Nije to bio CERN-ov Veliki hadronski sudarač (LHC), prije 40 godina nisu imali ni izdaleka takve tehnologije, ali su akceleratore čestica na dobrom tragu toga već tada imale najveće svjetske znanstvene sile poput SAD-a, SSSR-a..., pa i Institut Ruđer Bošković, ne bi čovjek vjerovao kad pogleda na što nalikuje Hrvatska danas. I nikome danas kao niti onda ne bi palo na kraj pameti gurati glavu u tunel predviđen za to da veliki magneti u njemu ubrzavaju protone do brzina bliskih svjetlosti.
Jedini koji je to ikada napravio u 70-ak godina povijesti ovakvih strojeva, a da se ispostavilo da akcelerator čestica nije bio isključen, bio je ruski fizičar Anatolij Bugorski. I on i cijeli znanstveni svijet fizike upamtili su taj četvrtak od prije 40 godina, kada je 13. srpnja 1978. u Institutu za fiziku visokih energija u Protvinu u Rusiji nešto zaštekalo u njihovom sinkrotronu U-70. Imao je 36 godina, bio je iskusni fizičar s magisterijem i karijerom na najboljim sovjetskim znanstvenim ustanovama, naravno da je znao što radi.
Otvorio je tunel na odgovarajućem mjestu i prije nego što će približiti glavu tunelu, provjerio je jesu li aktivirani svi zaštitni mehanizmi. A onda je zavirio. Samo, problem je bio u tome što je kvar na sinkrotronu bio takav da je uključivao i dio zaštitnih mehanizama i koji trenutak nakon što je Bugorski gurnu glavu na egzotično mjesto, sinkrotron je sam od sebe ispalio snop protona energijom od 76 GeV. Istog trenutka mu je bilo jasno što se dogodilo.
Nije osjetio nikakvu bol, ali je poslije pričao da mu je pred očima eksplodirao bljesak "sjajniji od tisuću Sunca". Iz instituta za nuklearnu fiziku u gradiću u Moskovskoj oblasti najhitnije su ga prevezli u najbolju bolnicu u Moskvi u tom trenutku; s jedne strane iz čisto ljudskog obzira, jer nikome nije padalo na kraj pameti da bi mladi fizičar pred sobom mogao imati makar još samo nekoliko dana života, s druge kako bi temeljito proučili njegove posljednje trenutke, totalno jedinstveni primjer na koji način zraka protona uz takve brzine djeluje na živi organizam, usto ljudski.
Na sveopće iznenađenje Bugorski su uspjeli spasiti život, što je u cijeloj toj priči zapravo daleko najluđa stvar. Istina je da je danas LHC kadar ispaljivati zrake protona energijama od 13 TeV, odnosno skoro 200 puta većim energijama od one koju je u glavu dobio Bugorski.
S druge strane, to što će nepregledni niz supermoćnih magneta uspjeti zavitlati tih nekoliko protona koji djelić postotka bliže ili dalje od brzine svjetlosti, u konačnici čini razliku samo toliku da o tome ovisi imate li ikakve ili nemate nikakve šanse otkriti tragove, primjerice, Higgsovog bozona u subatomskim krhotinama na kraju luđačkog sudara čestica.
Dobiti takvo što u glavu, da vam protoni probiju lijevu stranu mozga od zatiljka i izjure kroz lice kako bi odjurili dalje u vražju mater, nije situacija u kojoj bi se čovjek sjetio prvo pitati koliko blizu je to bilo brzini svjetlosti, iako bi donekle imalo smisla. Bugorski je, izračunali su brzo, u glavu u potiljak dobio 2000 graya ionizirajućeg zračenja, da bi na mjestu gdje mu je to izašlo iz glave, to iznosilo već 3000 graya. Magneti koji u tom sinkrotronu ubrzavaju čestice ukupne su mase čak 20.000 tona.
Kakve su mu prognoze bile za preživjeti govori podatak da u radijacijskoj terapiji, kada se tumori bombardiraju zračenjem, zračenja po pojedinoj seansi iznose do 2 graya. Ako čovjek nesretnim slučajem primi odjednom 5 graya, općenito vrijedi da ima još oko dva tjedna za oprostiti se od rodbine i prijatelja.
Narednih dana ogulila mu se koža oko mjesta s jedne i s druge strane glave gdje je zraka protona ušla i izašla, vidjelo se na snimkama oštećenje na kosti i posebno u mozgu kojim su točno putem kroz njegovu lijevu moždanu polutku projurili protoni "pod-warp" brzinom. Bugorski je natekla lijeva strana glave, izgubio je sluh na lijevo uho, narednih godina čak je pretrpio šest velikih epileptičnih i niz parcijalnih kompleksnih napadaja. Ali je preživio. I ne samo to nego je uspio doktorirati.
Dvaput godišnje išao je na preglede i smišljanje raznih kombinacija terapija kako bi mu olakšali život. Može se reći da je prošao spektakularno dobro, jedino uz taj uvjet što je o svemu morao šutjeti u skladu s politikom SSSR-a o pitanjima u vezi nuklearnih istraživanja. Sve je bilo relativno u redu dok se nije raspao Sovjetski Savez, narednih godina on se očito nije dobro proveo. Imao je 58 godina kada je 1996. zatražio da mu priznaju invaliditet kako bi si priuštio besplatne lijekove za epilepsiju.
Već i takav zahtjev građanina relativno razvijene države, kamoli vrhunskog fizičara, bio je porazan znak stanja u koje je potonula Rusija Borisa Jeljcina. Ne samo to, zahtjev su Bugorski nadležna tijela odbila. Morao je nastaviti životariti u gradiću Protvino od jedva 40.000 stanovnika.
Pokušao je otići iz Rusije na Zapad, zaposliti se i zarađivati za tadašnje ruske prilike nemoguće novce. Ali nije uspijevao skupiti dovoljno novca niti za otputovati. U međuvremenu su mu se životne prilike poboljšale, danas ima 75 godina, te i dalje živi sa suprugom Verom Nikolajevnom u istom onom gradiću gdje još uvijek postoji onaj čudesan ciklotron koji mu je obilježio život.
