Njemačka tradicija poznaje ih kao "Eisheilige", engleska kao "Ice Saints", hrvatska kao "Ledene svece". Riječ je o kršćanskim svecima koji padaju sredinom svibnja, a tijekom kojih je često nešto hladnije vrijeme, tipično proljetno nestabilno. Sv. Mamericije, Pankracije, Servacije, Bonifacije, Sofija, redom od 11. do 15. svibnja, folklor diljem Srednje Europe bilježi da je nešto hladnije vrijeme sredinom svibnja uobičajeno.
Samo, to što se dogodilo Zagrebu s olujom koja je protutnjala sa stotinjak kilometara na sat, opet bujicama po Istri, olujnom burom, jugom, nevremenu u raznim oblicima po Hrvatskoj, BiH i Italiji, ali i puno šire, nešto je što teško da ima veze s "Ledenim svecima". Ovogodišnji prodor hladnog vremena u Europi meteorološki centri diljem svijeta popratili su komentarima da je riječ o "ekstremnom" i "rijetkom prodoru polarnog zraka" za svibanj u Srednjoj Europi.
Express je prenio NASA-inu analizu satelitske fotografije ciklone "Yukon" koja je bila direktna posljedica provale polarnog zraka u Atlantik, a s čime je počeo potpuni meteorološki kaos diljem kontinenta. Ciklona Yukon bila je 2200 kilometara u promjeru od Norveške do Portugala. Slijedile su ciklone po Sredozemlju, a istodobno u Rusiji na rubu polarnog kruga temperature su bile više od 30°C s potpuno suhim vremenom. Ove godine ovo nije prva ekstremna provala polarnog zraka s Arktika u umjerena područja.
2019. je takvom jednom i započela, u Sjevernoj Americi, kad je polarni prodor donio hladnoće od -30, -40, sve do -49°C u Minnesoti, usto još popraćen snažnim, negdje i olujnim vjetrom.
Ovakvo objašnjenje u siječnju je zbunilo Donalda Trumpa. "Koji se to vrag događa s globalnim zatopljenjem?", objavio je na Twitteru i (opet) postao predmetom sprdnje. Isto onako kako je 2010. Večernji list prenio sramoćenje izvjesnog voditelja na TV-u.
Zvonimir Katušin iz Državnog hidrometeorološkog zavoda rekao je tada da je jedna od najglupljih izjava koje je ikada čuo bila likovanje voditelja nad "dokazom o nepostojanju globalnog zatopljenja" jer je Europa te zime bila okovana ledom uslijed nagle provale polarnog zraka. Isto kao i ove godine.
"Bilo mi je neopisivo smiješno. Nakon što je prognostičar kazao da će biti –15° C, voditelj se nasmijao u stilu: 'Aha! Gdje je sada globalno zatopljenje!?' To je bilo nešto najgluplje što je mogao izjaviti. Očito ni u medijima mnogi ne razumiju o čemu je riječ, iako načina da se ljudima objasni najveći izazov današnjice ipak ima", pričao je Katušin koji je u to vrijeme bio predstavnik Hrvatske u UN-ovom Međunarodnom panelu za klimatske promjene (IPCC).
A objašnjenje se svodi na to da se zagrijavanje Zemljine atmosfere uslijed zagađenja atmosfere CO2, metanom i drugim stakleničkim plinovima, najgore osjeća na Arktiku, uslijed toga se sve brže tamo otapa led, a onda to pokreće domino efekt koji se osjeća diljem svijeta, pa tako i kao bujica u Istri ili orkanski vjetar u Zagrebu kakav se ne pamti skoro pola stoljeća. Sve topliji zrak znači sve brže otapanje Arktika.
To je činjenica, to se mjeri iz godine u godinu sve dramatičnije, dotle da se u moru utapaju polarni medvjedi. Sve manja površina pod ledom, znači sve veću površinu slobodnog, tamnog mora Arktičkog oceana. Pa kada sunce obasjava takav Arktik, sve manje svjetla i topline se od ledene bjeline odbija u svemir, a sve više se upija u more, što znači još brže zagrijavanje. Arktik se zato zagrijava dvostruko brže od prosjeka za planet Zemlju.
A to onda utječe na polarne mlazne struje, stalne vjetrove koji pušu oko polova od zapada prema istoku, koji na taj način okružuju hladne zračne mase na polovima. Ti vjetrovi mogu donekle mijenjati svoj smjer, povremeno skrenuti nešto južnije, što znači da se polarni zrak spušta prema jugu, ili se odmaknuti sjevernije, što znači da se topliji zrak s juga pomiče prema sjeveru.
Suština je u tome da su ti vjetrovi direktna posljedica temperaturne razlike između sjevera i juga, što znači da kad se Arktik zagrijava, a zagrijava se kao što vidimo, i to uslijed globalnog utjecaja ogromnih količina CO2 iz naše industrije u atmosferi, temperaturne razlike između Arktika i tropa su sve manje. Mlazne zračne struje zbog toga slabe i sve se više kolebaju na svojoj putanju.
A to onda dovodi do prodora hladnih u tople zračne mase i obratno, stvaraju se ciklonalni vrtlozi i ludnica od vremena s potopnim kišama, snježnim olujama, dvoznamenkastim minusima, odnosno prodori polarnog zraka. Ironično, to čak nije ideja od jučer, nego zapravo ono što se primjećuje danas, a što su prvi predvidjeli još 1914. godine meteorolog iz Švedske Hugo Hildebrand Hildebrandsson, a potom i ruski oceanograf Vladimir Juljevič Wiese 1924.
Prva kompletna znanstvena studija koja je donijela model koji točno opisuje što se događa, bio je NASA-in istraživački rad iz 1978., objavljen u Monthly Weather Review. Konačno, njemački klimatolog Vladimir Petoukhov, zapravo ruski stručnjak zaposlen na Potsdamskom institutu za istraživanja utjecaja klime, objasnio je za hrvatski tjednik Forum 2012. godine da je otkrio savršeno točan način za predvidjeti hoće li doći do prodora polarnog zraka u Europu.
On i kolege otkrili su da kad nad Barentsovim morem nema ciklone koja bi blokirala prolaz polarnom zraku u Europu, dolazi do prodora hladnoće. Zanimljivo, najtopliji dijelovi Europe proteklih dana, osim krajnjeg juga Portugala, bila su upravo područja u Rusiji upravo uz Bijelo more, suštinski zaljev Barentsovog mora duboko uvučen u kopno sjeverozapada Rusije.
Drugi utvrđeni mehanizam kojim polarni zrak s Arktika prodire na jug uslijed klimatskih promjena, posljedica je remećenja mehanizama stratosferskog polarnog vrtloga. Dok se aktualni prodor polarnog zraka u Europu objašnjava onim prethodnim mehanizmom, ono nad čime se iščuđavao Trump u siječnju, bila je posljedica ovoga s "polarnim vorteksom".
Polarne mlazne struje vjetrova koje pušu od zapada prema istoku, pa tako u krug oko polova, zapravo su pojave u troposferi, u donjim dijelovima atmosfere. U stratosferi se, međutim, također pojavljuju mlazne struje tijekom polarne noći, na visini od oko 50 kilometara iznad Arktika i Antarktika. To je područje niskog tlaka zraka, ograničenog tim vjetrovima na polarne visine.
Ali, ako nešto poremeti te vjetrove, događa se naglo spuštanje tih ledenih masa prema nižim zemljopisnim širinama i u samo nekoliko dana temperature mogu pasti i za 50°C. To je bila osnovna ideja dramatičnog filma katastrofe "Dan poslije sutra" iz 2004. redatelja Rolanda Emmericha s Dennisom Quaidom u glavnoj ulozi, odnosno da bi industrijsko zagađenje s CO2 dovelo do takvog globalnog zatopljenja koje bi prouzročilo takve klimatske promjene da bi se usisale takve hladnoće iz polarnih visina da bi klimatski domino efekt skrivio kataklizmičko ledeno doba.
To je očito pretjerivanje, ali se Emmerich poslužio baš tim klimatskim mehanizmom zbog kojega su se u siječnju zaledili SAD i Kanada. Sadašnji prodor polarnog zraka u Europu posljedica je troposferskog poremećaja i, kako stvari stoje s klimatskim promjenama, ništa ne govori da bi to u budućnosti trebalo biti rjeđe nego do sada, nego samo sve češće.
Što se Hrvatske tiče, to odgovara klimatskim prognozama za našu zemlju koja bi se zbog klimatskih promjena pretvorila u poligon smjenjivanja velikih vrućina i suša sa žestokim olujama. Slično se zapravo predviđa cijelom svijetu. Kao što se posljednjih godina bilježe požari na polarnom sjeveru Skandinavije, čak i na Grenlandu, svibanjske vrućine od preko 30°C na sjeverozapadnom subpolarnom dijelu Rusije dok se u jednoj Hrvatskoj noću smrzavamo mjestimično na kakvih 5°C...
Svjetska meteorološka organizacija objavila je u veljači izvještaj koji svjedoči o sve gorem razvoju klimatskih promjena. Australija je imala najvrući siječanj u povijesti, a opet, istodobno su se događali takvi ispadi da je gradić Townsville u samo devet dana monsuna pretrpio cjelogodišnje količine kiša. U tom istom siječnju, unatoč tim lokalnim potopnim prolomima nebesa i kiše, Australija je pretrpjela čak 38 posto manje oborina, odnosno sušu.
Temperature su se diljem zemlje penjale do praktično 50°C, i opet su harali kataklizmički požari, Argentina je bila podijeljena na područje oluja i područje suša s vrućinama, u Čileu je vodeni val iz rijeka s Anda jurnuo u pustinju Atacama, jedno od najsuših područja na svijetu... Naš dio Europe ostao je koliko toliko pošteđen visokih snjegova iz nekih dijelova Europe. No, onda je došao svibanj 2019. i novi ekstrem, nipošto ne i posljednji takav.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
oluja progutala europu