Toj zvijezdi dugo se nitko nije pretrgnuo smisliti neko maštovitije ime; KIC 8462852. Sve dok nije prozvana "Boyajianovom zvijezdom". A opet, izvor je jedne od većih zagonetki moderne astronomije. Udaljena 1200 svjetlosnih godina u sazviježđu Labu, po svom sjaju tipa F, njen sjaj na Zemlju stiže slabeći i jačajući u potpuno nepravilnim razmacima, što znači da nešto stalno prolazi ispred nje i zaklanja njenu svjetlost.
Marcus Woo za BBC navodi da su znanstvenici bizarno ponašanje zvijezde pokušavali objasniti crnom rupom, međuzvjezdanim oblacima plina, prolascima kometa. Na kraju čak i vanzemaljskom inteligencijom. Među onima koji su do sada spominjali vanzemaljce nema, doduše, ni jednog jedinog znanstvenika.
No, sama ideja unatoč tome, koliko god bila iz domene ZF-a, nije baš zadnja besmislica. I ranije je bilo ideja po kojima bi nekakva civilizacija daleko u svemiru toliko tehnološki napredovala da bi morala graditi megastrukture kako bi crpila energiju iz svoje matične zvijezde. Primijeniti takvu ideju na ovu zvijezdu, ipak je tek fantazija. Ali ipak... "Čak i ljudi koje možda nervira spominjanje vanzemaljaca, moraju priznati da je ta zvijezda ipak poveća tajna", kazao je Jason Wright, astronom sa Sveučilišta Penn State.
Astronomima ovo nije i prvi put da posežu za vanzemaljcima. 1968. je Jocelyn Bell Burnell otkrila nevjerojatno pravilne radio signale iz svemira i nazvala njihov izvor "LGM", odnosno "little green men", odnosno "mali zeleni ljudi". Bila je to zapravo zafrkancija s dozom prostora u kojem su astronomi dopuštali da možda doista i jest riječ o vanzemaljskim signalima. Na kraju se ispostavilo da je riječ o sasvim prirodnoj pojavi, da su ljudi upravo otkrili neutronske zvijezde.
A megastrukture? Još 1937. ZF roman "Proizvođač zvijezda" Olafa Stapledona špekulirao je s time da možda u svemiru neka civilizacija crpi energiju iz svoje zvijezde. Inspiriran time, fizičar Freeman Dyson 1960. je ustvrdio da bi se u potrazi za vanzemaljcima trebalo tragati za takvim strukturama. A 2005. Luc Arnold, astronom, sugerirao je da bi takve strukture takve neke civilizacije mogle koristiti za upravo ovakav signal kako bi svima javljali da tu postoji civilizacija, poput Morseove abecede.
Jedino što je astronomima desetljećima nedostajalo bio je dovoljno osjetljiv teleskop. A onda su dobili Keplerov svemirski teleskop, lansiran u Zemljinu orbitu 2009. kako bi tragao za planetima oko zvijezda. Sljedeće četiri godine Kepler je buljio u krpicu neba koliko pokrije vaša šaka kad je ispružite na udaljenost vlastite ruke i... Otkrio je 3400 planeta, od kojih je potvrđeno do sada 2300. Pa ako bi išta moglo uočiti potencijalne megastrukture oko zvijezda, onda je to takav teleskop.
Što se tiče zvijezde s početka, njome se godinama bavio tim oko Tabethe Boyajian sa Sveučilišta Louisiana, i to shvativši da se zvijezda ponaša vrlo mušičavo. U jednom je trenutku njen sjaj opao za 22 posto. O kakvom je poremećaju riječ shvaća se kad se uzme da prolazak jednog Jupitera ispred Sunca uzrokuje pad svjetlosti od samo 0,5 posto. Koliko god ih je zvijezda fascinirala, toliko ih je i frustrirala.
Pa su je 2015. neslužbeno nazvali "Where's The Flux Star", skraćeno, a tu se uočavaju zadnje namjere autora imena, "WTF" star. Toliko o frustraciji i duhu astronoma. A sad fascinacija. Kad je Boyajian pokazala Wrightu podatke o zvijezdi, on je shvatio da bi fluktuacije doista mogle odgovarati nekakvoj megastrukturi. Kad bi takvo što postojalo.
Od pomisli na vanzemaljce astronome na udaljenosti ne drži zdrav, pristojan znanstveni skepticizam, nego i to što se zna događati da prirodni objekti oko zvijezda također utječu na bitna smanjenja sjajnosti. Oblaci plina, prašina... Problem je u tome što je ovdje riječ o zvijezdi srednje starosti. Također, ne emitira nikakvu infracrvenu radijaciju što bi bilo za očekivati da se pojavljuje kad bi oko nje postojao kakav disk plina ili prašine u koju bi udaralo njeno žestoko zračenje iz neposredne blizine.
U siječnju 2016. astronom Bradley Schaefer uočio je i to da je, osim kratkotrajnih slabljenja, zvijezda tijekom posljednjih 100 godina izgubila na sjajnosti kakvih 15 posto. Nisu mu baš svi vjerovali, zapravo mnogi, zato što je do toga došao promatranjem fotografija još iz 1890. naovamo. No, potom je Benjamin Montet sa Sveučilišta u Chicagu nekoliko mjeseci poslije u suradnji s Joshom Simonom s Carnegie Insitution of Science utvrdio da je zvijezda u četiri godine oslabila za tri posto.
To je značilo da tvrdnja o slabljenju od 15 posto tijekom 100 godina drži vodu. Slijedile su teorije, ne astronoma, ljubitelja ZF-a, o solarnim panelima oko zvijezde, što bi doista odgovaralo ponašanju zvijezde. Ali i jedna teorija astronoma. Ako se zamisli da je nekad oko zvijezde kružio planet, tako blizu da je zvijezda planet plimnim silama razorila ili ga progutala, onda bi se doista moglo dogoditi da u trenutku zvijezdinog gutanja planeta, poraste njena temperatura na površini i sjaj.
A nakon nekog vremena kad zvijezda apsorbira svoj "plijen", sve se vraća na stare razine. Takve sporadične krhotine objasnile bi, dakle, ovakvo što. Ideja je potekla sa Sveučilišta Columbia i zapravo je prva koja neki uobičajeni uzrok povezuje s ovom zvijezdom. U tom slučaju se otvara sasvim novi svijet astrofizike. Naravno da to znači da se sudari planeta sa zvijezdama događaju svako toliko. Da bi tih sudara moralo biti mnoštvo već i u samoj našoj galakciji s kakvih 100 milijardi zvijezda.
Takvih bi zvijezda morali biti milijuni, pa onda i tisuće planetarnih sudara svake godine. Za takvim zvijezdama traga skupina entuzijasta okupljena u Las Cumbres Observatory, globalnu mrežu teleskopa. I kad netko ugleda nešto, javlja u središte kako bi se zvijezda potom mogla nastaviti promatrati nekim od doista velikih teleskopa. U tom smislu astronomima bi mogla biti od velike pomoći europska misija Gaia, letjelica koja mapira nebo, koja mjeri udaljenosti milijarda nama najbližih zvijezda.
Toliko o svim tim zvijezdama. Ali što se tiče one misteriozne zvijezde, za nju još uvijek nije i dokazano neko objašnjenje. "Činjenica da smo otišli toliko daleko i nismo došli do zadovoljavajućeg objašnjenja, jako je zanimljiva. Iz toga ćemo učiti, što god to bilo", kazao je Eric Mamajek iz NASA-inog JPL-a. A jedna od uzbudljivih stvari je to što je teorija o solarnoj energetskoj megastrukturi vanzemaljaca još uvijek u sferi znanstvenog.
