Eksplozija 1000 puta jača od atomske bombe koja je pala na Hirošimu pogodila je zabačenu sibirsku divljinu 1908. godine. Spržila je oko 80 milijuna stabala. Što je točno izazvalo ovaj razorni udar još je do danas nejasno.
Dana 30. lipnja 1908., oko 7:17 sati po lokalnom vremenu, nekolicina stanovnika udaljenog sibirskog područja oko grada Krasnojarska, vidjela je kako se snažna svjetlost, gotovo jednaka onoj sunčevoj, kreće nebom. Ubrzo nakon toga začula se vrlo snažna eksplozija čiji udarni val je počeo nositi sve pred sobom, čak i rušiti ljude.
Seljak koji je tada živio na tom području ovako je opisao događaj: "Nebo kao da se podijelilo na dva dijela i vatra se pojavila visoko i široko iznad šume. Rascjep na nebu se povećao, a cijela sjeverna strana bila je prekrivena vatrom. "
"U tom trenutku sam osjetio veliku vrućinu, činilo mi se kao da mi gori košulja. Vrućina je dolazila sa te sjeverne strane gdje se i pojavila svjetlost. Htio sam skinuti košulju sa sebe, a onda se nebo zamračilo i čuo sam jaku eksploziju koja me odbacila nekoliko metara dalje."
Druga svjedočanstva očevidaca su bila slična. Luchetkan, pripadnik autohtonog tunguskog naroda, čiji je rođak na tom području uzgajao sobove, rekao je:
"Od nekih jelena pronašli smo samo spaljene leševe, a druge uopće nismo našli. Od štala nije ostalo ništa, sve je bilo spaljeno - odjeća, pribor, oprema za sobove, posuđe i samovari ...!
Vlasnici dvaju rudnika zlata na tom području jedan drugog su optužili da ilegalno dinamitom kopaju rudnike. Zbog vlro slabe naseljenosti, samo su dvije osobe prijavljene kao umrle. Od samog početka događaja, istraživači su brzo zaključili da se eksplozija dogodila u zraku, a razlog je veliki meteor koji je pao na Zemlju.
Godine 1921., više od desetljeća nakon događaja, sovjetski su znanstvenici prvi put krenuli istražiti eksploziju. Htjeli su pronaći meteor i metale i mineralne naslage koje je donijela sa sobom. Međutim, u epicentru eksplozije nisu uspjeli pronaći nikakav krater. Umjesto toga, našli su prsten spaljenih stabala s otkinutim granama.
Oko tih stabala bila je zona drveća koje je eksplozija spalila i srušila.
Iako su znanstvenici bili sigurni da je riječ o meteoru koji je eksplodirao pri ulasku u atmosferu, na tlu nisu pronašli nikakve kratere od njegovih ostataka. Bez jasnog dokaza o tom uzroku eksplozije počele su se pojavljivati i druge teorije o Tunguskom događaju.
Ova teorija mogla bi objasniti i sjajno nebo koje je uočeno diljem Europe u danima nakon eksplozije, što se moglo dogoditi od tragovaleda i prašine komete koja je ušla u atmosferu.
Međutim, drugi su osporili da je komet mogao tako duboko stići u atmosferu da bi stvorio eksploziju. Stoga oni vjeruju da je riječ o izumrlom kometu s kamenim plaštom koji mu je omogućio da prodre u atmosferu. Postoje i druge teorije o tunguskom događaju, uključujući jednu astrofizičara Wolfgang Kundta, koji smatra da je eksploziju uzrokovalo 10 milijuna tona prirodnog plina oslobođenog unutar zemljine kore.
Do današnjeg dana krater nije pronađen, ostavljajući ovu snažnu eksploziju još uvijek znanstvenom tajnom koja čeka tumačenje.
Naravno da nije proteklo dugo dok je nekome palo na pamet da se to zapravo srušila svemirska letjelica koja je bila u potrazi za vodom Bajkalskog jezera. Tek 1958. još jedna ekspedicija uspjela je otkriti sićušne silikatne i magnetitske komadiće. Daljnjom analizom utvrđeno je da su komadići bogati niklom, koji je karakterističan upravo za meteoritske stijene, čime je meteorsko objašnjenje dobilo nešto čvršće uporište. K. Florensky, autor tog izvještaja, 1963. je odaslao poruku kojom je, uza svo razumijevanje za zanimanje javnosti za senzacionalisičke teorije, poručio da je ipak riječ o nezdravom obliku zanimanja, u pravilu kao posljedici iskrivljavanja i krivotvorena činjenica. No, sve nove i nove teorije nastavile su se nizati, a tome 1973. nije odolio niti Nature, koji je objavio da je eksploziju mogla prouzročiti mala crna rupa. Naravno da se znanstvena javnost tome odmah jako usprotivila.
Artemieva kaže da su ideje poput te naprosto nusprodukt ljudske psihologije. "Ljudi koji vole tajne i 'teorije' obično ne slušaju znanstvenike", kazala je uz opasku da određena odgovornost ipak otpada i na znanstvenu zajednicu zato što joj je trebalo tako dugo da se zaputi na mjesto eksplozije i istraži ga. A oni su bili više zabavljeni velikim asteoridima kao opasnosti koja bi mogla izazvati sveopće istrebljenje ljudi ili čak i života u cijelosti, kao što je bio slučaj s asteroidom koji je istrijebio dinosaure prije 66 milijuna godina. 2013. nova skupina znanstvenika odlučila je stati na kraj svim špekulacijama koje su se namnožile tijekom ranijih desetljeća. Vodio ju je Viktor Kvasnicja s Nacionalne akademije za znanost u Ukrajini. Istraživanje je počalo novim mikroskopskim analiziranjem uzoraka s mjesta eksplozije, prikupljenih 1978.
Stijene su bile meteorskog porijekla, a fragmenti koje su analizirali, bili su pronađeni u tresetu koji je potjecao iz 1908. godine. Ostaci su u sebi sadržavali ugljikov mineral lonsdaleit, poznat i kao "heksagonalni dijamant" zbog kristalne strukture vrlo nalik dijamantu i koji se nalazi upravo na mjestima udara meteora u Zemljinu koru. "Naše istraživanje uzoraka iz Tuguske, isto kao i istraživanja mnogih drugih autora, otkrivaju meteorsko porijeklo tunguske eksplozije", kaže Kvasnicja. "Mi smatramo da se u Tunguskoj nije dogodilo ništa paranormalno." Najveći problem je bio u tome, kaže on, što su istraživači previše vremena potrošili na potragu za većim dijelovima stijene. "A neophodno je bilo potražiti vrlo male čestice", kao što su bile one koje je proučavao njegov tim.
Ali ni to nije bilo konačno. Meteorski pljuskovi se pojavljuju često. Mnogi komadići zato su na tlo mogli pasti i neprimijećeni, pa su i promatrani fragmenti u određenoj mjeri barem mogli potjecati i od nečeg takvog. Da se ne govori da su neki znanstvenici uopće sumnjali da prikupljeni treset potječe baš iz 1908. godine. Ono u čemu se znanstvenici danas ipak slažu jest da je tungusku eksploziju nesumnjivo prouzročilo neko svemirsko tijelo sudarivši se sa Zemljom, pa bio to asteroid, meteor, komet... Asteroidi u pravilu imaju stabilne orbite, mnogi se tako nalaze u pojasu između Marsa i Jupitera, ali ih isto tako s tih njihovih orbita lako mogu poremetiti okolni veći gravitacijski utjecaji. U takvim slučajevima se može dogoditi da neka od tih stjenovitih tijela presiječe Zemljinu orbitu, što ih može dovesti i do sudara s našim planetom, ako se nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Čudesno u eksploziji u Tunguskoj je procijenjena oslobođena energija; između 10 i 15 megatona TNT-a, lako moguće čak i više od toga. Artemieva je nedavno u Annual Review of Earth and Planetary Sciences objavila niz nespornih činjenica. Prvo, kozmičko tijelo u našu atmosferu ušlo je brzinom od izmeđ 15 i 30 kilometara u sekundi i sva sreća da smo zaštićeni atmosferom koja nas štiti jako dobro, toliko da je u stanju raznijeti gromade do veličine nogometnog igrališta. "Mnogi misle da takve stvari iz svemira dolete, udare i ostave krater u središtu kojeg se nalazi veliki komad stijene zabijene u tlo iz koje se dimi. Stvarnost je vrlo drugačija", komentira Bill Cooke, koji vodi NASA-in Ured za meteoridski okoliš.
Atmosfera će u pravilu razbiti stijene do visine od nekoliko kilometara iznad Zemljine površine, što će dovesti do povremenih pljuskova kamenčića do trenutka udara o tlo. U slučaju Tunguske, meteor je morao biti ekstremno krhak ili je eksplozija bila tako žestoka da se dogodila na visini od između 8 i 10 kilometara iznad tla. To bi objasnilo jednu drugu stvar. Atmosfera sprži objekt do sitnih fragmenata, dok ih istodobno velika kinetička energija također pretvara u toplotu, slično kao kod kemijske ili nuklearne eksplozije. Drugim riječima, svaki ostatak koji je ušao u atmosferu, na kraju je pretvoren u kozmičku prašinu. A to bi onda objasnilo izostanak materijala nekih većih dimenzija na mjestu udara.
Ono što je napravilo krš i lom na površini, bio je udarni val nastao raspadom kozmičkog tijela na visini na kojoj danas lete mlazni putnički avioni. No, dio drugačijih znanstvenih teorija ni danas se ne predaje. 2007. je jedan talijanski tim zaključio da bi jezero udaljeno osam kilometara sjever-sjeveroistočno od eksplozije, moglo biti krater za kojim se tragalo. Jezero Čeko, kažu, ne nalazi se na nijednoj karti tog područja prije eksplozije. Luca Gasperini sa Sveučilišta Bologna u Italiji putova je do tog jezera u 90-ima i ne vidi na koji drugi način je ono moglo nastati. "Sigurni smo da je nastalo nakon udara, ne od glavnog tijela iz te eksplozije, nego od udarca fragmenta asteroida koji je preživio eksploziju." Gasperini čvrsto vjeruje da veliki komad asteroida leži 10 metara ispod površine dna jezera, zakopan u sediment.
Takve teorije kod većine znanstvenika nisu popularne. Artemieva je naziva još jednom "kvaziteorijom" o "enigmatskom objektu" i smatra da bi se, kad bi takvo što postojalo, objekt lako izvukao iz jezera, uz minimalne napore. Ona je 2008. tu teoriju opovrgnula člankom u kojem je istaknula da su stara stabla oko jezera ostala nedirnuta, što sigurno ne bi bio slučaj da je nešto grunulo na mjesto gdje je sada jezero. Nesporno je da bi, kad bi se danas takvo nešto ponovilo, mogao biti zbrisan cijeli milijunski grad. A opet, osim što su takvi događaji iz svemira jako rijetki, još su i bitno manje šanse da meteorit pogodi baš grad: Prvo zato što je veći dio planeta pokriven moram, a drugo i zato što su mnogi prostori kopna i dalje nenaseljeni.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
asteroid se raspao u zraku tako kažu no mnogi govor svemirski brod se raspao uzraku,