Svi koji su ikada pokušali poškakljati sami sebe, iskustveno su spoznali da to nije moguće. A zašto je to tako objasnile su novinarke Washington Posta Rachel Feltman i Sarah Kaplan koje prate znanost i koje su ukratko izložile rezultate do kojh je došla neurologinja Sarah-Jayne Blakemore sa Sveučilišnog koledža London. Ona je magnetnom rezonancom promatrala što se događa u mozgu osobe koju prvo poškaklja netko sa strane, a što kad poškaklja samu sebe. Ispalo je da kad bi ispitanika škakljao netko drugi, da bi mu poput božićnog drvca zasvijetlili somatosenzorički korteks, dio mozda zadužen za osjet dodira, te prednji cingularni korteks, kojemu je zadaća kontrola emocija, nagrada i impulsa.
A kad bi se ispitanici usred skeniranja MR-om pokušali poškakljati sami, sva ta područja ostajala su mirna, dok bi se aktivirao mali mozak, odnosno organ koji regulira i kontrolira aktivnost mišića. Neurologinju je to navelo na ideju da mali mozak, u slučaju pokušaja samoškakljanja, na neki način sudjeluje u predviđanju emocionalne reakcije i odlučuje ju isključiti. Mali mozak, naprosto, ne dopušta zabavu. A riječ je o sljedećem. Od mnoštva stvari kojima se naš mozak bavi cijelo vrijeme, jedna je i ta da je stalno svjestan gdje su naši udovi, odnosno dijelovi našeg tijela, odnosno njegove granice. Tandem psihologa Stanley Hall i Arthur Allin uočili su još 1897. da postoje dvije različite senzacije osjećaja škakljanja – knismesis i gargalesis.
Prvi je slučaj kad nas, primjerice, skroz lagano dotakne pero, dok je drugi ozbiljan nasrtaj druge osobe koja nas škaklja po osjetljivim mjestima, umalo do granice boli. Razlika između reakcija upućuje na to kako su se reakcije razvile evolucijski. Prva situacija izaziva nas da se počešemo ili pređemo rukom preko tog dijela tijela. Jasno, da maknemo kakvog pretpostavljenog nametnika ili bubu koja nam plazi po koži. Drugi slučaj je složeniji. Škakljati su se u stanju samo viši primati; odnosno gorile, čimpanze, ljudi, orangutani, bonobi. Svi mi pritom puštamo neke zvukove smijeha, a čimpanze čak imaju i grimasu smijanja. Zašto tako reagiramo, nekoliko je teorija.
Prema jednoj, takvom reakcijom štitimo osjetljiva područja. No, to samo po sebi ostavlja otvorenim zašto bismo se smijali kad smo ugroženi. Prema drugoj, riječ je o mehanizmu vježbanja refleksa za slučaj napada na naša osjeltjiva područja, pa se smijemo kako bismo drugog ohrabrili da nastavi s tim kako bismo se dalje igrali i vježbali obranu od napada. A to onda znači da škakljanje, refleks niske razine, sasvim odvojen od naše voljne kontrole, naprosto mora biti izvan naših voljnih reakcija. Inače bi se sasvim izgubio smisao svega toga. Zato se i događa da, kad u igru vježbanja tog refleksa pokušamo uključiti same sebe, mali mozak isključuje cijeli taj mehanizam, kao da kaže: "Hej! Pa, to nije ta igra! Gasi taj niz reakcija!"
