeriti do razine preciznosti od nekoliko grama.

David Goodall Još 24 sata Life Ima 104, zdrav je, čeka eutanaziju i pjeva 'Odu radosti'

U skladu s pretpostavkom da ljudi imaju dušu, a životinje ne, prethodno je mjerio i razlike u težini pasa trenutak prije i trenutak poslije smrti. Nije to nikada priznao, ali, kako nije mogao pronaći dovoljno pasa na umoru, pretpostavlja se da je potrovao zdrave pse. 2015. godine Discover Magazine napisao je što je detaljno radio u dijelu projekta s ljudima:

"Nije bilježio samo točan trenutak smrti ljudi, nego i ukupno vrijeme provedeno u krevetu i sve promjene koje su se dogodile u trenutku posljednjeg izdaha. Čak je uračunao i gubitak tjelesnih tekućina poput znoja i urina, te plinova poput kisika i dušika."

11. ožujka 1907. za New York Times je izjavio da je kod jednog pacijenta izmjerio gubitak tjelesne težine u trenutku smrti od tri četvrtine unce, što je značilo 21,3 grama.

"Čim je život iscurio iz osobe, kazaljka je pala tako trenutno da je to bilo zaprepašćujuće, kao da je nešto istog trenutka izišlo iz tijela", kazao je za članak koji je izašao u novini.

Tvrdio je da kod pasa nije uočio nikakav gubitak tjelesne mase takve prirode. Sam je priznao da bi za konačan zaključak o težini duše bilo neophodno postupak ponoviti još puno puta. Za ostale slučajeve naveo je da ih nije mogao uzeti u obzir zbog raznih praktičnih problema; od toga što je pacijent umro dok oprema još nije bila kalibrirana do toga da oprema nije bila dovoljno fino podešena. Jedan od prvih kolega koji ga je sasjekao kritikom bio je liječnik Augustus P. Clarke.

Duncan MacDougall, članak u NY Timesu o "duši koja teži 21 gram" | Author: public domain public domain

On mu je pokušavao objasniti da su grami koji su "nestali" mogli biti posljedica niza prirodnih procesa, čisto fiziološke prirode, odnosno, da je mogla biti riječ o znojenju, o posljedici povišene temperature krvi i slično. MacDougall je i dalje tjerao po svome. Tvrdio je da duša "flegmatičnog čovjeka, sporog u djelovanju i u mislima, ostaje u tijelu nakon smrti još jednu minutu prije nego što postane svjesna svoje slobode".

Otišao je dotle da je dušu pokušao i fotografirati. Discover Magazine je pisao da je "napravio desetke eksperimenata u kojima je smatrao da je fotografirao 'svjetlost međuzvjezdanog etera' unutar ili oko tijela pacijentove lubanje u trenutku kad je ovaj umro". No, ništa od onoga što je radio, znanost tog doba nije mu priznala. Već tada su mu prigovarali da je mjerenje težine vrlo nepouzdana metoda, odnosno da su mu metode traljave.

Upirali su u činjenicu da je svoje zaključke temeljio na jednom jedinom slučaju, a da je ignorirao ostalih pet. MacDougall je umro 1920. godine, ali ga je nadživjelo i zgražanje javnosti nad time što je pobio mnoštvo pasa bez posebno opravdanog razloga za vjerovati da bi iz toga mogao doznati nešto doista korisno.

Kako se narednih stotinjak godina znanost razvijala do neslućenih razina, a onda do još novih neslućenih razina i tako nekoliko puta, vremenom je iskrsnuo i argument koji mu također nikako ne ide u prilog, da u ono vrijeme s nikakvom opremom nikako nije mogao znati doista pravi trenutak smrti.

Reanimacija Nova spoznaja Znanost Mozak i dalje radi: "Kad umrete, znate da ste umrli"

Pritom su mu kritičari navodili već i najobičnije slučajeve u kojima su ljude, posebno moderna medicina, uspijeva otrgnuti s praga smrti nakon što su po nekoliko minuta proveli u stanju kliničke smrti, a o još čudesnijim medicinskim fenomenima da se i ne govori. U svakom slučaju, povijest i znanost upamtili su ga kao neznanstvenika.

Sama ideja kojom se vodio, unatoč nekim morbidnim detaljima, dovoljno je, međutim, bila pjesničke prirode da je anegdota s "izmjerenom težinom duše od 21 grama" opstala u umjetnosti i popularnoj kulturi, bilo kao metafora, kao simbol ili neke druge vrste. Tako je meksički redatelj Alejandro González Iñárritu 2003. snimio film "21 gram" s Beniciom del Torom, Seanom Pennom i Naomi Watts u glavni m ulogama.

Tu je 21 gram poslužio kao puka metafora. Dan Brown se u svom "Izgubljenom simbolu" referirao na stvarnu povijesnu epizodu, no, sam Brown zapravo nikada nije išao kompromitirati se tvrdnjom da su njegove priče bilo što osim zabavne fikcije.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.