Znanost
1895 prikaza

Zašto profesionalni klizači nikada ne padaju 'na lice'?

Klizanje
Igor Kralj/PIXSELL
Klizači tijekom treninga doslovno premreže mozak i natjeraju ga da radi protiv urođenih refleksnih radnji

Umjetničko klizanje često se doživljava kao inferioran sport jer, osim što su sportaši orjentirani i na umjetnički dojam, sve figure koje rade na ledu čine se jako 'laganima'. No iza odličnog klizača ili klizačice ne stoje samo godine treniranja i urođeni talent, već i doslovno rekalibriran mozak te tijelo koje prkosi zakonima fizike. 

Najbolji primjer je ono što se u tijelu dešava ako se nagnemo previše unazad, a kamoli ako padamo, naše će tijelo napraviti sve što može da se vrati u ispravan položaj, ili ako do pada mora doći  - da padnemo naprijed, na 'lice'. Gotovo polovina klizačkih figura zahtjeva bacanje ili naginjanje unazad i to pri gibanju na skliskom ledu.

Kod prosječnog čovjeka neuroni dižu uzbunu i preko unutarnjeg uha, malog mozga, živaca i mišića čine sve što mogu da nas navedu na pravi put. To se događa tako brzo i 'instinktivno' da na to gotovo ne možemo utjecati. No klizači treningom doslovno reprogramiraju svoj mozak, naprave drugačiju 'kartu neurona', koja im omogućava da odrade figure koje žele napraviti.

- Kada se klizači ubacuju u poziciju koju predviđa mali mozak, pokreću se neuroni koji 'gase' refleksne signali koji bi se umješali s pokretima koje žele postići. Ako netko pada na ledu, a netko drugi namjerno skače to je možda pokazatelj da je drugoj osobi na drugačiji način 'premrežen' mozak. U jednom slučaju želite da vam refleksi rade, dok u drugom ne želite. Mozak uči kako zatomiti reflekse u slučajevima kada se događa borba između onoga što se očekuje i što se na kraju odvije - kaže Kathleen Cullen, znanstvenica s John Hopkins Sveučilišta.

- Klizanje je nevjerojatno teško i zaista su potrebne godine kako bi istrenirali svoje tijelo da zauzima najefikasnije pozicije u kojima može nekoliko puta se zarotirati u zraku i onda se dočekati na onu poput noža tanku klizaljku. Ja sam kao neuroznanstvenik fasciniran kada to gledam. Kako to da kada se poskliznu ili bace, kako se ne dešava da ih mozak tjera da padaju prema naprijed. Svaki puta kada se klizač pri treningu nagne unatrag ili baci unatrag sve više oslabljuju veze koji takvo ponašanje žele spriječiti, a jačaju neke nove veze u mozgu - kaže neuroznanstvenik Nathaniel Sawtell s Columbia Sveučilišta.

Klizači zaista ne treniraju samo tijelo, već treniraju i mozak da sluša njihove naredbe, a ne da se ponaša po inervciji refleksa. Još jedan problem koji savladaju jest vrtoglavica. Naše oči reagiraju na kretanje tijela i glave kako bi i kada se krećemo bili u stanju zadržati pogled na istoj točki - zamislite da nam oči imaju amortizaciju.

Također ako se zavrtimo oko svoje osi na uredskoj stolici i naglo se zaustavimo - činiti će nam se kao da se još uvijek gibamo. To je zbog tekućine u unutarnjem uhu koja se radi inercije i dalje giba u uhu. Oči nam se trude prilagoditi novoj situaciji, pa nam je i mutno.

To bi klizanje kakvo danas gledamo na Olimpijadi učinilo nemogućim da sportaši nisu prilagodili svoje tijelo. Njihov mozak i oči prolaze sličan proces kao i mali mozak - a to je da nauče ignorirati znakove lažnog gibanja, te svedu refleks oka i vrtoglavicu na minimum.

- Ako želite najbolji dokaz o tome kako se tijelo kalibrira i prilagođava probajte bez prestanka klizati par sati i onda stanite na tlo van klizališta, vaš će mozak biti zbunjen jer će 'očekivati' da i to tlo bude od leda. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.