Kao autor projekta zgrade Pravnog fakulteta u Rijeci naveden je poznati hrvatski arhitekt Boris Magaš, a uz njega i Olga Magaš, njegova supruga. No na službenom je projektu s kraja 70-ih godina prošlog stoljeća još jedno ime, njihove kćeri Michele Magaš. I sve to ne bi bilo toliko čudno, jer obiteljske arhitektonske "manufakture" postoje, da u to vrijeme Michela nije imala samo 10 godina.
Danas Michela Magaš vidi "svoju" zgradu Pravnog fakulteta u Rijeci samo kada dođe posjetiti mamu, sestru i nećake. Studij ju je 1987. odveo u Englesku i otad živi izvan Hrvatske", prvo u Londonu, a prije dvije godine s partnerom se preselila u Švedsku. Izvan Hrvatske je Michela Magaš i izgradila jedinstvenu karijeru", spajajući dizajn, arhitekturu informacija i glazbu", te ju je Europska komisija nedavno proglasila inovatoricom godine.
Do tog trena gotovo nitko u Hrvatskoj za nju nije znao iako neke od njenih inovacija, poput listanja slika na ekranima ili pretraživanja glazbe, svakodnevno koristimo. Iako je radila za najveće svjetske tvrtke, Financial Times, Apple, Nike..., za strane vlade, poput brazilske, za koju radi projekt razvoja tehničkih znanja djece, nitko je iz Hrvatske nije zvao da pomogne znanjem i kontaktima.
No medijski pritisak nakon osvajanja nagrade EK Michelu je učinio vidljivom, pa se hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, još jedna Riječanka, susrela s njom, i to tijekom nedavnog posjeta Švedskoj. Na pitanja zašto je dosad bila ignorirana u Hrvatskoj sliježe ramenima i smije se. "Ne znam", kaže. A bilo bi joj itekako drago raditi u svojoj državi. Uostalom, kako sama kaže, tu je i počela raditi, i to kao dijete uz svog oca.
"Znate tko je moj tata?", odjednom zastane te doda: "Boris Magaš". Teško da netko, čak i ako netko ne zna ime tog arhitekta, zna njegova djela. Projektirao je stadion na Poljudu, hotelski kompleks Haludovo u Malinskoj, Muzej oslobođenja u Sarajevu, dominikansku crkvu blaženog Augustina Kažotića u Zagrebu, crkvu sv. Nikole Tavelića i samostan na Turniću, hotelski kompleks Solaris, dječji vrtić Vjeverica... "Već s 10 godina bila sam navedena kao suautorica projekata", kaže Michela i dodaje:
"Znate kako se živjelo kod nas doma? Nije bilo doručka ili ručka. Hrana je bila u hladnjaku pa bi si svatko od nas, kad bi bio gladan, uzeo nešto za prigristi. Tata je skicirao, a mama je risala. Cijeli stan u Rijeci bio je prekriven nacrtima, hodali smo po njima. Tata bi koračao lijevo-desno i uvijek, ali uvijek bi mu u posljednji tren na pamet pala baš prava ideja. Mama se ljutila: 'Sad ću morati sve precrtavati. Opet neću spavati danima!'.
A ja sam bila zadužena za grafički opis, tata je inzistirao da samo ja to radim, pa bi me izvukli iz škole na tjedan dana da to napravim. Tata je, dodaje, njoj potpuno vjerovao, pa joj je i poslije, kad je živjela u Londonu, slao nacrte i pitao kako joj se sviđa i bi li što promijenila. Arhitektura joj je u krvi s tatine, ali i s mamine strane. I mama je u toj struci, kao i njezin brat, cijenjeni arhitekt, umjetnik i scenograf Nenad Fabijanić, projektant zgrade Hrvatske biskupske konferencije ili javnih prostora kao što je Trg Franje Tuđmana u Zagrebu.
No s mamine je strane naslijedila i talent i ljubav za glazbu. Djed, nonić", kako ga zove jer je sve ove godine zadržala riječki dijalekt, svirao je mandolinu, a danas je njezina sestrična Jana Fabijanić pjevačica. Kod Magaševih se u kući slušao jazz, pop, mama je imala iznimnu kolekciju glazbe, a Michela je s četiri godine, kaže, znala napamet Beatlese. "Kombinacija arhitekture informacija i glazbe, da to je ono čime se danas bavim", sumira.
Završila je talijansku srednju školu u Rijeci, a 1987. otišla je u Englesku studirati dizajn jer ovdje nije bilo tog smjera. Studirala je na Sveučilištu Kingston, a potom se među rijetkim upisala na prestižni postdiplomski studij na Royal College of Arts (RCA), gdje je bila i prva Hrvatica. "Tatina profesorska plaća nije bila dostatna ni za džeparac. Živjela sam u Caritasu, jela tost. Jednom me vozač izbacio iz autobusa jer sam mu htjela platiti penijima. Slomila sam se kad je tata imao infarkt, no tad su mi profesori izašli u susret.
'Prošvercali' su me pod studenta iz EU, za koje su dobivali novac. Na postdiplomskom su mi isto pomogli, stupili su u kontakt s dizajnerom Davidom Mlinarićem, on je radio kuće za Micka Jaggera, Erica Claptona i obitelj Rothschild, pa mi je pomogao. Sve samo da ne odustanem", govori Michela. S RCA su je "pokupili" iz Financial Timesa. "Želimo te u uredu u ponedjeljak", kazala joj je direktorica iz FT-a. "Nemam radnu dozvolu", kazala joj je. "Sredit ćemo to", bio je kratak odgovor.
U FT-u su je zadužili su da im napravi redizajn. Gledala je tada, kaže, kako Englezi loše prenose rat u Hrvatskoj i mislila: "Što je ovo? Da se drukčije dizajnira, imalo bi se potpuno drukčiji uvid u ono što se događa. Rehoh, daj da vidim mogu li napraviti objektivniji dizajn". "Gledala sam kako ljudi čitaju novine velikog formata u podzemnoj. Malo ih rastvore i vide samo ono na rubovima. A izvještaje iz Hrvatske su 'skrivali' u sredinu. Pa sam to sve rasturila kroz koncept koji je išao modularno. Sve sam naslove izvukla na rubove stranica tako da su morali vidjeti apsolutno sve, ništa nije ostalo skriveno", prisjeća se.
Nakon redizajna bila je zadužena za dizajn naslovnica i neprestano bi joj dolazile nove vijesti i fotografije. No kako ih, u stisci s vremenom, pretraživati? "Napisala sam program koji dinamično miče slike na ekranu. To je danas normalno", otkriva Michela. U FT-u je ostala gotovo sedam godina, dodaje. Izuzetno ju je zanimalo web izdanje, no njima je bila vrednija kao grafička urednica. pa se, tu i tamo, zabavljala privatnim šalama.
"Tati sam čestitala rođendan preko naslovnice FT-a. Uglavila sam riječi 'Tati od Michele', a da nisu primijetili", govori, dok se prisjeća kako je nazvala tatu i natjerala ga da ode kupiti novine. "Što si napravila? Dobit ćeš otkaz, vikao je", smije se. Nije dobila otkaz, ali ga je dala nakon gotovo sedam godina. Usporedo s radom u FT-u, s kolegom Peterom Russell-Clarkom osnovala je tvrtku Stromatolite. Oni su, kao što su stromatoliti, bakterije koje su prve izbacivale kisik, izbacivali ideje i gledali što će se uhvatiti.
Među prvima im je došao Nike sa zahtjevom da za njih razvijaju buduće koncepte. "Osmislili smo im modularnu sportsku opremu, konceptni dućan i koncept 'Nike iznutra', odnosno Nike tehnologija za fine cipele", nabraja samo neke od ideja koje je Nike, nakon marketinškog ispitivanja, proveo u stvarnost. No 2004., a tad je već surađivala s glazbenikom Peterom Gabrielom, pozvali su je u Cupertino u Kaliforniji, gdje se našla s timom iTunesa. I ostala šokirana.
"Bili su nagurani u jednu sobu bez klime, dvoje ljudi je marketinški pokrivalo cijelo tržište. Steve Jobs nije mario za iTunes, za njega je to bilo samo sredstvo za prodaju iPhonea", opisuje. No nisu samo uvjeti rada bili loši", bio je i sam koncept. "'Ljudi, pa ovo je pretpotopno', kazala sam im. Ovako nećete ništa napraviti. Korisnici skinu pjesmu i odu. Trebali biste imati mehanizam kojim bi ljudi mogli 'letjeti' kroz glazbu, morate ih uvući unutra, dati im da se zabave. Trebate pretraživač baziran na podacima. Bio je to koncept Apple storea, ali naravno, to tad nismo znali", govori Michela.
Koncept pretraživanja glazbe nije joj izlazio iz glave. I baš tada ju je grupa profesora sa Sveučilišta u Londonu i MIT-a pozvala da dođe raditi na tražilici glazbe. Napravila im je sučelje koje, preko podataka iz glazbe, može pretraživati kolekcije glazbe. Disney i Pixar odmah skočili na njezinu ideju.
"Trebala im je glazba točno određene atmosfere, nešto što, primjerice, podsjeća na pjesmu Pink Floyda. Nisu imali puno izbora, mogli su tražiti skladatelja da im napiše glazbu ili kupiti baš tu pjesmu. No često je to jako teško. Tražilica im je bila spasonosno rješenje. I tad mi je sinulo", otvorila mi se cijela industrija", prisjeća se Michela.
No profesori nisu bili zainteresirani za komercijalnu uporabu, pa je to sučelje razvila uz pomoć britanske vlade. Njezin je patent bio uvršten na izložbu "Budućnost britanskih tehnologija", izložen uz patente McLarena i British Aerospacea, a tad su je primijetili i u Bruxellesu. Još 2010. dobila je nagradu Europske komisije pod nazivom Glazba susreće znanost i postavili su je za direktoricu Plana za budućnost glazbene tehnologije.
A ove su je godine nagradili titulom inovatorice godine. Kriteriji su bili cijelo stvaralaštvo, vodstvo koje osoba pokazuje, broj klijenata... A u Michelinu je firmu investiralo više od 100 tvrtki. "Kao kruna rada, i poticaj nagradi, projekt je Music Tech Fest. Riječ je o zajednici, o sustavu i događaju koje organiziramo po svijetu i koji na jednome mjestu okuplja 5000 znanstvenika, inovatora, glazbenika, inženjera, programera, umjetnika", pojašnjava. Povezuje ih glazba, ona je "društveno ljepilo", medij koji spaja ljude.
"Festival je inkubator ideja i mjesto suradnje stručnjaka iz raznih područja, iz koje nastaju inovacije, ali i pravni okvir zaštite intelektualnog vlasništva, tako da se jasno zna gdje prestaje vlasništvo, primjerice inženjera, a gdje počinje vlasništvo neuroznanstvenika. Posebno smo ponosni na projekt s Viktorijom Modestom, pjevačicom koja protezu za svoju amputiranu nogu koristi kao umjetnički izražaj", kaže Michela.
U središtu su bili neuroznanstvenici koji se bave neurofeedbackom, metodom baziranoj na praćenju električne aktivnosti mozga i davanju povratne informacije. Pomoću ove metode analizira se aktivnost moždanih valova koja se zatim pretvara u korisne informacije. Ona se već koristi pri raznim stanjima, kao što je anksioznost. Pojednostavljeno, pacijent i prije nego što panični napadaj dođe, prima informaciju, a ona može biti u obliku svjetlosnog ili zvučnog signala, da se "u mozgu nešto događa" i da slijedi napadaj.
Modesti su tako preko neurološkog feedbacka, preko elektroda skrivenih u kosi, omogućili da emocijama kontrolira okolinu", da aktivira svjetlosne efekte na odjeći ili da pušta dim kroz protezu kao scenski efekt... Micheli je taj projekt posebno drag. Još dok je s Peterom radila za Nike, predložili su kompaniji da se posvete dizajnu za osobe s invaliditetom, što je marketing odbio jer im "to nije tržište".
No ideja oko toga da tehnologija može biti tjelesna ekstenzija je ostala. Pa onda nije čudno što u Hrvatskoj", gdje bi željela surađivati s Matom Rimcem, počinje suradnju sa Svenom Maričićem, voditeljem laboratorija za plastične deformacije na Tehničkom fakultetu u Rijeci i pionirom korištenja tehnologija 3D printanja u kirurgiji. Maričić će je uskoro posjetiti u Švedskoj, kamo se s partnerom, Novozelanđaninom, preselila prije dvije godine iz Londona.
Njezina je adresa sveučilišni grad Umeå i primjećuje koliko joj odgovara švedska atmosfera dijeljenja i modularnosti te jednakosti žena i muškaraca. Jer drugi prioritet", i kroz suradnju s Modestom", jest taj da potakne žene u inovaciji i poduzetništvu, gdje su još kuriozum. Je li se susretala s predrasudama? Itekako, kaže i dodaje:
"Jednom me profesor, pred stotinjak studenata, upitao: 'Osjećate li se, kao dizajnerica i poduzetnica, jednaka muškarcima?' Rekoh mu: 'Uz sve dužno poštovanje, ne želim biti nimalo nalik na vas'. Vjerujem da doprinosim puno više ženskom perspektivom. Poduzetništvo je u glavi, to je stanje svijesti a ne spol."
