Pokvari se ljudima i avion, automobil, čak i bicikl, kamoli neće nešto tako osjetljivo i rizično kao što je svemirska letjelica. Amerikanac Nick Hague i Rus Aleksej Ovčinin imali su dovoljna znanja i prisebnosti za to da se živi vrate na Zemlju nakon što su im na Sojuzu, nakon polijetanja s kozmodroma u Bajkonuru, otkazali motori na drugom stupnju rakete. Plan je bio da s vrijednom opremom i zalihama otputuju na Međunarodnu svemirsku postaju.
I umjesto da se već privikavaju na uvjete života na ISS-u, oni u Kazahstanu slave to što nisu stradali vraćajući se kroz atmosferu pod puno oštrijim kutem od onoga za koji je letjelica predviđena. Tragedije, pogibije ljudi, pa i životinja u svemirskim putovanjima i istraživanjima, puno puta su obilježene i opjevane. Krize iz kojih su posade uspijevale preživjeti, međutim, javnost u pravilu ne pamti.
Apollo 13
Citat "Houston, imamo problem" star je već 48 godina, otkako su James A. Lovell, John L. Swigert i Fred W. Haise shvatili da su na putu prema Mjesecu, a da je ono što im je eksplodiralo, bio spremnik s tekućim kisikom broj dva. Bili su na putu tek 56 sati, a u svemiru su proveli ukupno skoro šest dana. Naravno da su otkazali spuštanje na Mjesec, nego su samo okružili oko Zemljinog satelita, i to na bitno većoj udaljenosti od planiranog jer im u letjelici jedva da je još išta funkcioniralo.
Jedva da su imali struje i vode, nisu imali grijanje u kabini, tlak zraka im je opasno opao, krpali su sve živo kako su znali i umijeli. No, na kraju su se živi uspjeli vratiti na Zemlju. Naknadno se otkrilo da je spremnik s kisikom već bio oštećen na Zemlji, još tijekom testiranja opreme, ali to nitko nije primijetio.
Apollo 12
Ovo je bila šesta NASA-ina misija s ljudskom posadom u svemir i druga koja se spustila na Mjesec. Sveukupno 10 dana trebalo im je za otisnuti se sa Zemlje, odletjeti na Mjesec, spustiti se, obaviti sve zadatke, otisnuti se s Mjeseca, spojiti lunarni modul s letjelicom iz Mjesečeve orbite i vratiti se.
Pun uspjeh misije, bez ikakvog problema. Zapravo baš i ne. Od trenutka u kojem se njihova raketa pri polijetanju odlijepila od tla, 36 sekundi poslije u raketu je udario grom, prava pravcata munja. I raketa je izdržala. Još 16 sekundi poslije u raketu je udario i drugi grom. Pa je izdržala i to.
Voshod 2
Davno je to bilo, još 1965., kada su čuveni Aleksej Leonov i Pavel Beljajev odletjeli u Zemljinu orbitu kako bi Leonov ušao u povijest kao prvi čovjek koji se upustio u "svemirsku šetnju". Bilo je sve u redu do trenutka kad se zbog prevelikog tlaka ukrutilo Leonovljevo svemirsko odijelo. Pustio je nešto zraka i prilagodio ga kako bi se uopće mogao sagnuti za dosegnuti vrata od kabine i vratiti se. No, kako je dugo bio vani, došlo je do male deformacije materijala, pa kozmonauti nisu mogli dobro zatvoriti vratašca.
Zato su se morali vraćati u odijelima. A to je onda značilo da im je unutra bilo tijesno. A to je pak značilo da im je trebalo nešto duže dok su se tako smjestili da je raspored mase kapsule bio kako treba. Na kraju su kasnili 46 sekundi za početak slijetanja i posljedica je bila ta da su, umjesto na dogovoreno mjesto, sjetjeli duboko u šume uz središnji Ural, kraj s predivnom prirodom i mnoštvom divnih slobodnih vukova i medvjeda od kojih su ih spasioci morali spašavati.
Uzrok svega je što su sovjetski znanstvenici isplanirali sve živo, a previdjeli samo tu "sitnicu" da provjere kako će se u otvorenom svemiru ponašati skafander Leonova.
ISS
Talijanskog astronauta Lucu Parmitana umalo je zapao jedan od mnoštva totalno otkačenih načina za umiranje u svemiru. Umalo se utopio. Bio je 16. srpnja 2013. i Parmitano i njegov američki kolega Chris Cassidy trebali su pripremiti dio Međunarodne svemirske postaje kako bi se na nju uskoro mogao prikačiti novi ruski modul. Sve je bilo u redu, dvojica su savršeno obavljali radove, a onda je Parmitano shvatio da mu se kaciga puni vodom.
Uz nultu gravitaciju nevolja je užasna, jer voda leprša i hvata se za površine poput njegovih očiju, ušiju, zavlačila mu se u nos... Jedva je vidio, nije ništa čuo, nije mogao disati kroz nos. Nije mogao komunicirati s centralom na Zemlji, tako da im je trebalo čak 23 minute da mu kažu neka se vrati unutra. A niti to nije išlo bez problema, jer je morao izbjeći područje puno oštrih dijelova po oplati ISS-a, koji bi, da si je rasparao odijelo o njih, doveli do njegove smrti.
Ispalo je da je problem bio u sustavu ventilacije u njegovom odijelu iz kojega je procurila voda. Tek puno poslije ispostavilo se i to da su 9. srpnja Paritano i Cassidy prijavili da su nakon jedne šetnje vani otkrili da se u kacigi Parmitana nakupilo između pola i jedne litre vode, a da ovaj to uopće nije primijetio nego tek kad je skinuo kacigu. No, na Zemlji problem nisu shvatili previše ozbiljno.
Apollo-Sojuz pokusni projekt
Bila je 1975. i napokon su vođe jednih i drugih shvatili da je krajnje vrijeme da razumiju da razvoj svemirske tehnologije naprosto ne smije biti sveden isključivo na utrku u duhu Hladnog rata. Stoga su Moskva i Washington dogovorili da se letjelica iz projekta Apollo i jedna iz projekta Sojuz nađu u orbiti i spoje. Tri američka astronauta i dva ruska kozmonauta spojili su svoje letjelice visoko iznad Zemlje i podružili se 44 minute. Sve je prolazilo savršeno do posljednjih detalja, čak i zajednički eksperimenti koje su proveli.
Kako bi pokazali puno poštovanje kolega iz druge letjelice, potrudili su se i jedni i drugi govoriti jezikom onih drugih; Amerikanci ruski, Rusi engleski. Izgrlili su se, pozdravili, odvojili letjelica i krenuli se spuštati. No, tijekom spuštanja astronauti su u Apollu shvatili shvatili da im je aparatura počea puštati didušikov tetroksid, otrovan plin koji se stao oslobađati iz reaktivnog kontrolnog sustava. Srećom pa su toliko izdržali da su, pljusnuvši u more, na vrijeme stigli otvorti kabinu i pustiti svježi zrak. Sva trojica na kraju su završila u bolnici na nekoliko tjedana zbog kemijskog oštećenja pluća.
