Po danu neke od najopasnijih životinja skrivaju se u crnim dubinama špilja i jama. Kada padne mrak sitni (i slatki) šišmiši izlijeću van, i to u tisućama. U zraku se čuje lepet njihovih krila i glasanje prije no što se rasprše predaleko.
Životinjice su nositelji smrtonosnog marburg virusa, klice bolesti koja je jeziva i tajanstvena kao i njezina prva rođakinja - ebola. Obje imaju iste simptome te ih je jako teško razlikovati. Čak devet od deset zaraženih Marburgom umire unutar tjedan dana. Što se tijelu događa u međuvremenu, i zašto, malo je jasno.
Nejasno je također gdje šišmiši idu svake noći, kako pokupe bolest, kako ju šire te zašto na njih ne utječe. Nekolicina američkih znanstvenika odlučila je istražiti situaciju na terenu u nadi da će im to pomoći pronaći lijekove (i načine širenja) marburga ali i ebole - obje hemoragijske groznice.
Njihov je zadatak doslovno zalijepiti (veterinarskim ljepilom) sićušne GPS lokatore na 20 šišmiša kako bi slijedili njihovo kretanje.
"Želimo znati gdje idu svake večeri. Gdje se hrane, gdje se zadržavaju", kaže 52-godišnji Jonathan Towner koji je na čelu ekipe koja se specijalizira za istraživanje kako se šire smrtonosni virusi.
Američki ured za javno zdravstvo toliko je zabrinut radi marburga kao globalne prijetnje da za istraživanje traži novac od Pentagona kako bi ekipa otišla u Ugandu obilježavati šišmiše. U Ugandi, upravo je radi toga, većina špilja nekada popularnih kod turista - zatvoreno.
Marburg je kao bolest prvi puta identificiran 1967. godine kada su inficirani majmuni poslani iz Ugande u laboratorije u Marburg, Frankfurt i Beograd. Sedmero laboranata je umrlo unutar tjedna. Od tada su zabilježene smrti stotina ljudi, a pitanje je i koliko ih je zaista s obzirom na uvjete u Africi i teško razlikovanje od ebole. Cijela sela i obitelji su desetkovana.
Za znanstvenike je uspjeh postići da lokator ostane na šišmišu i da ga on slučajno ne skine, ne sažvače i da, naravno, dobiju neke iskoristive rezultate.
"Ovo može biti totalni fijasko", kaže Towner koji s kolegom Brianom Ammanom ulazi u špilje gdje obitava do 50.000 šišmiša.
Prije no što ih vidite, kaže Towner, osjetite miris amonijaka i pod nogama osjetite njihov izmet (guano). Šišmiši su kao rezervoari za virus, ne škode šišmišu, ali se virus nalazi u njihovom urinu, izmetu i slini.
Usporedbe radi, nakon 40 godina i preko 12 epidemija ebole u centralnoj Africi i dalje se ne zna koja je životinja nositelj virusa, a još manje kako se čovjek zarazi. U timu su i epidemiolozi Jennifer McQuiston i Luke Nyakarahuka, te jedan novinar Washington Posta.
Nakon što u dva dana uspješno ulove dvadesetak mekanih, gotovo ljubičasto-prozirnih stvorenja velikih očiju na njih lijepe aparatiće. Palo im je na pamet i šivanje, ali to je prekomplicirano i može ugroziti životinju koja onda ne bi letjela.
Nakon što označe sve, vraćaju ih na ulaz špilje te tamo puštaju.
"Uzvratite nam s nešto podataka", viču za njima.
A tu je i zanimljivi slučaj žene koja je preživjela bolest. Barnes i njezin suprug ušli su u špilju na nagovor turističkog vodiča da bi vidjeli pitona. Ne sjeća se ujeda, ili da je nešto dirala. Bila je u kratkim hlačama i sandalama te se u špilji zadržala do 20 minuta.
Njezini simptomi započeli su na putu u SAD. Glavobolja, osip, mučnina. Usporio joj se rad svih organa, tjedne je provela u bolnici. Nisu imali pojma što joj je. Dugo se oporavljala i mjesecima osjećala "mutno u glavi".
Onda je pročitala članak o Nizozemki Astrid Joosten koja je provela 10 minuta u istoj špilji, te umrla za tjedan dana sa sličnim (samo jačim) simptomima. Kod nje je potvrđen marburg.
U Koloradu Barnes se odmah vratila liječniku i tražila da ju se testira - bila je pozitivna. Prvi slučaj marburga u SAD-u.
Ne samo da je prva, nego je i preživjela, i njezin imunitet sada aktivno pomaže u stvaranju cjepiva.
"Ima fantastična antitijela", kaže imunolog James Crowe koje je iz njezine krvi izolirao jedno posebno jako antitijelo od kojeg se sada radi eksperimentalno cjepivo.
No, za sada je jedini način marburg zaustaviti na izvoru. I nacionalnim parkovima Ugande je u interesu da se nađe izvor, jer virus ubija i primate koje dolazi gledati silina turista, od čega živi pola nacije.
Znanstvenici sumnjaju da nije riječ nužno o ugrizima šišmiša već da životinje ližu ili grizu voće koje ljudi jedu pa da se virus širi slinom.
Nakon što je Nipah virus u Bangladešu života koštao stotine ljudi, znanstvenici su otkrili da se zaraze tako što piju inficiran sok od palme. On se skuplja preko noći, a oko njega lete šišmiši koji ga kontaminiraju svojim izlučevinama. Kad su to uspjeli fotografirati, onda su uvjerili i stanovnike sela.
"Ne možemo ih uvjeriti da ne prodaju ili ne jedu voće, ali ga mogu prati", kaže Towner.
S lokalcima je teško - neki misle da to nije bolest već prokletstvo. Jedan rudar kaže kako se on jedini nije zarazio, i da je jasno da prokletstvo bira.
"A čak me šišmiš i ugrizao", kaže rudar.
"Bolest mi je uništila život na svaki način. Patio sam", kaže muškarac čija je supruga, u sedmom mjesecu trudnoće, prije smrti krvarila iz svih otvora.
Zadnji je dan ekipe u prašumi i vrijeme je za finalni test. Mobilni internet se spaja stotinama godina, barem se tako čini.
Amman i Towner samo što se ne mole kada se odjedanput ispred njih krenu ukazivati brojke, rute i duljine putovanja.
"Fantastično, gledaj gdje sve idu", kaže Amman. Čini se kao da lete između špilja ili pak idu na goleme voćke. Istraživanje sada ima smjer, a imati će i nastavak.
"Jako dobro odrađen posao", kaže Towner.
