Planet Kepler-1625b udaljen je od Sunčevog sustava oko 4000 svjetlosnih godina, a jedna od niza fascinantnih stvari u vezi njega još otkako su ga astronomi pomoću teleskopa Hubble otkrili u svibnju 2016. bila je i velika mogućnost da oko njega kruži barem jedan njegov prirodni satelit. To otkriti značilo bi otkriti prvi egzomjesec koji kruži oko jednog planeta.
Dva mlada astronoma sa Sveučilišta Columbia sada u svom članku u Science Advances dokazuju upravo to, da oko tog egzoplaneta doista kruži mjesec i da im je uspjelo odrediti neke osnovne značajke njegovog egzomjeseca. Kepler-1625b spada u skupinu jovianskih planeta, u promjeru je nekoliko puta veći od Zemlje, mase je čak oko 13 puta veće od Jupitera, što znači da je toliko masivan da u njegovom središtu vlada takav tlak koji je samo nešto niži od onog koji bi bio dovoljan za pokretanje nuklearne fuzijske reakcije deuterija.
Odnosno, da ima samo nešto malo veću masu, pretvorio bi se u smeđeg patuljka, jedan razred ispod prave pravcate zvijezde. Što se tiče njegovog mjeseca, znanstvenici su izračunali da je veličine otprilike Neptuna iz našeg Sunčevog sustava. E sad, kako li je frajerima uspjelo uočiti nešto takvo s udaljenosti od čak 4000 svjetlosnih godina u sustavu zvijezde koja je za 80 posto veća od našeg Sunca?
S takvih udaljenosti uvijek je spektakularno otkriće otkriti čak i egzoplanet, kamoli egzomjesec. Sve je počelo tako što su Alex Teachey i David M. Kipping dobili svoju porciju vremena za korištenje Svemirskog teleskopa Kepler kako bi ispitali male promjene u intenzitetu svjetla samo zvijezde dok planet prolazi ispred nje. Očekivano, prvo su uhvatili treptaj koji je bio posljedica prolaska samog planeta. A vrlo kratko poslije toga uočili su još jedan. I srca su im počela divlje udarati.
Znali su, ako bi se ispostavilo da je riječ o mjesecu koji kruži oko planeta Kepler-1625b, da bi to bilo prvi put da je netko otkrio jedan egzomjesec. A, eto, to bi ispalo da su baš njih dvojica. Oni u studiji navode da jest postojala mogućnost, znanstvenim cjepidlakama takva mogućnost postoji još uvijek, da je drugi, puno manji treptaj posljedica tranzicije drugog planeta ispred "lica" zvijezde udaljene 4000 svjetlosnih godina.
No, takvo što vrlo je malo moguće jer Kepler Space Telescope nije uočio nikakve naznake da bi takav planet, drugi, manji od onog 1625b, zbilja postojao. Kepler Space Telescope je, inače, krajnje pouzdan instrument, svemirski laboratorij što ga je NASA u svemir lansirala 2009. godine, čak 19 godina poslije Hubblea, kako bi promatrao udaljene zvjezdane planetne sustave. I dok je Hubble konstruiran za širok raspon primjena, Keplerov teleskop je konstruiran baš za ovu specifičnu.
Pa ako taj svemirski teleskopski laboratorij nije uočio nikakav planet koji bi odgovarao onom drugom, manjem treptaju zvijezde, onda je uputno računati s time da je riječ o posrednom dokazu o prvom otkriću jednog egzomjeseca u stranom planetarnom sustavu u povijesti.
Ovaj egzoplanetni sustav zanimljiv je i još zbog nečega. Planet Kelper-1625b plinoviti je div, što je apsolutno za očekivati od nebeskog tijela takve mase i dimenzija, a to znači da o nekakvom životu na njemu ne može biti govora. Međutim, on se slučajno nalazi na takvoj udaljenosti od svoje matične zvijezde da se nalazi u neposrednoj blizini zone naseljivosti, pojasa oko zvijezde u kojem je, uz adekvatne uvjete na potencijalnom planetu koji bi oko zvijezde kružio unutar te zone, bio moguć razvoj života.
Prosječna temperatura na površini ovog planeta zato i iznosi, procjenjuje se, 77°C. Pa ako se uzme da oko njega kruži njegov mjesec, isti uvjeti moraju vladati i na njegovoj površini. Čak ako se uzme i to da je njegov prirodni satelit veličine Neptuna, što bi značilo da je i taj mjesec opet plinoviti div, iako puno manji od njegovog planeta, postojanje jednog velikog mjeseca koji kruži oko tako monstruozno velikog planeta, navodi na zaključak da bi bilo vrlo vjerojatno za očekivati da oko tog planeta kruži pravo mnoštvo sve manjih i manjih mjeseca.
Takav je slučaj s velikim planetima našeg Sunčevog sustava, oko Jupitera, Saturna, Urana, Neptuna... Samo oko Jupitera astronomi su do danas registrirali čak 79 prirodnih satelita. A na onim najvećima od njih vladaju malo je reći spektakularno zanimljivi uvjeti. Europa je, danas je to jasno, prekrivena po cijeloj površini vodenim oceanom prekrivenim slojem leda, koji sprečava da voda proključa u vakuumu i iscuri u svemir.
Ganimed ima svoju tanku atmosferu, čak i magnetno polje. Saturnov mjesec Titan dvostruko je veći od našeg Mjeseca, a na površini ima takvo obilje različitih petrokemikalija da se još od 60-ih špekulira s mogućnošću razvoja života i na njemu.
Arthur C. Clarke je bio najistaknutiji velikan znanstvene fantastike koji je u svojim romanima pisao o takvim mogućnostima, pri čemu je u pravilu, iako je romane pisao još prije toliko desetljeća, vrlo često bio u pravu sa svojim predviđanjima. Stoga bi bilo za očekivati i to da jedan ekstremno veliki plinoviti div poput Keplera-1625b na različitim orbitama oko sebe vuče desetke, možda i stotine čudesno raznolikih mjeseca.
