Imali su relativno dobar vid, mogli su provesti neko vrijeme izvan mora, ali umjesto nogu, imali su još uvijek peraje... Kada je život iz mora prvi put izišao na kopno, otprilike je poznato. Bilo je to prije oko 530 milijuna godina, koliko su stari prvi otisci nekakvog sićušnog bića nalik na stonogu. Tek prije 434 milijuna godina na kopnu su počele rasti prve biljke, tek prije 385 milijuna godina na kopno su u potrazi za insektima i sličnim ukusnim obrocima krenuli kralježnjaci.
Ali, što je bilo presudno za taj evolucijski skok? Sveučilište Northwestern iz Chicaga objavilo je na svojim stranicama članak u kojem predstavlja znanstvenike koji smatraju da je to bio razvoj vida, nipošto razvoj udova za kretanje po kopnu umjesto peraja. Neuroznanstvenik Malcom Maclver i paleontolog Lars Schmitz proučavali su fosile bića iz razdoblja devonian u paleozoiku i primijetili da su se oči bića na koja su nailazili povećala triput za potrebe vida na kopnu.
Ali ne nakon izlaska na kopno, nego prije toga. Kako se na kopnu može vidjeti 70 puta dalje nego u vodi, zaključak je da je bolji vid bilo ono što je zahtijevalo i razvoj većeg mozga koji će tolike podatke i obrađivati, te da su kralježnjaci na kopnu razvili i sposobnost aktivno planirati ono što rade, a ne da se sve svodi samo na reakciju, kao što je slučaj kod riba. "Kako smo došli na kopno prije 385 milijuna godina? Mi smo prvi koji smatramo da vid ima nekakve veze s tim", kazao je Maclver.
"Pronašli smo veliku razvoj vizualnih sposobnosti kod kralježnjaka točno prije nego što će izići na kopno. Naša je hipoteza da je sposobnost vida neistraženog obilja hrane na kopnu – stonoga, paukoova i drugog – odvelo evoluciju u smjeru razvoja udova iz peraja", kazao je. Ribe su, znači, prije 385 milijuna godina s površine iznenađeno utvrdile da na samo nekoliko centimetara od njih, na suhom, postoji prava gozba, njima nedostupna. I to su vidjele jako dobro, 70 puta bolje nego u vodi.
A nakon što su razvile triput veće oči, njihova sposobnost da vide na kopnu, povećala se milijunima puta u odnosu na ono što su vidjele u vodi. "Povećati oči u vodi ne donosi skoro nikakvu prednost, jer je vid uvelike ograničen na prostor samo neposredno ispred životinje", objasnio je Schmitz. Usto, razvoj većih očiju znači i veću potrošnju energije potrebne za obrađivanje podataka iz očiju, iz čega proizlazi da netko mora imati doista jako dobar razlog, drugim riječima izvor nove hrane, za evolucijski razviti čak triput veće oči.
Svoju hipotezu su znanstvenici detaljnije objasnili u članku u Proceedings of the National Academy of Sciences. Dvodihalice ili kakve su već bile, oči su s prosječnih 13 milimetara povećale na prosječnih čak 36 milimetara. Za to im je bilo potrebno tričavih 12 milijuna godina i lako je moguće da su to vrijeme iz vode sve češće hvatale nekakav plijen, jer bi evolucija naprosto napustila taj smjer da se to nije stalno isplaćivalo u vidu sve više hrane.
A s povećanjem očiju, dalje je sve išlo jedno za drugim. Više je bilo energije i podataka, pa je narastao mozak tih bića. S većim mozgom kralježnjaci su usred prijelaza iz mora na kopno mogli početi i planirati, na kopnu su stali razvijati noge iz peraja i tako sve do danas.
Kako to može izgledati, dalo se naslutiti prije dvije godine kad je u Australiji zavladala uzbuna nakon što su na kopnu otkrili vrstu ribe penjući smuđ, dvodihalicu – i sa škrgama i s plućima - sposobnu preživjeti na kopnu čak šest dana. U stanju je uloviti čak i manje ptice, o paucima i drugom da se ne govori, tako da, kad se ta riba pojavi u obalnom pojasu u kojem je ranije nije bilo, napravi pravi pomor među insektima, pticama i životinjama.
