Društvene mreže nas čine zavidnima, jer dok gledamo na njima slike naših prijatelja imamo osjećaj da su svi sretniji, ispunjeniji i zadovoljniji od nas, pokazalo je istraživanje provedeno svojedobno u Americi na 425 studenata.
Da je zbog popularnosti društvenih mreža zavist kod ljudi trenutačno vrlo izražena tvrdi i Ethan Kross, profesor psihologije na Sveučilištu Michigan, koji istražuje utjecaj Facebooka na naše raspoloženje.
“Neprestano smo bombardirani savršenim, fotošopiranim životima koji u nama stvaraju pritisak kakav ljudska vrsta još nije doživjela. I to nikako nije ugodno”, rekao je Kross.
Isto tvrde i drugi stručnjaci koji se bave ovom problematikom.
Klinička psihologinja Rachel Andrew navodi kako kod svojih klijenata sve češće prepoznaje osjećaj zavisti. Klijenti joj se, kaže, u posljednje vrijeme sve učestalije žale da ne mogu imati život kakav bi htjeli imati, a kakav gledaju kod drugi ljudi.
Ljudi su oduvijek osjećali zavist zbog “onih koji imaju ono što mi želimo imati”. Još u četvrtom stoljeću prije Krista Aristotel je taj osjećaj opisao kao “bol zbog tuđe sreće”. Tisuću godina kasnije zavist je proglašena i jednim od sedam smrtnih grijeha.
Danas, u 21. stoljeću, društvene mreže poput Facebooka, Twittera, Instagrama i Snapchata, dovele su osjećaj zavisti do vrhunca.
Našim prijateljima na društvenim mrežama zavidimo na svemu: njihovim karijerama, hrani koju jedu, djeci, izgledu, putovanjima…
“Prije su ljudi mogli zavidjeti samo svojim susjedima, a sad se uspoređujemo s čitavim svijetom”, upozorava Andrew. Dodaje kako svi znamo da te usporedbe nisu realistične budući da se fotografije koje ljudi objavljuju na društvenim mrežama prethodno mogu urediti. I drugo, znamo da ljudi na društvenim mrežama objavljuju samo ono najbolje o svom životu. Pa opet, većina ljudi ne može racionalizirati ono što vide na društvenim mrežama.
“Znamo da ono što vidimo nije stvarno, možemo o tome raspravljati, ali nas to, na emotivnoj razini, opet pogodi. Posebice ako su te fotografije i način života nešto čemu težimo”, rekla je Andrew.
Problematikom “doba zavisti” pozabavila se Moya Sarner, novinarka uglednog Guardiana, priznavši pritom kako je i sama više puta bila zavidna svojim prijateljima zbog statusa koje su objavili na društvenim mrežama.
“Jedne noći, prije pet godina, prije nego sam išla spavati, vidjela sam tweet u kojem je prijateljica napisala kako je oduševljena jer je nominirana za novinarsku nagradu.
Nakon što sam pročitala taj tweet, zabolio me želudac i zavrtjelo mi se u glavi te nisam mogla zaspati do jutra”, napisala je Sarner.
Kako bi istražio koju ulogu zavist ima na društvenim mrežama, Ethan Kross i njegov tim istražili su vezu između pasivnog korištenja Facebooka (kada na Facebooku samo gledamo ono što drugi ljudi objavljuju) i zavisti, odnosno utjecaja onoga što vidimo na naše raspoloženje. Rezultati su bili očekivani. Pokazalo se da gledanje tuđih statusa kod ljudi rađa zavist, a sve to u konačnici utječe i na njihovo raspoloženje.
Klinička psihologinja Andrew tvrdi kako ne postoji dobna skupina ili društvena klasa imuna na zavist. Andrew navodi kako je upoznala mnoge mlade žene koje su nezadovoljne svojim izgledom na Instagramu počele pratiti profile drugih žena, a kako bi u njima našle inspiraciju za frizuru ili nove tehnike šminkanja. Na kraju su na te žene postale ljubomorne i počele se osjećati još nezadovoljnijima sobom.
Identično ponašanje Andrew je primijetila i kod starijih biznismena koji na Twitteru počnu tražiti nove strategije i savjete, a kad pronađu da je netko uspješniji od njih – polude od zavisti.
“Možemo biti ljubomorni i na prijatelje i na obitelj, bilo zbog nečijeg izgleda, stila života, karijere ili odgajanja djece. Na društvenim ćemo mrežama uvijek naći nekoga kome je bolje no nama”, upozorila je Andrew.
Socijalna psihologinja Sherry Turkle novinarki Guardiana rekla je kako smatra da je ono što sami sebi činimo na društvenim mrežama još pogubnije od zavisti.
“Na naš život na društvenim mrežama gledamo kao da je nečiji tuđi i osjećamo zavist prema sebi samima. Promatramo naše uređene fotografije u zrcalu i želimo takvo tijelo, a ne ono koje nas boli”, rekla je Turkle te dodala: “Postajemo ljubomorni na same sebe te stvaramo tzv. samozavist.”
Postoji još mračnija definicija zavisti. Patricia Polledri, psihoanalitičarka i psihijatrica te autorica knjige “Zavist u svakodnevnom životu” zavist opisuje kao nešto jako opasno, što može prijeći i u nasilje. I to u emocionalno i fizičko nasilje. “Ljudi puni zavisti često ne potraže pomoć jer ne žele prihvatiti ničiju kritiku i žele uništiti sve dobro u drugim ljudima te u sebi samima”, rekla je Polledri koja smatra da zavist nije urođena, već se javlja u ranoj dobi u situaciji kada majka ne uspije uspostaviti emocionalnu vezu s djetetom.
Profesor Windy Dryden, stručnjak za kognitivno bihevioralnu terapiju, smatra kako na osjećaj zavisti, zbog sadržaja koji drugi ljudi dijele na društvenim mrežama, utječe naše nisko samopouzdanje te osjetljivost na nezadovoljstvo koje se javlja kod ljudi koji ne mogu preboljeti to što nisu dobili ono što žele.
Kako bismo se riješili tog osjećaja, Dryden nam savjetuje da kada vidimo da netko ima nešto što mi nemamo probamo uvidjeti kako i bez toga možemo preživjeti te da to što nemamo neku stvar ne znači da smo manje vrijedni.
Ethan Kross rješenje vidi i u aktivnijem korištenju Facebooka. Podaci koje su on i njegov tim prikupili od više desetaka tisuća ljudi pokazuju da je pasivno korištenje Facebooka bitno štetnije od njegova aktivnog korištenje. “Veze između pasivnog korištenja Facebooka i lošeg raspoloženja vrlo su jasne”, upozorio je Kross koji smatra da nam zavist, ako slušamo sebe na pravi način, može pokazati što nam u životu zapravo nedostaje.
