Svalbard je otočna skupina u Arktičkom oceanu i na otprilike pola puta od Norveške do Sjevernog pola. U glavnom gradu tog otočnog teritorija Longyearbyenu, najsjevernijem gradu na svijetu udaljenom oko 1000 kilometara od Sjevernog pola, živi oko 1800 ljudi, uglavnom Norvežana i Rusa. A oni su počeli primjećivati sve više i više pukotina na zgradama.
To ih je počelo brinuti jer je Svalbard grad koji obiluje planinama, fjordovima i glečerima, a izgrađen je na stalno zaleđenom tlu, tzv. permafrostu. Dugo je godina on bio dobar temelj za beton, za gradnju na ovom području koje bilježi četiri mjeseca tame tijekom zimskih mjeseci, i četiri mjeseca dana tijekom ljetnih mjeseci, piše CNN.
Pukotine su pokazatelj da se taj temeljni sloj topi, a kako se čini u tom dijelu svijeta, vrijeme postale toplije puno većom brzinom nego igdje drugdje. I to zbog ubrzanog zagrijavanja Arktika, dok povećane temperature smanjuju ledeni i snježni pokrivač, reflektira se manje sunčeve svjetlosti.
Po istraživanju Inger Hanssen-Bauer, sa norveškog meteorološkog instituta, godišnja temperatura 1900. godine bila je -7,8 stupnjeva. Od tada se povećala za 3,7 stupnjeva, što je tri puta više od globalnog prosjeka. U gradu se često bilježe i temperature iznad nule, a kako kažu stručnjaci čini se da će se porast temperature i nastaviti.
Osim što je postalo toplije, postalo je i vlažnije. Tako se danas bilježe povremeni bujni pljuskovi sa oko 50 milimetara kiše dnevno, dok je krajem 20. stoljeća bilo oko 200 milimetara kiše na godišnjoj razini. Promjena klime mogla bi ugroziti živote stanovnika, izgladnjeti životinje koje žive u zaleđu i ugroziti instituciju koja čuva svjetsku zalihu usjeva.
Mnogi su se već morali preselili upravo zbog topljenja leda, pa su tako jedne zime visoki valovi uništili 13 metara obale u samo jednom danu. Zgrade su osjetljive jer su izgrađene na drvenim stupovima koji je potonuo u permafrost. Zahvaljujući toj klimi, stupovi postaju mokri i počinju truliti, i tako destabiliziraju kuće. Najopasnije su lavine, koje su povezane i sa velikim oborinama i tim uništenim vječnim ledom.
U prosincu 2015. godine, žestoka oluja izazvala je lavinu koja je ubila 42-godišnjeg muškarca i dvogodišnju djevojčicu. U 2017. godini druga velika lavina pogodila je grad i uništila više domova.
"Ne možemo više vjerovati 'vječnom' ledu", rekla je Hege Njaa Aschim, iz Statsbygga, državne agencije u čijem je vlasništvu 75 posto gradskih građevina.
Grade novih 60 stanova na sigurnim udaljenostima od planinskih padina, i procjenjuju koliko će kuća morati srušiti i zamijeniti. Umjesto drvenih stupova, nove kuće koriste željezne koji se ugrađuju u stjenovito tlo. Zgrade su opremljene i detektorima temperature, kišnice i pokreta i alarmiraju nadležne u bilo kojem trenutku promjene.
"Ne želimo ništa prepustiti slučaju", naglašava Aschim.
To što država pokušava napraviti za neke ipak nije dovoljno brzo. Među onima koji su napustili svoje domove bio je i urednik lokalnih novina Mark Sabbatini. Kuću je napustio prije tri godine nakon što je vlast naredila hitnu evakuaciju. Još uvijek se u nju nije vratio, no zahvaljujući financijskoj pomoći svojih prijatelja uspio je ostati u Longyearbyenu. Ostali nisu bili te sreće.
Kaže kako je u gradu teško naći "pristupačne i prazne stanove". Neki njegovi prijatelji bili su prisiljeni napustiti grad, dok su neki počeli živjeti na brodovima.
U predgrađu Longyearbyena je jedna posebna zgrada koja se mora čuvati pod svaku cijenu. Nazivaju ju "trezorom sudnjeg dana" a to globalno skladište sjemena čuva kopije gotovo milijuna paketa sjemena, kako bi se sačuvali od katastrofe, bolesti, nametnika i klimatskih promjena.
Potječu iz gotovo svake zemlje u svijetu, pa su tako tu na sigurnom i pšenica i riža, kao i neke rijetke i ugrožene vrste.
"Svalbard je sigurno mjesto za bioraznolikost usjeva", rekla je Marie Haga, direktorica Crop Trusta, tvrtke koja je izgradila riznicu 2008. godine u suradnji sa norveškom vladom. Haga kaže kako je to idealno mjesto za sjemenje jer nema vulkana i potresa, dok je i norveški politički sistem "stabilan".
Sam trezor nalazi se duboko u planini, tunel je to dugačak 120 metara, izgleda poput tunela Jamesa Bonda. Zahvaljujući klimi relativno je lako ohladiti riznicu na potrebnih -18 stupnjeva. No tu postoji niz problema. Tijekom velikih kiša u rujnu 2016. godine voda je poplavila polovicu tunela i smrznula se u blokove leda. Iako nije stigla do same riznice, stručnjaci su znali da se nešto mora poduzeti.
Potrošili su oko 11,7 milijuna dolara na rekonstrukciju, što je dvostruko više od sredstava koje su uložili u izgradnju.
"Čelični ulazni tunel zamijenili smo vodonepropusnim betonskim tunelom, kaže Aschim.
Električnu opremu iz unutrašnjosti tunela prebacili su na posebno mjesto kako bi izbjegli moguće probleme. Cijevi sa rashladnom tekućinom provučene su kroz tlo i smrznuta podloga postavljena je na vrh tunela kako bi se održalo smrzavanje permafrosta.
Kim Holmen, direktor norveškog Polarnog instituta i stanovnik Longyearbyena promatra promjene unutar grada već desetljećima.
"U ovo doba imali smo metar leda na fjordu kojeg sam mogao vidjeti kroz prozor. Sada je to sve otvoreno", rekao je.
Bakalari koji su plivali u tim vodama nestali su zajedno s ledom o kojem ovise. Umjesto njih tu je atlantski bakalar koji pliva prema toplijim vodama, naglašava Holmen. Životinje na kopnu ne mogu se prebaciti negdje druge i tako su slike izgladnjelih sobova postale uobičajene.
"Tijekom zime sobovi gaze po zemlji kako bi očistili snijeg s njih, i tako došli do trave. No kada umjesto snijega bude kiša, tlo se zaledi i ne mogu se probiti do trave ispod", naglašava.
Gladuju i polarni medvjedi.
"Ostaju odsječeni od kopna tijekom ljeta, na odlomljenom komadu leda. Kako do tog trenutka, odlamanja leda, dolazi sve ranije, i traje sve duže, medvjedima nedostaje hrane", objašnjava Holmen.
Po novom izvješću predviđa se kako će se prosječna temperatura u Longyearbyenu povećati za 7 do 10 stupnjeva, a količine oborina za 40 do 65 posto do kraja stoljeća, ovisno o razini globalne emisije ugljičnih plinova.
Možda je najzabrinjavajućija mogućnost ta kako bi odmrzavanje permafrosta moglo potaknuti i daljnje globalno zagrijavanje.
"Permafrost sadrži ogromnu količinu ugljika, dovoljno da udvostruči količinu ugljičnog dioksida u atmosferi", rekao je Frans-Jan Parmentier, znanstvenik koji provodi istraživanja na postaji u blizini Longyearbyena.
Kaže ono što govore svi - kako je neophodno smanjiti emisiju stakleničkih plinova koje dolaze od ljudske ruke kako bi se spriječilo takvo oslobađanje ugljika. Ovo što se događa u Longyearbyenu upozorenje je za cijeli svijet, smatra Holmen, i naglašava kako su se sve pretpostavke da nije riječ o "jako ozbiljnim klimatskim promjenama" pokazale netočnima. Upozorava kako je brzina kojom se događa pokazatelj da je ovom ekstremnim događajima "potrebna pažnja".
"Mislili smo da smo ljudi koji mogu izdržati, preživjeti oluju. No brutalnost prirode koja nam je prije na neki način donosila užitak, sada nas samo sve više i više plaši i zabrinjava", kaže govoreći o pojavama koje su osim samog izgleda grada, izmijenile i raspoloženje njegovih stanovnika.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Hoće li više to zatopljenje ja trošim 2000 kn na grijanje, JBT i čekam čekam i ništa.