Prosječna bi osoba na planeti živjela u prosjeku 2.6 godina dulje kada zrak ne bi u sebi sadržavao čestice koje se smatraju smrtonosnim zagađenjem, tvrdi novi rad Sveučilišta Chicago. Brojevi o zagađenju, donosi The Washington Post, ovise o tome gdje stanujete.
Iako je Kina, primjerice, napravila mnoge reforme koje uključuju neke elektrane na ugljen, zatvorila rudnike i limitirala korištenje automobila, prosječna osoba gubi 3.9 godina života, a oni koji žive u najzagađenijim područjima žive čak i do osam godina kraće.
Indijski je prosjek 5.3 godine, no građani u dva distrikta istočno od Delhija - Hapur i Bulandshahr, gube više od 12 godina, više od ikoga na planeti.
Nepal, ne bi čovjek rekao, ima najveću koncentraciju čestica koja "skida" 5.4 godine s prosječnog života. Najkritičnija su mjesta koja graniče s Indijom.
U SAD-u, na jugu Kalifornije, u okrugu Fresno, je rekord za Ameriku - prosječni građanin izgubi dvije godine života.
U Europi traje borba i dok su mnoge države generalno poboljšale kvalitetu zraka od 1998. najzagađenija je i dalje Poljska.
Ti brojevi, piše The Washington Post, su šokantni - ali u tome je i poanta. Istraživači sa sveučilišta u Chicagu žele istraživanja o kvaliteti zraka učiniti manje apstraktnima i jasnijima, da se prosječni čovjek s njima može povezati i identificirati, a što je bolje od godina života.
Zagađenje najviše odgovorno za skraćivanje života sastoji se od najsitnijih mogućih čestica koje se nazivaju PM2.5. Dovoljno su male da penetriraju duboko u pluća i krv, te uzrokuju probleme s disanjem kao i kardiovaskularne probleme, rak, te čak i demenciju. Loše su i za najzdravije, a grozne za djecu, stariju populaciju te sve one koji su kronični bolesnici sa respiratornim problemima.
Čestice su dovoljno lagane da se u zraku zadržavaju dugo vrijeme i prenosi ih i vjetar - upravo su zato požari u Kaliforniji uzrokovali zatvaranje škola udaljenih nekoliko kilometara od samog požara.
Tim u Chicagu je s mapiranjem krenuo već 1998. godine.
Filtrirali su čestice koje su došle iz prašine i morske soli - manje od petine totalnog udjela - kako bi se koncentrirali na ostatak, čestice koje stvaraju automobili, izgaranje fosilnih goriva, paljenje usjeva i druge ljudske aktivnosti.
Onda su računali koliko bi dulje ljudi živjeli kada bi zrak koji udišu imao manje (ili ne bi imao uopće) tih čestica. I rezultat toga je Air Quality Life Index.
Ovi su brojevi, mora se naglasiti, upozorenje, a ne smrtna presuda.
Oni pokazuju što se može očekivati ako ljudi provedu cijele svoje živote udišući prosjek zagađenja koji je izmjeren u njihovoj regiji svake godine studije. Ljudi mogu promijeniti zrak, i na mnogim su lokacijama u tome i uspjeli.
"Sadašnjost nije sudbina. Kada pogledate oko svijeta dobre su regulacije uspjele na mnogo mjesta promijeniti kvalitetu zraka i produljiti ljudske živote", kaže Michael Greenstone, glavni autor istraživanja.
Jedan je primjer Kina, koja je na zlu glasu radi svoje ovisnosti o ugljenu te zagađenju zraka. Tamo je Chicago projekt i "rođen".
Početkom 2010. Greenstone je istraživao uvjete života duž Huai rijeke koja zemlju horizontalno sječe na pola.
Ljudi sa sjevera rijeke živjeli su na gotovo identičan način kao i oni s juga, osim što su se na sjeveru grijali na bojlere na ugljen. Umirali su 3.1 godinu ranije (u prosjeku) od južnih susjeda koji nisu imali takve bojlere.
Usporedbom finih čestica zagađenja u gradovima s obje strane rijeke, uspjeli su povezati duljinu života s koncentracijom PM2.5 čestica u prvotnom, temeljnom radu iz 2013.
Sljedeće je godine kineska vlada reagirala na prozivke javnosti i započela svoj "rat sa zagađenjem". Zatvoreno je mnoštvo rudnika, tvornica čelika, gradovi su postali zeleniji, ograničen je promet i sagorijevanje ugljena.
U četiri godine, najnaseljenija područja zemlje "srezala" su PM2.5 koncentraciju za 32 posto, a samo je prošle godine u Pekingu zagađenje, navodno, palo za 20 posto.
Indija, s druge strane, još nije došla do tog trenutka kada planira rat za čisti zrak. Rad iz 2016. tvrdi kako je zagađenje zraka odgovorno za oko pola milijuna smrti godišnje.
Delhi je najzagađenija svjetska metropola, čiji zrak građanima u prosjeku "oduzme" desetljeće života.
Čak je i jedan od ministara Delhi nazvao "plinskom komorom". Ove godine, nakon Diwali blagdana indeks kvalitete zraka se popeo na 1.000 (sve iznad 300 je opasno), a studija iz 2015. kaže kako će polovica djece imati oštećena pluća u odrasloj dobi. Postoje i izbjeglice koje bježe iz regije radi zagađenja.
No, vidljivi su skromni znakovi poboljšanja.
Delhi je upravo zatvorio svoju posljednju elektranu na ugljen, i počeli su ozbiljno nadzirati promet koji je na dane prepune smoga čak i zabranjen. Uspjeli su i u tome da mnogo farmera natjeraju da ne pale polja između sezona, što je uvelike utjecalo na kvalitetu zraka.
"Ne vrijedi baš za čitav teritorij, ali SAD ima zagađenje zraka pod kontrolom", kaže Greenstone.
Zakon iz sedamdesetih bio je početak rigoroznih i uspješnih zakona u svrhu očuvanja kvalitete zraka.
Sedamdesetih je kvaliteta zraka bila jako loša, posebno u industrijaliziranim gradovima. Na nekim su mjestima ljudi gubili po šest godina života, slično kao u Pekingu.
Do 1998. zrak je u većini okruga značajno čišći, a do 2016. su svi osim južne Kalifornije bili prema očekivanim standardima.
Ipak, ima mikrolokacija gdje je potrebno još puno rada. Problema ima na Aljasci gdje se mnogi jako dugo griju na drva.
Južnoj Kaliforniji nisu pomogli veliki požari koji haraju, a Los Angeles je nevjerojatno ovisan o automobilima.
Tu su i dijelovi Ohija, gdje ljudi "gube" po 16 mjeseci. Savezne države američkog "rust belta" su povijesno među najzagađenijima.
Šezdesetih su zaposlenici u uredima nosili ekstra košulju u koju bi se presvukli jer je ona koja je bila na njima postala siva.
Loše je bilo i u Alabami, najgore od južnih država, jer je grad Birmingham i njegova industrija nevjerojatno zagađivala, no kada su počeli provoditi zakone i regulacije, i tu se situacija značajno poboljšala.
