Sve je počelo prije nekoliko godina kada je entomolog Stephen Martin po prvi put u Brazilu naišao na tri metra visoke i devet metara široke humke u zabačenim krajevima na sjeveroistoku zemlje. Humke je primijetio tijekom vožnje automobilom.
"Nakon 20 minuta i dalje smo vozili između njih i konačno sam upitao: 'Pa, što je to?'", prepričavao je poslije za New York Times.
U Brazil je tom prilikom putovao kako bi kao stručnjak Sveučilišta Salford iz Velike Britanije proučavao svjetsko odumiranje pčela. Na humke nije bio spreman i isprva je mislio da je riječ o hrpama materijala, preostalima nakon radova na gradnji ceste. No, vozač mu je jednostavno odgovorio: "Oh, to su samo termitnjaci."
Dr. Martin mu nije tako ako povjerovao: "Pitao sam: 'Jesi li baš siguran?' A on je rekao nešto u stilu: 'Pa, i ne znam. Mislim da je to to.'"
Na sljedećem putovanju u Brazil slučajno je sreo ekologa Roya Funcha koji se za brazilski Državno sveučilište Feira de Santana priprema određivati starost svakog pojedinog termitnjaka radioizotopnim datiranjem ugljika.
"Rekao sam: 'Pogledaj ih samo, mora da ih je ovdje na tisuće.' A on je odvratio: 'Ma kakvi, ima ih tu na milijune'", pričao je.
Na kraju se ispostavilo da se čak i on preračunao, odnosno da je zaprepašćujuće podcijenio njihov broj. S još nekoliko kolega prihvatili su se posla i nakon nekoliko godina rada objavili da tih velikih termitnjaka ima čak 200 milijuna. Ne termita, termitnjaka. Ispalo je da se prostiru na površini Velike Britanije, da su u prosjeku udaljeni jedni od drugih nešto manje od 20 metara.
"Mi ljudi nikada nismo izgradili grad takve veličine, nigdje", kazao je Martin.
Možda i najveće iznenađenje bila je starost 11 analiziranih termitnjaka. Ispalo je da je najmlađi star 690 godina, a najstariji 3820 godina, odnosno da je riječ o građevini koja je nastala u doba najveće i najstarije piramide u Gizi, Keopsove piramide. Ne samo to, pri procjeni starosti uzimali su najmanju vrijednost koju im je sugerirala analiza C14 iz materijala iz termitnjaka, što znači da bi moglo biti moguće čak i to da su najstariji termitnjaci od njih na tom mjestu već 8000 godina.
Znanstvenici su računali i kolikog je volumena sav materijal, zemlja što su je iskopali ovi krajnje sofisticirano organizirani društveni kukci dugački do četiri centimetra. Riječ je o 10 kubičnih kilometara materijala, što odgovara, ako bi se uspoređivalo s Keopsovom grobnicom, volumenu čak 4000 Velikih piramida iz Gize.
"Ovo je najveći poznati primjer oblikovanja ekosustava jedne vrste kukaca", napisali su u rezultatima istraživanja.
Kao prirodoznanstvenicima bilo im je iznenađujuće i kada su otkrili da su humke ovih termitnjaka naprosto humke, rezultat izbacivanja iskopanog materijala na vrhu okomitog tunela kroz koji su iznosili ono što su kopali kroz tlo kako bi si napravili, održavali, proširivali naseobinu. Termiti u tako velikim termitnjacima inače redovito grade pravo grad, mrežu tunela s odvojcima za ventilaciju, iz čega čak i ljudi mogu jako puno naučiti o prirodnoj klimatizaciji vrhunske efikasnosti, i s gnijezdima.
Što se tiče strogo ograničene razdaljine između svakog termitnjaka i onih kojima je okružen, Funch i Martin isprva su mislili da je to posljedica mnoštva kolonija koje su se međusobno natjecale. Ali kad su to išli provjeriti, uzevši jednog termita iz jednog termitnjaka i stavivši ga u susjedni među tamošnje termite, ovi ga uopće nisu napali. Ispalo je da su svi ti termiti dio iste obitelji, a da je razdaljina između svaka dva susjedna termitnjaka posljedica efikasno iskorištenog prostora za odlaganje otpada.
Mlađi termitnjaci radom kukaca rastu između 1,2 i 1,5 metara tijekom dvije sezone. Većina starijih termitnjaka čini se da više nije aktivno, no to ne mora biti točno. To može biti i posljedica naprosto toga da su si termiti na tom mjestu iskopali onoliko koliko im je bilo potrebno i da je to to. Lokalni stanovnici ove brazilske regije oduvijek znaju za ove termitnjake. Razlog zašto za njih zna malo tko od ljudi izvana jest to što je velika većina termitnjaka sakrivena kržljavom šumom u tom kraju.
"Ne možete ih tako lako spaziti u tom raslinju, a i ovim putem ne prolazi tako puno znanstvenika", kazao je Funch.
Temperature su tamo u većem dijelu godine 38°C ili i toplije od toga, uslijed čega su stabla najčešće "spržena" vrućinom i bijela. Krajolik se zazeleni samo tijekom kratke sezone kiša, a ubrzo, kako se tlo opet osuši i lišće opadne, sve opet djeluje pusto. No, to doba godine ključno je u životu ovih termita.
"Oni žive od opalog lišća i idu se hraniti jednom godišnje", kazao je Martin za New York Times.
To je bio i razlog kako je Funch otkrio ovo mjesto. Prije desetak godina satelitske slike Google Eartha postale su dovoljno oštre za spaziti svaki pojedini termitnjak. Pa se onda zaputio istražiti ih. Kao i drugdje po Brazilu, i ovdje se šuma sječe, doduše ne onako radikalno kao u Amazoni.
U tom slučaju termiti odsele s tog dijela, jer više nema lišća kojim bi se hranili i spremali si zalihe duboko u tlu. OK, a ako jednom godine termiti masovno odlaze u "žetvu" opalog lišća, što onda rade svih preostalih oko 350 dana? E, to je stvar koju Martin i Funch namjeravaju otkriti u nastavku svog njuškanja po ovoj nevjerojatnoj koloniji kukaca.
