Alana Bjelinskog (1964.) šira javnost dobro poznaje kao maestra orkestara u zabavnim emisijama na televiziji, navikla ga je na trenutak vidjeti okrenutog leđima. Kratak trenutak naklona publici nakon emisije/koncerta kamere obično ne zabilježe. Šira ga javnost zato uglavnom percipira kao "klasičara među pop zvijezdama", što je dovoljno za dojam općenite simpatije prema maestru širokih interesa i žanrovski raznorodne karijere.

Široj je javnosti manje poznato da je Bjelinski davne 1989. osnovao komorni orkestar Windstrings koji je u desetak godina održao čak 400 koncerata u Hrvatskoj i inozemstvu, svirajući "klasičan" komorni opus, ali i onaj "manje klasičarski", u kojemu su, između ostalih, nastupale Radojka Šverko ili Gabi Novak.

Genijalni skladatelj Čudesni Papandopulo: Nije se sramio što mu je žena striptizeta

U 1990-ima je bio stalni dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, a ravnao je gotovo svim domaćim orkestrima. Kao skladatelj glazbe za kazalište i film ili aranžer orkestralnih dionica domaćeg popa i zabavne glazbe Bjelinski je osvojio tri "Porina". Oduvijek je freelancer, "slobodnjak", bez dana staža u nekoj domaćoj instituciji - pa uvijek radi punom parom. Iako, uz primjetnu nelagodu govori o svojem radu ili "karijeri".

Meritum, posao "u kojemu je sad", "stvar" koju upravo radi, o tome može pričati satima, ali uz metodičku sumnju u aspekte svakog svojeg aktualnog posla. I, naravno, otvoreno govori o nedosegnutim standardima čitavog pogona domaće glazbene proizvodnje, traži način da pridonese u zatečenim uvjetima konteksta scene.

"Kad uronim u tkivo orkestra, kad tražimo onu nit glazbe koju čitav orkestralni organizam ima u sebi, to je to. Tad sam sretan. Nakon toga mogu nakratko odahnuti", kaže Bjelinski. Razgovaramo u njegovoj kući u podnožju Medvednice, grad se ne nazire. Ugodan ostakljeni prostor u kojemu se živi i radi, ležerno na osami. I zašto smo se susreli? "Što ću govoriti o sebi, sve sam već rekao medijima, ne znam...", kaže Bjelinski preliminarno, dok ga ne uvjerimo da nas doista zanima prvi povod razgovoru - novi edukativno-umjetnički program "Od pera do opere" u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu namijenjen djeci, koji je osmislio i ponudio intendantici Dubravki Vrgoč.

Bjelinski godinama surađuje s Hrvatskom glazbenom mladeži, institucijom generacijama poznatom pod ljepšim imenom Muzička omladina, koja obrazuje školsku djecu Hrvatske koncertima klasične glazbe - jednom, dvaput godišnje u zagrebačkoj dvorani Lisinski.

Kako ovo društvo slabo vodi računa o umjetničkom obrazovanju vlastite djece, ispada da Bjelinski velik dio energije ulaže u (ne samo) medijski nevidljivu, neatraktivnu stvar. Što nije njegov problem. "Ne, to je kolektivni problem. Zašto roditeljima ne bi bilo stalo da djeci pokažu ljepotu muzike i svijeta koju poznaju? Zašto je tako teško sistemski doprijeti do školske, vrtićke djece i jednostavno im pružiti priliku da osjete ono što je njihovim roditeljima davno bio, očito, privilegij drukčijeg odgoja i obrazovanja?", retorički pita naš sugovornik.

"U europskim opernim kućama oduvijek postoji poseban odjel koji se bavi samo dječjim programom. Kod nas to nije tako, ali malim koracima možemo, polako, možda, doći i do toga...", kaže Bjelinski, otac triju kćeri, koji je u odrastanju najmlađe shvatio koliko je djeci važan točan, precizan, ali zaigran pristup glazbi.

Debelo kasne Tek nakon dva mandata u Lisinski je doveden balet Radioheada

"Osjetiš potrebu djetetu nešto dati. To sam davno shvatio radeći koncerte s Glazbenom mladeži, ali kad te vlastito dijete uvjeri koliko je njemu dragocjena ta 'predstava' koju zajedno radite doma, prije spavanja za obiteljsku publiku, znaš da isti princip, kao profesionalac, moraš pokušati ponuditi djeci koja će u životu možda tek kojiput vidjeti operu i na njoj zaspati od dosade, kao što sam ja kao klinac zaspao na dvosatnoj operi Muzičke omladine. Poanta je da djeca uđu u opernu kuću, upoznaju ljude kojima je opera sve u životu: poanta je u energiji prostora, ljudi i muzike. A tumačiti djeci bilo što na jednostavan i zanimljiv način - e to je klizak teren, to je bome teško", objašnjava maestro.

Njegov koncept "Od pera do opere", koji je krenuo od 16. studenog u zagrebačkom HNK, okupio je desetogodišnje učenike u foajeu kazališta, gdje su djeca u sat vremena upoznala strukturu i formu opere uz profesionalce koji je "pripremaju".


"Riječ je o radionici u kojoj će djeca u konkretnom prostoru upoznati kako se sklapa scena, kako se stvaraju kostimi, kako teku probe s muzičarima i solistima: a sve uz citate poznatih opera Brittena, Mozarta ili Verdija, koje su djeca negdje već načula. Pa kao što Jamie Oliver radi ručak, djeca će upoznati 'sastojke' opere. I suočiti se s pozornicom, energijom pokreta, glasa i kolektivnog rada ansambla opere", objašnjava Bjelinski i usput malo rezignirano veli da "nije jak u organizaciji", ali ga posebno demotivira inercija domaćih škola, čiji ravnatelji puževim korakom shvaćaju da se za ovakve "projekte" stvarno mogu "samoinicijativno prijaviti, jer je poziv otvoren".

"Ali, hej, znate li kako je komplicirano dovesti djecu u, recimo, zagrebačko nacionalno kazalište usred nastave? Iz Zaprešića, Sigeta ili Dubrave? Pa treba prijevoz, pa dozvola ova i ona, pa gdje je sendvič i sok, pa zašto baš taj dan a ne neki drugi...", nabraja maestro bizarnosti domaćeg sistema osnovnoškolskog obrazovanja, gdje se "unaprijed ništa ne može bez pečata, potpisa, dozvole ili nečega trećeg. A u osnovi potrebno je tek malo dobre volje".


Notorna je istina, pedagoški standardi umjetničkog obrazovanja unazadili su se od 1990-ih nadalje. Generacije odrasle u socijalizmu, poput Bjelinskog, imali su mnogo opušteniji pristup takvim sadržajima: u svakoj je školi, uostalom, dijete moglo naučiti svirati makar tamburicu.

"Da, do 1990-ih je, u usporedbi sa suvremenim standardima umjetnosti namijenjene djeci, kod nas bilo bogatstvo izbora. Ali tu je meni 'rupa' od petnaest, dvadeset godina neposrednog iskustva, jer sam se razvijao u vlastitom profesionalnom smislu. Danas je apsurd da ni u jednom domaćem gradu u kojemu postoji orkestar ne postoji aktivna pedagoška briga, da ne kažem ljubav, muzičara prema dječjem umjetničkom obrazovanju", govori Alan Bjelinski.

Stara tradicija Hvala, Huljiću: Dalmatinske pisme nema već 15 godina

Ali naš sugovornik nikako nije tipičan niti prosječan primjer razočaranog odraslog profesionalca. Alan Bjelinski rastao je u glazbeničkoj obitelji, u kući s tri klavira: uz oca Brunu Bjelinskog (1909-1992), jednog od najznačajnijih domaćih skladatelja; majku pijanisticu Ljerku Pleslić- Bjelinski (koja je 50 godina svojeg umjetničkog rada proslavila još 2012.) i starijeg brata Deana, koji je nakon muzičkog obrazovanja (violina, truba) izabrao studij Akademije dramskih umjetnosti i postao filmski snimatelj.

A taj privilegij odrastanja u kreativnoj slobodi, doslovno okružen muzikom, Bjelinski je shvatio tek u zreloj profesionalnoj dobi.


"Nisam toga ranije bio svjestan, ali sad znam da su mi muzičari koje sam u djetinjstvu upoznavao u roditeljskoj kući odredili život. Jer su ti ljudi u svakom, ne samo muzičkom smislu, bili slobodni ljudi. Kod nas se sviralo svaki dan. Bruno je dovodio pjevače, dirigente, čeliste... Sviralo se, ali i puno razgovaralo o muzici. Došao bi Papandopulo. Ili Stjepan Šulek. Ili Rostropovič. Ili Lovro Matačić. Svjetska imena: tko god je bio u Zagrebu, makar u prolazu, došao bi u našu kuću. A moj je otac, kao i cijela njegova generacija skladatelja, pisala rukom: naravno, tko je tad znao za kompjutor?! Ali i da je kompjutor bio tu, siguran sam da bi Bruno i dalje pisao onim svojim pedantnim rukopisom", kaže Alan Bjelinski, koji u kući čuva očev notni opus.

Nastavak na sljedećoj stranici...


"Kakvu je disciplinu imao…", nastavlja naš sugovornik o ocu, kojeg suvremenici pamte kao rijetko srdačnog profesora i sugovornika. "Bruno se dizao u pet, šest ujutro i odradio svoj kreativni posao do devet, kad bi mami i nama dečkima radio doručak. Onda bi se pripremio za predavanje na Akademiji. Iako, studenti su često predavanja imali kod nas doma ili bi sjeli u šumu i ondje pisali zadaću iz kontrapunkta, ili bi im tata držao predavanja bilo gdje u prirodi", kaže Alan Bjelinski dok prelistavamo obiteljski fotoalbum, energija oca Bjelinskog zrači iz svake poze na ljetovanju, skijanju, obiteljskim šetnjama ili u razgovoru s prijateljima muzičarima.

Prvi fotograf Snimao Tita, pokrenuo Dolinu Neretve, pa tiho otišao

"Bio je, zapravo, nevjerojatan tip. I takav svaki dan. Asketa. Ujutro tuširanje hladnom vodom, onda sklekovi. Još ga čujem kako nam govori: 'Ajmo, dečki, ajmo!'. Ni jedna pljuga ni jedna cuga. Svake nedjelje bi, ipak, popio jedno pivo Tomislav. To je sve. Ali njegov asketizam je bio ležeran i promišljen, nikoga nije time opterećivao, znao je sve pretvoriti u igru", smije se sin Bjelinski u dimu svoje cigarete.

Bruno Bjelinski je židovskog podrijetla, "originalno" prezime je Weiss, što još samo enciklopedije bilježe. "Ne znam kad je promijenio prezime. Za prezime Weiss uopće ne znam", kratko će naš sugovornik. "Moj je otac ostao bez mame kad je imao godinu dana, odgojila ga je baka.

A kako su živjeli na Zrinjevcu, gdje je svake nedjelje nastupao pleh-orkestar, njega je to strašno uzbudilo. Pričao mi je, magarci su nosili neke bubnjeve, to mu je bilo gala! I tako je zavolio muziku. Bio je početak Prvog svjetskog rata, u njegovim formativnim godinama. Ali se znalo: muzika je 'niškoristi' za ozbiljne građane. Tako mu je otac rekao: 'Brunči, čuj, muziku si zaboravi, od toga ne buš živel. Odi ti na pravo'. Klasika. Pa je Bruno lijepo završio pravo. I doktorirao, pa došao ocu i rekao: 'Evo, diploma je tu, ali ja ne bum više ovo'. Tad je već studirao na Muzičkoj akademiji", prepričava obiteljsku povijest Alan Bjelinski.

Naravno, tijekom Drugog svjetskog rata Bruno Bjelinski nije mogao ostati u Zagrebu. "Bio je najprije u jugoslavenskoj vojsci, koja je brzo propala, a zatim s partizanima na Visu. Ali nije se borio: bio je ondje da bi preživio. Tito je bio ondje, pa je Bruno nakon rata s ostalim umjetnicima koji su se 'sklonili' ubrzo dobio priliku nastaviti svoj posao. Najprije u Splitu, pa se polako vratio doma, u Zagreb, i na Akademiju kao predavač", govori nam mlađi Bjelinski.

Anegdote su žive i danas među novim generacijama studenata muzike, prepričavaju se "predavanja u prirodi" i peripatetičke šetnje profesora Bjelinskog sa svojom klasom.

"Da netko danas studente odvede na Cmrok da pišu polifoniju, proglasili bi ga luđakom! A studenti su obožavali mog starog", glasno razmišlja naš sugovornik, prekidamo ga neugodnijom činjenicom. Nevjerojatno sporom "recepcijom" djela domaćih kompozitora. Opus Brune Bjelinskog, koji je pozamašan i žanrovski intrigantan bez ikakve sumnje, jedva dopire do domaćih koncertnih i kazališnih prostora.

"Da, taj nepostojeći odnos prema vlastitoj baštini... Tužna i umorna činjenica", kaže Bjelinski, pada nam na pamet da je balet "Petar Pan" Brune Bjelinskog prije dvije godine postavljen u zagrebačkom HNK. Ne sjećamo se ranijeg datuma...

Božo Maljković "Kad sam Oliveru zdrobio nove naočale, on me zagrlio"

"E da, posljednji put je igrao u HNK 1976.! Prije četrdeset godina. Došla je, očito, nova generacija koja nema pojma da je Bruno Bjelinski napravio i balet 'Pinokio' i 'Mačak u čizmama'. Ili operu 'Pčelica Maja', koja je u Grazu igrala posljednjih nekoliko godina. U Beču su 'Petar Pan' i 'Pinokio' bili dijelom repertoara godinama", nabraja Alan Bjelinski. Mogli bismo samo rezignirano šutjeti, došli smo do zida teških tema na koje, kaže naš sugovornik, "ne možemo utjecati baš nikako".

"Ne možeš nešto gurati, jer ispada da je samo tebi stalo." Umjesto rezignacije, pokušavamo sugovornika "prebaciti" na teren vlastite biografije. A tu je škrt. "Što da kažem... Nakon klasičnog obrazovanja došao mi je 'zov popa'. Svako bi muzičarsko dijete htjelo biti u nekom bendu. Pa i ja. Moji su frendovi već imali neke bendove i pozvali me. Ali sam brzo shvatio da oni uopće pojma nemaju što je harmonija... Pa je bilo: 'Budemo nekaj, imamo pjesmu, imamo lidera'. Sviralo se u 'ska' ritmu, malo sam slušao jazz, nije me se baš primilo. Onda Muzička akademija, pa vojska koju sam služio na Visu", nabraja gotovo mehanički. Svirao je u mnogim domaćim bendovima, malo u Filmu, najviše u Aerodromu s Juricom Pađenom, u vrijeme hita "Fratello".

"U dvije godine sam s Aerodromom napravio više od sto koncerata. I bio dirigent na posljednjoj Jugoviziji, kad je Tajči pobijedila s 'Hajde da ludujemo ove noći'. To mi je bio dirigentski debi. S dvadeset godina, kad sam upoznao sve jugoslavenske dirigente zabavne muzike. Sve se to meni zavrtjelo vrlo brzo. A gledajući, ovako generacijski, imali smo u bivšoj Jugoslaviji neku čudnu dimenziju događaja svijeta: kao da smo sve mogli, a opet...", razmišlja Bjelinski, koji se sa zabavno-estradnog podija često spretno premještao prema komornoj, "klasičarskoj" muzici, da bi, ipak, čitav svijet proputovao kao dirigent na koncertima Olivera Dragojevića.

"Nisam čovjek koji juri za karijerom, ali sam s Oliverom doista vidio svijeta. I nastupao u najboljim koncertnim dvoranama", kaže on koji je napravio, aranžirao, čitav Oliverov "orkestralni" opus. A danas se, priznaje, "sve više okreće klasici".

"To te naprosto obilježi. Ona muzika koja te formira u nježnim godinama, takvoj se vratiš: ovako ili onako. Zato muziku želim približiti djeci", kratko kaže Bjelinski. I poluglasno dodaje, kao kodu razgovoru: "Veliki svjetski dirigenti imaju vlastitih pet asistenata koji pripremaju koncert, a oni dođu samo na 'šlag', na onaj zadnji termin izvedbe. Ali ja volim timski rad. U muzici su važni ljudi, njihova suigra. Muzika je igra, a muzičari imaju misiju: da dovedu muziku zajednici kojoj pripadaju", zaključuje Alan Bjelinski.