Tajna koda 1202 koji je skoro srušio Apollo 11 na Mjesec

"Zemlja nam je ravno ispred prozora", rekao je Buzz Aldrin.

Dok mu je lunarni modul Eagle služio kao orijentacija maknuo je pogled sa računala kako bi pogledao Zemlju udaljenu gotovo četvrt milijuna milja. 

"Sigurno", složio se Neil Armstrong.

"Houston, nadam se da gledate u vaš Delta H", dodao je. 

U tom trenutku Zemlja nije bila njihova glavna briga. Zapovjednik misije bio je fokusiran da sigurno spusti letjelicu na površinu Mjeseca po prvi put u povijesti. Imao je još devet kilometara ispred sebe. 

"Potvrđujem", odgovorio mu je Charlie Duke.

U kontrolnoj prostoriji stručnjaci i kontrolori leta pažljivo su slušali njihovu komunikaciju i promatrali brojeve na ekranima, tražili su bilo kakvu anomaliju koja bi ih mogla prisiliti da otkažu misiju. 

Zatim su čuli malo uzrujan glas Armstronga.

"To je 1202...Što je to? Dajte nam očitanje za 1202 program alarm". 

Taj se kod može čuti u gotovo svakom prepričavanju i dramatizaciji slijetanja Apolla 11. Bio je to dramatičan trenutak u već do tada dramatičnom događaju koji je mogao dovesti i do otkazivanja misije, što bi dovelo do toga da je Pete Conrad iz Apolla 12 mogao biti upisan u povijest kao prvi čovjek na Mjesecu. No kao što znamo, nije.

Apollo 11 je sletio je na površinu i taj je alarm ostao samo dio te uspješne priče, svemirske misije koja je 20. srpnja 1969. godine dovela prve ljude na Mjesec.

Pitanje je što je značio taj kod koji je mogao uništiti njihovo slijetanje?

Da bi znali odgovor na to pitanje moramo znati kako je funkcionirao Apollo Guidance Computer, koji je bio instaliran u svaki komandni modul. Softverski program koji je vodio misiju, informacije, bile su na raspolaganju u bilo kojem trenutku, i istodobno. Uzmimo na primjer trenutak slijetanja na Mjesec u kojem je računalo moralo kalkulirati niz različitih podataka istodobno kako bi mogli odraditi dobro slijetanje. Morali su znati točno i precizno gdje je lunarni modul i gdje se kreće, tj. vektor stanja, piše Discover. 

U nastavku pogledajte galeriju.

1/18

Trebalo je održavati pravu poziciju, utemeljenu na podacima visine, brzine, performansi motora i sl. Podešavati putanju i uvijek biti spreman vratiti posadu u orbitu ako ih nešto prisili na prekid misije. Ogroman niz podataka, informacija tada je prolazio računalom u bilo kojem trenutku, od ulaska u orbitu, putovanja na Mjesec, slijetanja, uzlijetanja i povratka. 

Svaki je taj zadatak podijeljen u niz manjih zadataka i programa kako bi cijeli sistem bio pouzdaniji. 

The Apollo Guidance Computer bilo je računalo s jednim procesorom, pa nije mogao baš istovremeno voditi više programa. No brzina obrade i relativno spora ljudska percepcija bila je dovoljna da se misija odvija glatko. Programi su se također planirali i obavljali na temelju prioriteta s mjerama za prekidanje svakog programa ako se pojavi nešto hitno.

Računalo je kalkuliralo skup podataka, informacije za izvršavanje određenog programa uz pomoć skupova riječi, kodova, koji su se odnosile na prioritete, ulazne točke itd. Programi su se odvijali promatranjem početne faze zadatka i njegovog prioriteta, utvrđivanjem ima li slobodnog prostora za program koji se izvršava, i ako je tako, gdje je taj prostor. 

Nakon iscrpnih testiranja dizajnirano računalo napravljeno je na takav način da uvijek ima prostora za sljedeći program, pravila i protokole prekida ako je potrebno nešto pokrenuti odmah u trenutku, ili nakon onog što se upravo tada u njemu odvija. No kada je Apollo 11 krenuo sa spuštanjem prema površini, računalo je ostalo bez tih programskih 'riječi' i tada su se uključili alarmi 1201 i 1202. 

Ono što ni astronauti ni ekipa u Kontroli misije nisu znali je da su radarske jedinice za spajanje podataka preplavile računalo Apolla sa signalima prekida. To je bilo zbog propusta u strukturi dizajna napajanja računala. Ovi signali su zauzimali samo malo vremena obrade računala, a lažni posao je nastavio raditi u pozadini, zauzimajući prostor. Tako da nitko nije znao da je ovaj signal spriječio dovršavanje vitalnih programa povezanih s slijetanjem. Kada je novi zadatak zadan računalu, on zapravo nije imao prostora.  

Plan za koloniziranje Znanost Buzz Aldrin: "Čovjek će osvojiti Mars do 2040."

Pokrenuli su se alarmi 1201 koji su signalizirali “Executive Overflow – No Core Sets” i 1202 alarm “Executive Overflow – No VAC Areas. I pokrenuli ponovno pokretanje softvera. Svi zadaci su otkazani, bez obzira na prioritete, a zatim su ponovno započeli, dovoljno brzo pa nisu izgubljeni vodiči ili navigacijski podaci. Ali to nije razjasnilo problem. Računalo je još uvijek bilo preopterećeno istim lažnim radarskim podacima, što je zaustavilo pokretanje novih programa. Tako su pokrenuta četiri 1202 alarma i jedan alarm 1201.

Buzz Aldrin primijetio je poveznicu.

1800 m iznad površine Mjeseca, kompjutor za navigaciju i upravljanje lunarnog modula (LM navigation and guidance computer) omeo je posadu tim programskim alarmima.

Na drugom 1202 alarmu, rekao je: "Isti alarm, i čini se da se pojavljuje kad imamo 16/68 gore",  čime se označavao prikaz prikaz raspona slijetanja i brzina LM-a. Naredba sama po sebi nije opteretila računalo, ali s postojećim opterećenjem pokrenuo se 1202 alarm. Kad su to shvatili, pronašli su i rješenje - trebalo je pitati Houston za te podatke.

Oni su im dali zeleno svjetlo za nastavak misije, alarmima unatoč. Računalo se ponašalo točno onako kako je i dizajnirano, štiteći se na takav način da ne ugrozi slijetanje na površinu, bez opravdanog razloga.

Te alarme Neil Armstrong ili Buzz Aldrin nisu vidjeli tijekom treninga. Njihove simulacije bavile su se drugim alarmima, posebno onima za prekid misije. No kad su vidjeli alarme  1202 i 1201, stvarne, jedini odgovor kojeg su imali je bio ispuniti cilj misije. Nisu htjeli odustati od slijetanja na Mjesec ako ne moraju.

To su mislili i u kontroli misije u Houstonu. 

"Nastavljamo dalje", rekao je Charlie Duke, iako nije bio potpuno miran.

Astronauti i kontrolori leta promatrali su uključivanje drugog 1202 alarma na Eagleu, zatim onog 1201 i opet 1202. 

"Eagle, sjajno izgleda. Nastavljate", bila je poruka iz kontrole misije. 

Kompjutorski tehničar Jack Garman rekao je službeniku za upravljanje Steveu Balesu da je letjelica sigurna za nastavak spuštanja što je preneseno i posadi. Programski alarmi ukazivali su na "izvršna prekoračenja", kada kompjutor za upravljanje nije mogao izvršiti sve svoje zadatke u stvarnom vremenu te je neke morao odgoditi.

Premda nije bio potreban za slijetanje, radar za randevu bio je namjerno uključen da bi bio spreman za brzo odustajanje. Postavi simulacije površine nisu previdjeli da se može dogoditi brzi protok lažnih prekida na tom radaru, ovisno o tome kako je hardver nasumce uključen prije nego je lunarni modul započeo približavanje površini Mjeseca: stoga je kompjutor morao baratati podacima iz dva radara umjesto samog radara za slijetanje, što je dovelo do preopterećenja.

To je bila sigurnosna mjera. Radar je pratio CSM pa je znao gdje treba usmjeriti lunarni modul u slučaju prekida. Posada je ostavila radar u SLEW modu, što znači da ga je astronaut morao ručno postaviti, a također je značio da to nije bilo slanje podataka na računalo.

Kada je Armstrong ponovo pogledao van, vidio je da je kompjutor odabrao mjesto slijetanja u stjenovitom području sjeveroistočno od kratera promjera 300 m. Armstrong je preuzeo polu-automatsku kontrolu i zajedno s Aldrinom koji je kontrolirao podatke o visini i brzini, sletio.