Pretilost je diljem svijeta u protekla tri desetljeća u porastu, osim, naravno, tamo gdje stanovništvo uslijed siromaštva doslovno nema što za jesti. Drugdje je to dovelo do sve češćeg dijabetesa, artritisa, srčanih bolesti i niza drugih zdravstvenih problema. Tako je pretilost postala zdravstvena tema važnija nego ikada, a posljedično postalo je važnije nego ikada i razumjeti mehanizme koji dovode do nakupljanja kilograma, što znači od početka, od jedenja.
Tako je šesteročlana skupina stručnjaka provela istraživanje o tome koliko uopće uživamo u hrani, da bi ispalo, kako navode rezultati istraživanja iz Science Directa, da su naši sustavi nagrade u organizmu, osjećaji zadovoljstva koji nas preplavljuju dok jedemo, u prosjeku sve slabiji što smo deblji. Stručnjaci su za potrebe istraživanja izradili aplikaciju za pametne telefone kako bi bilježili spontane reakcije ispitanika, prvo, o intenzitetu želje za hranom kad se spremaju jesti i, drugo, razinu zadovoljstva dok jedu.
Ispitanici su na pametnim telefonima bilježili snagu želje za hranom na ljestvici od 0 do 10 svaki put kad god bi im se ideja o hrani pojavila u mislima, bez obzira jeli potom ili ne. Ako bi jeli, opet na istoj ljestvici, bilježili bi i koliko im se hrana sviđala. Dva tjedna trajalo je istraživanje, pritom su ispitanici ispunjavali i upitnike o stavu prema hrani, o žudnji za njom, plus mjerenja visine, težine, uopće stanja s njihovim tijelom. Od 53 ljudi, ispostavilo se da ih je 33 bilo pretilih, a 20 zdrave tjelesne težine.
I onda su zaredala iznenađenja. Ispalo je da pretile osobe prolaze kroz pet trenutaka žudnje za hranom tijekom dana, za razliku od onih koji nisu bili pretili, a koji su to prolazili šest puta dnevno. Nije bilo razlike u postotku trenutka želje za hranom kojoj su odoljeli jedni ili drugi, oko 30 posto obje skupine. Kao niti u duljini trajanja obroka; oko 18 minuta. Zanimljivo je bilo i to da nije bilo razlika čak niti u snazi želje za hranom kod jedne i druge skupine.
A onda je uletjelo vrlo važno iznenađenje za razumijevanje mehanizma koji dovode do jedenja; pretili su prijavljivali da im se hrana koju su jeli sviđa na bitno nižim razinama nego ispitanici koji nisu bili pretili. Tako je došlo do otkrića da je razlika između jednih i drugih skrivena u razini zadovoljstva koje nas preplavljuje dok jedemo, odnosno sustavu hormonalnog nagrađivanja zadovoljstvom u odnosu na hranu.
Druga stvar koju su otkrili bila je i to da je kod pretilih puno češće bio slučaj da su išli jesti po navici, nego kad su doista bili gladni. I treće, kod zdravih su utvrdili da je intenzitet želje za hranom niži kad se odoli iskušenju da se jede, nego kad se želji udovolji, što je u kombinaciji s osjećajem sviđanja hrane nakon jela otkrilo cijeli mehanizam.
Ljudi sa zdravom tjelesnom masom odluku o tome hoće li ili neće jesti, donose na temelju snage želje za jelom, a nakon obroka sustav nagrađivanja u tijelima puno intenzivnije potvrđuje odluku po kojoj se išlo jesti adekvatnim osjećajem zadovoljstva. Obrazac je kod pretilih bio drugačiji. Kod njih je pri donošenju odluke da se ide jesti želja za jelom bila manje bitna od navike da se ide jesti, a sustav nagrađivanja zadovoljstvom nije bivao dovoljno intenzivan da bi se odluka da se ide jesti potvrdila adekvatnom količinom zadovoljstva.
