Znanost
534 prikaza

Pionir astronautike i prvi svemirski arhitekt bio je rodom iz Pule

Herman Potočnik
Wikipedia
Još 1928. godine Herman Potočnik smislio je geostacionarne satelite za 20. i 21. stoljeće

Gradska knjižnica u Puli 22. listopada otvorila je izložbu “Herman Potočnik Noordung: život u riječi i slici” o pioniru astronautike i svemirske arhitekture koji je stvarao kratko nakon Prvog svjetskog rata.

Velika rotirajuća svemirska postaja u Zemljinoj orbiti iz SF filma Stanleyja Kubricka “Odiseja u svemiru” iz 1968. bila je izvorno isključivo njegova ideja. Uostalom, kao i sve ostale ideje i proračuni u vezi s komunikacijskim satelitima, geostacionarnim orbitama i raznim drugim otkrićima bez kojih era svemirskih istraživanja ne bi bila moguća.

Snovi o svemiru u doba kočija i parnih lokomitiva

O kakvom je briljantnom umu bila riječ svjedoči to što je svoje jedino djelo “Problem putovanja svemirom” napisao još 1928., dok je cestama još prolazilo daleko više kočija i konjskih zaprega nego automobila.

Praktično je nepoznato da je početkom 1990-ih Međunarodna svemirska postaja (ISS) umalo dobila ime po njemu kako bi se čovječanstvo barem donekle iskupilo za to što mu nikad nije odalo zasluženo priznanje.

Podrijetlom Slovenac od roditelja iz Donje Štajerske, Potočnik se rodio 1892. u Puli gdje mu je bio stacioniran otac Jožef, general u austrougarskoj vojsci. Bez oca je ostao kad mu je bilo samo dvije godine.

Majka je s njim i još troje djece odselila u Maribor, gdje je mali Herman proveo djetinjstvo, točnije do 14. godine, kad ga ujak, general bojnik, šalje u Češku u vojnu srednju školu, a od 1910. na tehničku vojnu akademiju kod Beča, u svijet gradnje željeznica i mostova u kojem je mladi genijalni tehnički um briljirao.

Vojska u Prvom svjetskom ratu | Author: Wikipedia Wikipedia

Diplomirao je kao potporučnik 1913., baš na vrijeme da ga usisa Prvi svjetski rat, koji je njegovu željezničku regimentu bacao od Galicije, Srbije i Bosne do fronta na Soči. Kad bi njegove jedinice napredovale, željeznicu i prugu bi gradio. Kad bi se povlačili, rušio bi ih.

Iz rata se izvukao živ, kao satnik, ali i tako načet tuberkulozom da su ga praktično odmah umirovili. Više nikad nije uspio naći pošteni posao, osiromašio je, čak se preselio bratu Adolfu u Beč. Bila je to njegova životna tragedija, ali i začetak onoga čime će u doba parnih lokomotiva udariti temelje svemirskim putovanjima.

Upisao je studij elektrotehnike i strojarstva na Tehničkom sveučilištu Beč, diplomirao do 1925., ali i postao raketni stručnjak jer je usporedo sklopio mrežu poznanstava s čudacima koji su u to doba, praktično kao klinci, istraživali načine putovanja u svemir.

Povremeno je pisao u časopisu Verein für Raumschiffahrt i Die Rakete, sprijateljio se s Hermannom Oberthom, praktično svojim vršnjakom koji će godinama poslije postati otac raketne tehnologije, a još desetljećima poslije i astronautike.

Zbog uništenih pluća, Potočnik je jedva disao, neprestano je živio na rubu siromaštva, ali je istodobno uspijevao upiti sve što god se tih godina počinjalo otkrivati o raketama i svemiru, posebno ono što je u SAD-u radio Robert H. Goddard. Naposljetku, utrkujući se s vremenom, 1928. objavio je knjigu “Problem putovanja svemirom” i samo nekoliko mjeseci poslije toga umro od posljedica kronične upale pluća.

Tvrdio je da je čovječanstvo već tad moglo pripremati letove u svemir

Tako je ispalo da je njegovo životno djelo počelo praktično u onom trenutku kad je završio njegov život.

Lako za to što je praktično napisao udžbenik o znanstvenim spoznajama o raketama. Iako je i taj dio je obavio nevjerojatno pedantno. Izračunao je odnose goriva koliko bi raketa morala imati s obzirom na svoju masu, s obzirom na brzinu reaktivnih plinova koje bi se mogle postići primjenom određenih metoda, pa i s obzirom na vrstu goriva, te ispisao nekoliko tablica koje su prikazivale te odnose.

Nacrti Hermana Potočnika | Author: Wikipedia Wikipedia

Predložio je tekuće dvokomponentno gorivo od vodika i kisika. Predložio je raketu od tri stupnja kao najekonomičniju, što se i danas primjenjuje, i još povrh svega ustvrdio da je čovječanstvo već tad raspolagalo praktičnom, svom potrebnom temeljnom tehnologijom i materijalima za ostvarenje svega toga.

Koliko je to sve u to doba bilo revolucionarno, pokazuje angedota s Goddardom kojega je New York Times samo nekoliko godina prije ismijavao zbog dokazivanja da raketi za let kroz međuplanetarni prostor nije potreban nikakav dodatan pogon do trenutka za kočenje.

Tek 1969., nakon što je Apollo 11 sletio na Mjesec, New York Times se ispričao čovjeku prema kojem je NASA poslije prozvala svoj istraživački institut.

Rakete su bile praktično tek uvodni dio u Potočnikovoj knjizi, bez obzira na to što je briljantni znanstvenik detaljno obradio i načine ulaska u atmosferu, kut pod kojim bi svemirska letjelica morala upasti da ne izgori od trenja, kruženje oko planeta kako bi si smanjila brzinu i još mnoštvo stvari. U nastavku se usput pozabavio i idejama boravka i rada u bestežinskom stanju, da bi prava zabava tek tada počela.

O umjetnoj gravitaciji 41 godinu prije slijetanja ljudi na Mjesec

Razvijanjem svojih ideja došao do zaključka da bi trebala postojati orbita oko Zemlje na kojoj bi satelit bio u stanju kružiti oko matičnog planeta tako da uvijek ostaje iznad jednog te istog mjesta na Zemlji. Naravno da je izračunao da bi to trebala biti udaljenost od razine mora od 35.900 kilometara i da bi satelit morao kružiti brzinom od 3080 metara u sekundi. 

Tek 1963., uoči lansiranja američkog telekomunikacijskog satelita Syncom, Wernher von Braun odao je priznanje Potočniku koji je još onda sa zaprepašćujućom preciznošću, s odstupanjem od samo 0,56 posto, izračunao geostacionarnu orbitu.

Nacrti Hermana Potočnika | Author: Wikipedia Wikipedia

Potočnik je, međutim, izračunao i konstruirao kompletnu orbitalnu svemirsku stanicu, koja bi rotirala kako bi proizvela dojam umjetne gravitacije za astronaute, koja bi imala vlastitu solarnu termoelektranu, koja je imala sustav korigiranja položaja, hodnika i komunikacija za astronaute unutra, praktično do posljednje važnije pojedinosti koju je tek 1964. opisao Arthur C. Clarke u svojoj “Odiseji u svemiru”.

Potočnikova stanica znanstvenofantastično je djelovala i 1968. kad je Kubrick po Clarkeu snimio film, što ne čudi jer su se ljudi na Mjesec spustili tek godinu poslije.

Upozorio i na opasnost od rata, a onda su na scenu stupili neonacisti

Takva stanica je isti dojam ostavljala i nakon što je NASA u orbitu lansirala svoj Skylab, opet uvelike inspiran Potočnikom, pa u neku ruku i nakon sovjetskog Mira iz 1986., ISS-a iz 1998. i kineskog Tiangonga iz 2011.

Potočnik se u svojoj knjizi bavio još koječime, da bi pri kraju upozorio na jezive moguće zloporabe svih tih ideja, proračuna i tehnologije u ratu.

Ironijom sudbine, Nijemac Oberth, s kojim se Potočnik prije Drugog svjetskog rata oduševljavao raketama, u nacističkoj Njemačkoj intenzivno je radio na razvoju raketnog programa. Još gore je bilo to što je u istom kružoku ponikao i Wernher von Braun koji je sa znanjem koje je pokupio od Goddarda preko Potočnika, dogurao sve do rakete V-2 kojima je Hitlerov ratni stroj razarao Europu.

Von Braun je bio doista posebna njuška. Briljantan znanstvenik, ali i dovoljno nacistički raspoložen da je do 1945. dogurao do čina Sturmbannführera u SS-u. Na konstrukcijama njegovih raketa radili su robovi iz nacističkih logora. I pritom ginuli, naravno, što je definitivno ratni zločin.

Wernher von Braun s nacistima | Author: Wikipedia Wikipedia

No za taj zločin von Braun nikada nije odgovarao jer su ga Amerikanci sebi ugrabili prije Rusa i na njemu izgradili projekt rakete Saturn V, kao i uostalom cijeli program NASA-e.

Istini za volju, teško je zamisliti da bi ga u praskozorje hladnog rata čak i Rusi kaznili za zločine jer i oni su sa svoje strane skupljali sve materijale i ljude za svemirsku utrku, a i među tim ljudima je bilo mnoštvo onih čiji su radovi bili inspirirani Potočnikom.

SSSR je bila prva država čije je vodstvo naslutilo važnost Potočnikova djela i već 1935. prevela njegovu knjigu na ruski.

Sva zahvala se svela na jedan asteriod i dvije ulice

Prvi sljedeći prijevod bio je na slovenski, ali tek u Jugoslaviji 1986., da bi ga NASA na engleski prevela tek 1999., a u Hrvatskoj 2004. Labin art express.

Do danas je Potočniku odano vrlo malo počasti. Iako ga je Arthur Clarke u svom članku o geostacionarnim satelitima i mikrovalnoj komunikaciji u časopisu Wireless World citirao još 1945., čak ni on nije bio sasvim svjestan kolika je bila Potočnikova uloga dok pod stare dane nije u ruke dobio cjelovitu knjigu koju je mogao pročitati u izvornom obliku.

Potočnikovo ime danas nose samo ulice u Ljubljani i Grazu, kao i asteroid 19612 Noordung, usamljeni kamenčić udaljen od Sunca više od dvije astronomske jedinice, kojem nisu poznate ni dimenzije.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.