Ako tražite odgovor na pitanje odakle dolazimo, on uvelike ovisi o tome koga pitate.
Astrofizičar bi vam tako mogao reći da se kemijski sastav našeg tijela kovao u nukearnim požarima zvijezda, dok će evolucijski biolog vjerojatno istaknuti sličnosti našeg DNK s onim drugih primata i zaključiti da smo se razvili od majmuna.
No Lisa Randall, teoretičarka fizike s Harvarda, nudi potpuno drugačiji odgovor - kojeg je opisala u novoj knjizi "Dark Matter and the Dinosaurs".
Randall naime tvrdi da je izumiranje dinosaura, koje je bilo nužno za nastanak ljudi, povezano s tamnom tvari - misterioznom, nevidljivom tvari za koju astronomi procjenjuju da čini 85 posto svega u svemiru.
Izumiranje jedne vrste predstavlja početak stvaranja druge
Paleontolozi su uglavnom suglasni da je prije otprilike 66 milijuna godina div, 14.5 km dugo nebesko tijelo, vjerojatno komet, pogodio Zemlju. Pritom je uništeno 75 posto svih živih vrsta na planetu, uključujući i većinu dinosaura.
Među preživjelima su bile i male vrste primata, koje su sljedećih 66 milijuna godina rasle i razvijale se sve dok nismo došli do današnjih ljudi.
No što je uopće uzrokovalo da se neki divovski kamen zabije u naš planet i pruži primatima šansu za daljnji razvoj? Može biti da se sve dogodilo slučajno ili da smo imali sreće.
Ali Randall ne dijeli to mišljenje.
U svojoj knjizi ona opisuje tamni oblik nalik palačinki, koji se sastojao od guste tamne tvari, a koji je odgovoran na pojavu naše vrste.
Tamna tvar nikad nije izravno otkrivena, no postoji više nego dovoljno dokaza da gravitacijski utječe na naš svemir, te većina znanstvene zajednice smatra da iako se ne može dodirnuti ni vidjeti, ona prožima svemir.
Tamna tvar se općenito koncentrira u velikim auroeloma oko galaksija, poput velikih mjehurića. Ali Randall smatra da bi mogli postojati i tamni diskovi među zvijezdama, planetama i oblacima plina u našoj galaksiji.
Pazite na tamne diskove
Ako u Randallinim hipotetskim tamnim diskovima postoji tamna tvar, to bi moglo objasniti zašto diskovi imaju tako jak gravitacijski utjecaj na tijela oko sebe, uključujući i naš Sunčev sustav.
No Sunčev sustav nije uvijek blizu diska, koji predstavlja poantu Randalline teorije.
Sunčev sustav se vrti oko središta Mliječne staze, na isti način kao što se Zemlja okreće oko Sunca, uz intrigantnu stopu titranja.
Skupina astronoma izradila je gurbu procjenu oscilacije ove stope prije 15-ak godina, te su izračunali da Sunčev sustav prolazi kroz ravninu Mliječne staze jednom u 32 milijuna godina. Drugim riječima, ako postoji tamni disk, toliko često prolazimo i kroz njega.
Zanimljivo je da postoje dokazi koji ukazuju na to da je do masovnih izumiranja u prošlosti Zemlje dolazilo upravo unutar tog vremenskog okvira, ili jednom svakih 25 do 35 milijuna godina.
Upravo zbog te poveznice između masovnog izumiranja i oscilacije u Sunčevom sustavu diljem galaksije, Randall i njezin kolega s Harvarda, Matthew Reece, su i počeli proučavati moguće podrijetlo nastanka ljudske vrste.
Randallina hopteza je da kad prolazimo kroz tamni disk, gravitacija iz tamne tvari - kojom je disk ispunjen - utječe na vanjski dio našeg Sunčevog sustava, nazvanog Oortov oblak.
Ovaj oblak nalazi se 50.000 do 100.000 astronomskih jedinica udaljen od Sunca, te se pretpostavlja da sadrži milijarde ledenih predmeta koji su široki oko 20 km.
Kada bi oni udarili u Zemlju, slobodno bi se mogli pozdraviti s bilo kakvim životom kakav nam je sad poznat, a Randall smatra da se točno to dogodilo dinosaurima prije 66 milijuna godina, čime su otvorena vrata evoluciji primata.
Dokazivanje
Iako je nemoguće vratiti sat, pogotovo toliko unatrag, dokazivanje postojanja tamnog diska svakako bi išlo u prilog Randallinoj teoriji.
Ona je to pokušala učiniti tako što je gledala brzinu i smjer kretanja zvijezda u našoj galaksiji. Ako se zvijezde kreću u smjeru koji se ne može objasniti običnom, vidljivom tvari oko njih, tad se javlja velika mogućnost postojanja tamnog diska.
Premda, to nije tako lako dokazivo, budući da postoji oko 100 milijardi zvijezda u Mliječnoj stazi, a lov na tamnu tvar nije nimalo jednostavan.
Zasad imamo desetak funkcionirajućih detektora pod zemljom, na Zemljinoj površini i u svemiru, te niti jedan još nije uspio detektirati čestice tamne tvari. Ako uspiju, to bi bio još jedan plus za Randall i njezinu hipotezu, piše Business Insider.
