Pupčana vrpca odavno više nije puki medicinsi otpad. Kako bi objasnio na koji način se pomoću njih mogu spašavati životi oboljelih od karcinoma, Independent je objavio priču o čovjeku kojega su izliječili zahvaljujući rođenju dviju anonimnih beba. Nazvali su ga Chris i objasnili da je bio već u takvom stanju da su ga liječnici pozvali da, ako je zainteresiran za naknadno očinstvo, donira spermu, prije nego što se na njega obruše posljednjim što im je ostalo na raspolaganju; kemoterapijom i snažnim zračenjem.
Imao je u dobi od 43 godine mijeloidnu leukemiju i davali su mu još samo između pet i 15 posto šanse za preživljavanje. Međutim, posljednjeg dana 2015. Chris je primio jedan od procijenjenih 40.000 transplanata krvi iz pupčane vrpce koliko ih je bilo do danas. A to je značilo i matične te embrijske matične stanice, takve koje mogu povećati količinu eritrocita, limfocita i trombocita.
Krv iz pupčane vrpce danas se može koristiti u tretmanu ili čak i potpunom izliječenju najmanje 80 bolesti, od leukemije do anemije srpastih stanica. A znanstvenici tek istražuju autizam, ozljede mozga, cerebralnu paralizu, dijabetes tipa 1, kardiovaskularne bolesti i mnoge druge. Za očekivati je da će popis bolesti koje se mogu na taj način liječiti, još i rasti. Matične i embrijske matične stanice mogu se, doduše, pronaći i u drugim tkivima, ali u nijednom niti izbliza toliko puno kao u pupčanoj vrpci.
Već dva stoljeća moderna medicina zna za leukemiju, bolest pri kojoj koštana srž počinje proizvoditi ogromne količine nezrelih leukocita u krvi i organizam počinje bivati sve nesposobniji za obraniti se od, primjerice, infekcija. Pa ipak, faktori rizika tek se naslućuju; genetski poremećaji poput Fanconijeve anemije ili Downovog sindroma, izloženog radijaciji, benzenu... Preostaje tretman lijekovima i radijacijom kako bi se selektivno ubijalo stanice u tijelu koje najbrže rastu.
Ili, da liječnici unište sve stanice u krvi u kojoj je prisutna leukemija i stanice koštane srži, te da potom pokušaju resetirati cijeli taj sustav, da pokušaju stvoriti sve te stanice pomoću tuđih matičnih stanica. Chris je shvatio da nešto gadno nije u redu kad se početkom kolovoza 2015. dva dana jedva pomicao od iscrpljenosi, dehidracije i povišene temperature. Liječnik mu je rekao da je to vjerojatno ljetnja gripa. A ubrzo se dogodilo opet. Nedjeljom bi mu skočila temperatura, u ponedjeljak bi bio opet dobro.
Zafrkavao se s prijateljima da se "samo nada da nije rak". Čovjek koji je nekoć voluntirao kao rendžer u šumi, verući se kroz šume i planine i sa po 32 kilograma opreme, odjednom nije bio u stanju prošetati svoja dva psa po kvartu. Pronašli su mu šum na srcu, pretpostavili da je riječ o endokarditisu. No, jednog subotnjeg jutra nazvali su ga iz bolnice. Odgovarao je: "Da... Da... Oh, OK... OK. U redu." Otišao je u drugu sobu i ubrzo se vratio pred ukućane u odijelu.
Morao je u bolnicu jer mu je razina neutrofilnih stanica, koje se bore protiv infekcija i koje nastaju u koštanoj srži, toliko pala da je praktično ostao bez imuniteta. A usput je bio i anemičan, imao je samo pola normalne razine eritrocita. I kad je liječnik njemu i njegovoj sestri rekao o čemu je riječ, o leukemiji, oboje su briznuli u plač. A onda je ispalo još i gore nakon analize koštane srži.
Imao je akutnu mijeloidnu leukemiju, brzonapredujući karcinom koji je već obuhvatio 80 posto njegove koštane srži. Ni to nije bilo dovoljno; još pretraga i ispalo je da kemoterapija neće biti dovoljna. Zato su s njom krenuli odmah. U tri dana primio je višestruke doze lijekova protiv karcinoma; cladribine, cytarabine i mitoxantrone. Posljednji je poznat i kao "plavi grom", takav koji mu je urin obojao u zeleno. Kod nekih čak učini da privremeno oboji bjeloočnice u plavo.
Treće noći infuzije naglo mu se pojavila oštra bol u prsima. Srčani udar? Hitni CT pokazao je da su mu se pojavila dva ugruška; jedan u desnoj nozi, drugi u desnom plućnom krilu. Relativno česta nuspojava. Šest mjeseci su mu intravenozno davali doze s trombocitima kad bi ostao bez njih, odnosno sredstva za razrjeđivanje krvi kad bi ih imao previše... Prvi život spašen matičnim stanicama iz pupčane vrpce bio je petogodišnjeg Matthewa Farrowa, oboljelog od Fanconijeve anemije.
Bila je 1988., francuska liječnica Elaine bbila je ona koja je pokušala s pupčanom vrpcom njegove tek rođene sestre i uspjela. Prvi odrastao čovjek spašen je 1995. Bila je riječ o ženi u ranim 20-tima, oboljeloj od iste bolesti kao i Chris. Donatora nije bio problem naći. To je jedina transplantacija koja nije nimalo invazivna po donatora. A i koji će to roditelj reći "ne" na ponudu da spasi nečiji život kad slavi novi život svog djeteta.
Kod ove žene komplikacija u pronalasku donatora koštane srži bila je pronaći takvog koji genetski odgovara primatelju, kako njen organizam ne bi tuđe stanice doživio kao neprijateljske. Tako je došlo do osnivanja registra donatora. Pokazalo se da bijelci porijeklom iz Europe imaju mogućnost 3:4 da pronađu svoj par. Ali i da je vjerojatno za crnce, azijate, karibijce i latinoamerikance manje od 1:5. A ona je bila pola crnkinja, pola indijanka. I nije mogla naći nikoga.
Zato su u njenom slučaju liječnici odlučili isprobati matične stanice iz pupčane vrpce. I uspjeli su. A nisu morali. Jer, iz pupčane vrpce dobije se deset puta manje stanica nego iz koštane srži, što se može pokazati kao nedovoljno da se sustav pacijenta razvije prije nego što ga, onako imunološki nezaštićenog, ne ubiju svakodnevne infekcije ili unutarnje krvarenje. Chris je bio takve sreže da je imao takav peh da je genetski imao takve stanice da je u cijelom svijetu u registrima postojao samo jedan odgovarajući donator.
A on baš zbog svog zdravstvenog nije mogao donirati. U ovom trenutku Chris je bio već udomaćeni posjetitelj bolnice. Na Badnjak je trebao primiti novu kemoterapiju, derivat iperita. Cyclophosphamide funkcionira tako da samobotira kopiranje DNK kod stanica koje bujaju. Samo, dok to čini, nastaje i kemikalija acrolein, koji može probiti stijenku mjehura. Pacijenti zato moraju dobivati još jedan lijek, "mesna", i piti puno vode. Dan odmora i slijedilo je četiri dana zračenja ujutro i navečer.
Da je to zračenje primio odjednom, bilo bi ga ubilo. Sve to kako bi ubilo sve njegove, zdrave i najčešće bolesne stanice, kako bi ga se pripremilo za donaciju matičnih stanica. Na njemu se primijenila terapija kod koje se u laboratoriju broj matičnih stanica prvo multiplicirao, a potom, kad ih je već primio, dali su mu takav protein za koji su pronašli da usporava mijenjanje matičnih stanica u krvne.
Time su dobili to da ih dobiju više prije nego što se prestanu dijeliti, a potom i to da su ih spriječili da postanu imunološke stanice koje bi napadale one druge. Jer, naime, Chris je primio stanice od dva donora, dvije bebe, i te bi se stanice u suprotnom pobile kao da napadaju kakvu infekciju. Koliko mu je krvi iz pupčanih vrpci bilo potrebno? Četiri žlice, po dvije od svake bebe. Nije išlo lako. Nitko nije niti očekivao.
Četvrtog dana probila mu se bakterija u krvotok, kao što se mogla probiti bilo koja, primjerice, iz crijeva ili iz okoline. Dobio je otrovanje krvi, bio je izoliran, no, dan po dan i matične stanice koje je dobio uspjele su se othrvati. Kad su ga otpustili iz bolnice, kod kuće su mu morali strogo dezinficirati svaku površinu. Isprva je mogao hodati samo po nekoliko desetaka metara. Nakon tri mjeseca morao je nazad u bolnicu na pretrage prije nego što su ga proglasili da je izliječen.
Još dugo poslije toga morao je svakog tjedna obnavljati zalihu lijekova, po 60 tableta. Nije smio imati seksualne odnose. A imao je problema i s nekoć fotografskim pamćenjem kao posljedicu kemoterapija; tzv kemo-mozak. Bilo mu je, međutim, sve bolje i bolje, do trenutka kad je jedina posljedica još bila - to što je sad imao drugu krvnu grupu, kao i jedna od beba čije su se matične stanice pokazale kao dominantne.
