Čak i ako je riječ o Arapskom poluotoku, bilo je to jezivih 24 sata. 55.000 stanovnika gradića Quriyat u Omanu cijeli dan i cijelu noć trpjelo je u utorak 26. lipnja ove godine vrućinu koja niti u jednom trenutku nije padala ispod 42,6°C. To što je tog uništavajućeg poslijepodneva temperatura išla sve do 50°C, nikoga nije toliko šokiralo jer u svijetu klimatskih promjena niti 15°C više temperature od prosjeka, kao što je bilo ovdje, više nikoga ne čude. Gradić se inače nalazi uz obalu Arapskog mora koje ga je uvijek ljeti pomalo hladilo.
Sve do sada. Podaci se još uvijek uspoređuju, ali već je izvjesno da je u utorak planet Zemlja zabilježila najviši ikad izmjereni temperaturni dnevni minimum otkako je organiziranih meteoroloških mjerenja.
Koliko je poznato, prethodno je najviša minimalna dnevna temperatura bila 41,9°C, što je također zabilježeno u Omanu i također u ovom desetljeću, 27. lipnja 2011. Siroti živi svijet u Quriyatu u utorak je istrpio samo vrhunac trodnevne agonije, takve da je oboren još jedan svjetski rekord – temperatura im u niti jednom trenutku nije padala ispod 42°C tijekom 51 sata, sve zbog užasno zagrijanog mora.
Koliko im je tada tamo, čak i u trenucima "najsvježijih" dijelova noći, moglo biti užasno, u posljednje vrijeme na svojoj su koži u Hrvatskoj iskusili na potezu obale Kaštelanskog zaljeva od baze Divulje do Kaštel Štafilića, točnije, na Aerodromu Resnik gdje je 2. kolovoza 2017. izmjerena temperatura od 42,3°C. S tom temperaturom tog je dana Kaštel Štafilić bio najvruća točka u Europi. Bio je to i apsolutni rekord za to mjesto, i to čak 2,3°C iznad prethodnog rekorda iz 2015.
Tog poslijepodneva u Štafiliću je bila i vrlo visoka relativna vlažnost zraka, čak i savršeno zdravi ljudi rušili su se uslijed pregrijanosti tijela. Uopće, cijela Hrvatska tog dana je iskusila ono na što će za nekoliko godina nalikovati "novo normalno vrijeme" kad nastupi globalni rast prosječne temperature za 2 ili, ne daj Bože, i više stupnjeva Celzija, a što će značiti povremene ekstreme i debelo iznad prosjeka, kao što je sada bio slučaj u Omanu s čak 15°C višim temperaturama od prosječnih za ljeto.
2. kolovoza 2017. apsolutne rekorde su obarali Zadar Zemunik, Pazin, Parg, Delnice, Plitvička jezera, Imotski, Sinj, Slunj, Gospić, Žrnovnica koja se pržila na jezivih 40,8°C, što je bila direktna posljedica kombinacije anticiklonalnog stacionirajućeg vala, klimatskih promjena i posljedica požara koji je samo nekoliko dana ranije poharao cijelo šumsko područje uokolo. Više nije postojala šuma koja je do tada stvarala lokalnu mikroklimu, hladila taj kraj, a usto je na tom mjestu u tom trenutku bilo samo crno, opožareno područje.
Kako crna boja Sunčevo zračenje puno bolje privlači od bilo koje druge, sve skupa dovelo je do toga da se i Žrnovnica osjećala kao da ju je netko strpao "na gradele". Bio je to, inače, onaj požar koji je umalo progutao dijelove Splita. Taj dan u Hrvatskoj, u kojem je mediteranski pojas izdisao na u pravilu više od 40°C, a kontinentalni na nešto manje od iste temperature, jako je nalikovao na opis uobičajenih klimatskih prilika, koje je za našu zemlju predvidio da je za nekoliko godina očekuje, znanstveni članak iz Naturea o kojem je Express pisao početkom godine.
Za našu zemlju bilo je važno to da se pokazalo koliko nam je razlika od samo 0,5°C globalnog zagrijavanja kritična, odnosno to da će naša zemlja prirodno, gospodarski, demografski i na sve druge načine još nekako i preživjeti klimatske promjene uslijed globalnog zagrijavanja od 1,5°C, ali definitivno neće ako ono dosegne 2°C.
Prema svim klimatskim modelima našoj zemlji se predviđa da će u tom slučaju pustinje progutati cijelu Panonsku nizinu, znači Slavoniju i Baranju, da će Mediteran, pa tako i naš Jadran, postati područje stalnih suša tijekom cijele godine i visokih, nekad i danas teško zamislivih ekstremnih vrućina tijekom ljeta, što bi ga pretvorilo u polupustinjski, mjestimično i pustinjski pojas poput polupustinjskih područja u Španjolskoj danas.
To što bi prosjek u brojkama donekle ublažavale povremene provale proloma oblaka nije nikakva utjeha jer su samo prošle godine po nekoliko puta nagle provale oblaka, "monsunske" kišurine i poplave pretrpjeli i Zadar i Istra. Takve kiše nisu imale blagotvorni, nego razorni učinak. Ista stvar događa se po Hrvatskoj već danas, a ubuduće je za pretpostaviti da će tako biti sve češće, kao što je slučaj i s provalama ekstremnih hladnoća.
Zbog takve klimatske prijetnje globalno i jest sklopljen Pariški klimatski sporazum koji predviđa mjere za zaustavljanje zatopljenja do najviše 2°C, što bi značilo da je Hrvatska osuđena, a tek po mogućnosti da će svjetske nacije nastojati zaustaviti globalno zatopljenje do 1,5°C. Danas je pitanje koliko je taj klimatski sporazum još živ s obzirom da je Donald Trump naprasno povukao SAD iz sporazuma, na ogorčenje čovječanstva na sve strane. Prema podacima Germanwatcha Hrvatska je danas 35. najugroženija zemlja svijeta klimatskim promjenama, znači jedna od daleko najugroženijih.
U našoj zemlji godišnje je od 1996. do 2015. prosječno od klimatskih promjena umiralo oko 35 ljudi i trpjeli smo štete od 160 milijuna dolara svake godine, što nam čini kakvih 0,2 posto BDP-a. Istodobno, Hrvatska prema istoj organizaciji spada u skupinu zemalja u najgorem razredu što se tiče nacionalnih klimatskih politika. U društvu smo redom sve samih "klimatskih zločinaca"; Saudijske Arabije, Kazahstana, SAD-a, Rusije, Australije, Japana, Turske i sličnih.
Takva domaća klimatska politika je zaprepašćujuća za zemlju koja spada u red onih koje će već za koju godinu najgore stradati upravo od klimatskih poremećaja uslijed ispuštanja stakleničkih plinova, prvenstveno ugljičnog dioksida. Ne samo to, nego je još i sramotnije što je tako ocijenjena klimatska politika zemlje koja je apsolutno među najbogatijima u svijetu svim onim resursima čijim pametnim korištenjem može biti najnaprednija s obzirom na klimatsku politiku – priroda, šume, more, sunce, vjetar, rijeke, voda...
Jedini je problem što ovakvim razvojem priče s klimatskim promjenama uskoro vode neće biti niti kod nas. A sve ovo znači da sve hrvatske vlade redom, od 1991. naovamo, bez iznimke, nisu vodile niti izdaleka politiku očuvanja klime, koja danas nama znači politiku nacionalnog opstanka koji će biti ugrožen već za koju godinu. Hrvatska je do danas od klimatskih promjena od 1990. do danas izgubila više od dvije milijarde dolara na ime šteta i ništa ne govori da će ubuduće biti ikako drugačije osim sve gore i gore.
Riječ je o brojkama, neumoljivoj najjednostavnijoj matematici. Za Zavižan, primjerice, od 10 najviših dnevnih minimalnih temperatura ikada izmjerenih, čak šest ih je izmjereno u ovom stoljeću. Stvar je još i gora. Od tog broja, čak pet ih je izmjereno u ovom desetljeću. Ista stvar vidi se diljem naše zemlje već godinama, a prema prognozi DHMZ-a za ljeto 2018., ono bi trebalo biti u dlaku isto kao što je bilo i ljeto 2017.
