Za još 20 ne baš odličan teleskop, ali takav kojim gledaš kratere na Mjesecu. Recimo, onaj teleskop s kojim su pala sva ona otkrića, materijal je stajao 70 i nešto njemačkih maraka. Dvije godine rada i gnjavaže s tim druga je priča”, opisivao nam je kreativnost i rad s djecom kao malim, pametnim ljudima kao ono što čini razliku.
Astronomski klub je 1989. postao Jugoslavenska škola astronomije, ubrzo Višnjanska škola astronomije. Višnjan je itekakav obol dao i u ratu. Armiji BiH poslali su u Sarajevo teleskop, kojim su branitelji grada tijekom opsade promatrali tko sve granatira.
"Sa šest kilometara vidjeli su ih kao za osobnu kartu. I danas imaju ime i prezime svakoga od njih.”
Današnji teleskop dobili su iz Italije.
"Taj teleskop je sam po sebi dio povijesti znanosti. To je teleskop Margherite Hack. Ta žena je stvarala modernu Italiju, bila prva na čelu jednog instituta. a kao žena morala je biti šest puta sposobnija od najboljeg muškarca”, bio je pun apsolutnog poštovanja prema prvoj ženi na čelu Osservatorio astronomico di Trieste, koja ga je vodila čak 23 godine.
Margheritu Hack je tršćanski opservatorij učinio svjetski slavnom, bila je u radnim skupinama po ESA-i i NASA-i. Imala je vrlo oštar jezik i tko je zaslužio, posebno promotori praznovjerja i dogmatizma, od nje je dobio porciju. Uključujući papu, Berlusconija... Višnjan danas gleda u svemirske dubine kroz njezin teleskop. Za oko nam je zapela fotografija iz 80-ih dvije učenice, sedmašice, kako farbaju sobu. Objasnio nam je da su one, prije bojenja zidova, same postavile kompletnu električnu instalaciju, a mentor ju je samo prekontrolirao.
"U razredu od 30 učenika imaš tri nobelovca. Samo, treba ih prepoznati, pogurati, ukazati im povjerenje.”
Sedmašice s fotke su danas vrlo ugledne svjetske znanstvenice. Što se njega tiče, on je bio i ostao učitelj, čovjek koji gradi ljude.
Za njega se zna da je još prije 20 godina, tijekom jednog posjeta SAD-u, dobio odličnu ponudu da ostane na teleskopima Catalina Sky Survey u Arizoni. Riječ je o pravom astronomskom gradiću čiju je lokaciju za gradnju onomad odabrao osobno Gerard Kuiper.
Bila je to sredina 90-ih i samo koju godinu ranije, kako bi se mogao sasvim posvetiti astronomiji, znanosti i edukaciji mladih, povremeno je morao raditi i na građevini, nekad i kao "manaval”. I onda mu ponude da ostane u Catalini. Međutim, djeca i mladi iz zvjezdarnice na tu su vijest zavapili: "Ako vi odete, što će biti s nama?”.
"Onda shvatiš da nemaš slobodu. Misle da je jako štos biti profesionalni astronom. A to je u biti lako. Imaš zvjezdarnicu, posao, nemaš problem s ministarstvom, financijama. U planini ti čak ni novinari ne dolaze”, objasnio nam je.
"Ako nisi gladan i nije ti zima, što ti još treba? Nekad je bio problem kupiti knjigu, a danas je sve na internetu. U definiciji Višnjana iz 1976. ovo što danas imamo je fenomenalno. Što bih dobio da sam otišao tamo? Osim što bih na ovoj listi bio tri mjesta više. Kad si učitelj, radiš puno veći posao. Odgojiti čovjeka puno je veći i teži posao nego otkriti hrpu kamenja gore u svemiru”, rekao je čovjek od oko 20.000 znanstvenih citata.
Oni koji znaju barem dio imena znanstvenika zbog kojih je Korado tad, zbog djece, odbio poziv iz Cataline, znaju i značaj Koradova ostanka u Višnjanu. U sljedeća dva desetljeća sa suradnicima koje smo upoznali u kampusu cijelu priču je uveo u 21. stoljeće. Vidjeli smo debeli popis molbi djece za ljetne radionice, programe, nastavu u Višnjanu. Čak i prave, debelo uvezane eseje o objektima u svemiru.
Pa kad ti nešto takvo uz molbu pošalje autor-osnovac i takvo dijete se poslije nađe uz teleskop Margherite Hack i sve ostalo što je Korlević pokazivao nama...
Pokazao nam je, npr., na tom ekranu čarobnu sliku Oriona od dva mjeseca ranije, brutalne rezolucije. Pokazao nam je Konjsku glavu, zatim Andromedu, opjevanu između ostalog i kultnom radijskom emisijom Tanje Devčić i Ante Radonića... A onda se prebacio na crno-bijeli negativ neba s kojim oni zapravo rade. Opisao nam je posao za tu večer. Nije to samo buljenje u ekran. Zimi, recimo, bude vedra noć, duga, pripreme počnu već u 16 sati. I onda kreće. Svakih 10 sekundi izbaci se po jedna slika.
Mozak sve to procesuira, klasificira. Pa još ako je sam, ako nema pomoć za upravljanje teleskopom, to se pretvara u frenetični pakao sve do sedam ujutro. I onda netko, možda novinar, nazove prijepodne. Za takve postoji posebno mjesto u paklu, smijao se.
"Ovo su hitni objekti, ima ih skoro 40. To su sve asteroidi. Ovi s oznakom ‘100’, to su najhitniji. Tu vjerojatno nema ni jednog manjeg od 100 metara. Tek nedavno su otkriveni, imamo premalo mjerenja kako bismo znali koliko su udaljeni”, prelazili smo pogledom preko niza označenih s "not seen” u danima.
Tad nam je pogled privukao pritiskač papira, očito solidna komadina metala...
"To je komad meteorita iz čuvenog pada u Rusiji 1947. Po sastavu željezo i 4% nikla. Imamo malo iridija, paladija. Po načinu na koji se hladio, vrlo je neobičan. Obično su kristali željeza u stotinkama milimetra. Ali ovi su po četiri centimetra. Trebalo bi ga hladiti po jedan stupanj svakih milijun godina i nakon 600 milijuna godina imaš ovakve kristale.”
Hej! U rukama smo držali predmet koji se hladio i kristalizirao više od pola milijarde godina!!! Bilo je stotine čudesa s Koradom...
